Ratni pejzaž Bliskog istoka se zamračuje s izgledima američkih kopnenih napada. Korištenje prijetnje okupacijom ostrva Kharg i intenziviranje bombardovanja širom Irana u nadi da će prisiliti Teheran da pregovara iz pozicije slabosti.

Ovako američki predsjednik Donald Trump izjavljuje da traži dijalog, iako se čini da je sukob osuđen na ulazak u još nasilniju fazu.

Nakon što je Teheran nedavno odbacio 15 tačaka američkog mirovnog plana, koje uključuju potpuno otkazivanje njegovih nuklearnih programa, i umjesto toga ponovo pokrenuo svojih pet, uključujući ratne reparacije i priznavanje njegovog suvereniteta nad Hormuškim moreuzom, dolazak u to područje američkih snaga koje sada broje više od 7.000 elitnih vojnika sugerira da mogućnost iskrcavanja na Kharg postaje sve vjerovatnija.

Treba dodati da Iranci nemaju povjerenja u Trumpova obećanja. U njihovim očima, američki predsjednik, koji je dva puta - prošlog juna i ponovo 28. februara - iznenada pokrenuo svoje napade usred pregovora, nema kredibilitet, piše Corriere della Sera.

Izrael, sa svoje strane, ne vjeruje vođama Irana, želi ih mrtve i sahranjene zajedno s Hamasom, Hutima i Hezbollahom, te će učiniti sve da nastavi ofanzivu.

Na papiru, iskrcavanje na Kharg može izgledati kao relativno jednostavan potez za američku supersilu, koja već četiri sedmice napada Iran zajedno s Izraelom i ima potpunu kontrolu nad njegovim zračnim prostorom.

Na američkim brodovima, između ostalih, nalazi se skoro hiljadu padobranskih komandosa iz 82. zračno-desantne divizije i 2.300 marinaca.

Posljednjih dana, rakete i projektili pogodili su najmanje 90 obrambenih položaja na otoku. Napadi na kopno su također mogući. Međutim, Iranci su premjestili nekoliko brodova natovarenih eksplozivom na stjenovite, neravne obale tog područja.

Nije jasno da li su postavili mine u moru. A pripadnici Korpusa islamske nacionalne garde se kriju u podzemnim bunkerima, spremni na sve.

Iran prijeti da će invazija na Kharg, njihovu glavnu naftnu luku u Zaljevu, dovesti do potpune blokade ne samo Hormuza, već i Bab al-Mandebskog moreuza.

Da bismo razumjeli neizvjesnosti pješadijskog rata na iranskom tlu, korisno je pozvati se na stari scenario američke invazije na Irak 2003. godine i vrlo aktuelni u Ukrajini.

U prvom slučaju, Iračani se sjećaju krvavog poraza više od 600.000 američkih vojnika, koji su za tri sedmice stigli u Bagdad sa manje od 200 mrtvih, svrgnuli diktaturu Sadama Huseina, a zatim se našli suočeni sa zastrašujućim gerilskim ratom sa bombašima samoubicama koji ih je tokom osam godina koštao otprilike 5.000 vojnika i krvavog razaranja cijele zemlje.

Rusko-ukrajinsko ratište, međutim, poziva na razmatranje dronova, koji koštaju mnogo manje od raketa i projektila, a da ne spominjemo avione i brodove.

Iranci ih grade u velikim količinama i mogu to nastaviti činiti dugo vremena: jeftini su, okretni i ne zahtijevaju baze ili rampe. Čini se da su im se Rusi (njihovi glavni kupci) nedavno odužili isporukom modificiranih iranskih modela Shahed (skoro trideseta verzija) s optičkim vlaknima, koja su stoga imuna na elektronske smetnje.

Vojni stručnjaci o tome raspravljaju u američkoj štampi: čini se da je do sada američka vojska, na Trumpov izričit zahtjev, nerado učila iz ukrajinskog iskustva, koje je umjesto toga u potpunosti uvjetovano izazovom dronova.

Valovi dobrovoljnih bombaša samoubica naoružanih dronovima mogli bi postati noćna mora svakog američkog vojnika u Iranu.