U SAD-u, rat s Iranom se i dalje gleda kao izrazito nepopularan, bez obzira na tvrdnje visokih zvaničnika da je "pobjeda pred vratima".

Ankete pokazuju da samo 27 posto američkih građana podržava napad na Iran, a na početku rata je ta brojka iznosila 29 posto. Popularnost će, najvjerovatnije, dodatno opasti u narednim sedmicama.

Vance je to sve gledao iz svoje "rupe", odnosno bez oglašavanja na društvenim mrežama, bez intervjua za medije u SAD-u i bez održavanja govora širom Amerike.

Četiri sedmice nakon što su Amerika i Izrael pokrenuli napad na Iran, Vance se konačno pojavio, a uporedo s tim je u javnost puštena priča o navodnom "žustrom razgovoru" između njega i premijera Izraela Benjamina Netanyahua.

Ovo je zanimljivo i u kontekstu sve većeg otklona američke javnosti od Izraela. Vance je, kao i svaki populistički političar, vrlo svjestan pulsa javnosti, a Izrael i proizraelski stavovi u SAD-u postaju politički toksični.

U tom kontekstu, važno je napomenuti da je Vance ranije otvoreno rekao da je spreman "konstruisati priče" kako bi dobio medijsku pažnju, što je u skladu s njegovim dosadašnjim mandatom.

Čak i prije izvještaja o "žustrom razgovoru", često su se u američkim medijima pojavljivale priče od insajdera u Bijeloj kući, a koje su govorile o navodnim razilaženjima između Trumpa i Vancea, piše Klix.

Iako će on uvijek u javnim istupima naglašavati kako podržava svog šefa, Vanceov obrazac djelovanja jasno pokazuje da je iza scene spreman da konstruiše sliku u skladu s onim što će mu dati najveće šanse za budući uspjeh.

Pred Trumpom, alibi će mu uvijek biti da su to "lažne vijesti" i da stoji uz njega i njegove odluke, što bi mu osiguralo podršku baze glasača oko američkog predsjednika, odnosno popularno nazvane "MAGA" grupe.

S druge strane, Vance priprema teren za distanciranje od nepopularnih poteza, kao što je napad na Iran, koji bi mu mogle poslužiti kao odgovor na kritike protukandidata iz Demokratske stranke, ako on 2028. godine bude kandidat republikanaca.

Imajući u vidu da mu je najvjerovatniji protivnik Marco Rubio, aktuelni državni sekretar SAD-a, koji je puno otvoreniji u svojoj podršci za napade na Iran, Vance pokušava da se, na određen način, ne prisloni leđima uz zid, odnosno da ostavi sebi prostor za djelovanje kada se budu postavljala pitanja o Iranu za dvije godine.

Iako se čini da su izbori za novog predsjednika SAD-a daleko, odnosno tek za dvije godine, američka politika je takva da predizborne kampanje uvijek traju.

U tom smislu, Vanceovi potezi imaju smisla, ali je pitanje do kojeg trenutka će moći da balansira podršku za sve što Trump uradi ili kaže i prikrivenog otklona od njegovih najnepopularnijih odluka.

Ako Vance "pretjera" i ne uspije održati ovaj balans, mogao bi slijediti sudbinu bivšeg Trumpovog potpredsjednika Mikea Pencea, koji je od izrazito utjecajnog senatora i drugog čovjeka u zemlji u samo nekoliko godina postao skoro pa nevažan faktor u politici Republikanske stranke.