Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Prije potpisivanja dvosedmičnog primirja američki predsjednik Donald Trump je, pravdajući namjeru da granatira saobraćajnu i energetsku infrastrukturu u Iranu, kazao da su iranski lideri životinje koje treba zaustaviti.

Na pitanje novinara kako prijetnja uništenjem civilne infrastrukture može ne biti zločin, Trump je kazao: “Ubili su 45 hiljada ljudi tokom prošlog mjeseca, čak i više, moguće je čak i 60 hiljada. Pobili su demonstrante. Oni su životinje. Moramo ih zaustaviti i ne smijemo dopustiti da imaju nuklearno oružje”, kazao je.

Iako je broj ubijenih tokom demonstracija znatno manji, nema dvojbe da su iranske vlasti postupile zvjerski prema građanskoj pobuni u koju su se uplele izraelska i američka vlada, pretvorivši je u uvertiru napada ove dvije zemlje na Iran.

Trumpu, naravno, nije stalo do poginulih Iranaca, kako onih koje je ubio režim, tako i onih koje je ubila američka vojska. Žrtve nisu razlog zbog kojeg on naziva iranske vlasti – životinjama. Trump prepoznaje neprijatelja kao (zlu) životinju, jer se taj neprijatelj ne prepušta pasivno njegovoj volji i vlasti, kao dobra životinja, već pruža surov, bezobziran otpor, kao prava zvijer.

Navedena Trumpova izjava podudara se sa izjavom bivšeg ministra odbrane Izraela Yoava Gallanta iz oktobra 2023, kada je najavio blokadu Gaze. Gallant je, sjetimo se, najavljujući genocid, kazao: “Nema struje, nema hrane, nema vode, nema goriva, sve ćemo stopirati. Borimo se protiv ljudskih životinja i djelujemo u skladu s time.”

Jednako kao i Trump, Gallant naziva Palestince životinjama, kako bi opravdao svoje nehumano postupanje prema njima. Ali, osim toga, on identificira palestinsku stranu kao (zle) životinje, kao zvijeri, suočen s time da i ona, ma koliko bila slabija, ima određenu nasilnu moć i spremna ju je koristiti, kao što je posvjedočio teroristički napad 7. oktobra.

Životinja, u smislu u kojem je koriste Trump i Gallant, dakle – zvijer, nije ništa drugo, nego akter koji je slabiji, ali koji odbija da se pokori okupatoru, pri čemu povremeno ispoljava bezobziran, surov, zvjerski otpor.

Palestinci bi u izraelskim očima, jednako kao i Iranci u američkim, preko noći izgubili svu animalnost, svu zvjerskost, kada bi se, poput Venecuele, odrekli nacionalnog suvereniteta. Dakle, zvjerskost je, u ovom kontekstu, samo drugo ime za suverenitet.

Životinja kao simbol suvereniteta

U seminaru iz 2001-2002. Zvijer i suveren, najveći savremeni mislilac Jacques Derrida polazi od toga da se zvijer strogo razlikuje od životinje; za razliku od mnogih životinja, zvijer je znatno spremnija da iskoristi svoju nasilnu moć i suprotstavi se ljudskoj prevlasti kako bi zaštitila svoje potrebe.

Tako shvaćena zvijer u vezi je s našim poimanjem suvereniteta, a Derrida skreće pažnju na to da se i (ljudski) suverenitet oduvijek predstavljao kroz oblike animalne monstruoznosti. Razlog je u tome što nema ni zakona ni suverena bez straha, a zvijer (vuk, medvjed, lav, leopard, zmija, itd.) odvajkada je bila među primarnim izvorima straha.

“Suverenitet”, veli Derrida, “uzrokuje strah, a strah proizvodi suverena.

Derrida skreće pažnju na položaj vuka u rimskoj i germanskoj mitologiji: prvi rimski kralj je sin vučice; nadalje, s obje strane trona na kojem sjedi vrhovno germansko božanstvo, Wotan, nalaze se vukovi.

Nadimak Džingis-kana bio Plavi vuk, a Mustafe Kamala – Sivi vuk. Nije slučajno, kaže Derrida dalje, da se u snovima, kako je već Freud zabilježio, otac kao simbol autoriteta pojavljuje često u obliku vuka.

Machiavelli u Princu piše da dobar vladar mora postupati kao zvijer: nekad kao lisica, drugi put kao lav, inače se neće biti u stanju odbraniti od vukova.

Rodonačelnik moderne političke teorije, Thomas Hobbes, polazi od ideje da je čovjek čovjeku vuk, a državu poima kao vrhovnu zvijer, biblijskog Levijatana, koji će preuzeti monopol nad korištenjem nasilja i zavesti red. Tako prisustvo artificijelne nadzvijeri omogućava prelazak iz prirodnog u civilizirano stanje.

Po tezi Carla Schmitta, na koju podsjeća Derrida, suveren je onaj ko ima moć da suspenduje zakon. To znači da se suveren nalazi izvan zakona. Tako shvaćen suveren odgovara pojmu zvijeri. “Čini se da suveren i zvijer imaju kao zajedničko obilježje to što su izvan zakona”, kaže Derrida.

Treći pojam, koji se uklapa u taj niz, jeste kriminalac. Kao što je historija bezbroj puta posvjedočila, tanka je i propusna granica između kriminalca i kralja. Dakle, suveren kao izvor i provodilac zakona nešto je poput zvijeri i kriminalca.

Time Derrida dolazi do ključne (geopolitičke) poente u seminaru:

Sjedinjene Države, koje optužuju druge da su zvijeri, zapravo su najveća zvijer u međunarodnom sistemu. Nastojeći da budu globalni sudija i kazne “odmetničke države”, Sjedinjene Države se stavljaju iznad zakona. One su najveća “odmetnička država”, upravo zato što teže da budu globalni zakonodavac i policajac.

Obilježje najveće zvijeri jeste da sebe uopće ne vidi kao zvijer, odnosno da zvijer vidi u svakome ko joj se ne povinuje, a pri tome ima određenu nasilnu moć. Znakovito je da, veli Derrida, da rogue u sintagmi rogue states (odmetničke države) izvorno nosi značenje animalnosti, zvjerskosti.

Zvjerska nepredvidivost

Derrida skreće pažnju na to da je, u doba vladavine Georgea W. Busha, strateška komanda američke vojske, Stratcom (US Strategic Command), uzela da razvije teoriju kako se suprotstaviti “odmetničkim državama” (rogue states), poput Irana. Stratcom je, podcrtava Derrida, na kraju preporučio zastrašivanje i plašenje protivnika ne samo kroz nuklearnu prijetnju, već kroz stvaranje slike o samim SAD kao iracionalnim i zvjerski surovim.

Da bi se bilo djelotvorno, ne treba se pokazivati isuviše razumnim, objašnjava Stratcom; štaviše, treba ostaviti dojam da SAD mogu biti posve slijepe i bezobzirne, da se mogu vladati potpuno nepredvidljivo i biti lude kada se dirne u njihove vitalne interese.

”Štetno je”, kaže se u preporukama Stratcom, “opisivati same sebe kao posvema racionalne i hladnokrvne. Tomu nasuprot, za našu strategiju je blagotvorno (beneficial) pokazati neke elemente koji su izvan kontrole (out of control).”

Dakle, vladalac sebi ne smije dopustiti da bude potpuno čovjek, koji isključuje iz sebe sve ono zvjersko, animalno, iracionalno itd. Ne smije se svesti na predvidljivu hladnokrvnost, kalkulaciju, vođenje vlastitim interesima. Vladalac se otkriva nužno i kao životinja, kao zvijer.

Nedavna najava Donalda Trumpa da je spreman uništiti cijelu jednu civilizaciju, nije ništa drugo nego provođenje ove preporuke Stratcoma i ostavljanje dojam da je američka vlada iracionalno nepredvidiva.

“Čitava jedna civilizacija će večeras biti zbrisana i nikada se više neće obnoviti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće", napisao je Trump na društvenim mrežama, izazvavši buru osuda i komentara da je lud, da ga treba smijeniti, itd.

Nakon Gaze, ovakva prijetnja se ne može otpisati kao nekredibilna. Iran je mnogo veća zemlja, ali kako su pojasnili vojni analitičari postoji jasna eskalacijska ljestva koja, ako se rat u Iranu nastavi, može odvesti do korištenja nuklearnog ili konvencionalnog oružja za masovno uništenje.

Zvijer je neostvareni suveren

Glavni problem iranskog režima ili Hamasa nije u tome što su zaista spremni postupiti kao zvijeri, u što smo se mogli uvjeriti mnogo puta, već što nemaju dovoljno moći (npr. nuklearno oružje, nosače aviona, ekonomske sankcije, itd.) da, kao i njihovi američki suparnici, budu zvijeri iznad određene mjere i da postanu suvereni na Bliskom Istoku.

Suveren, koji polaže pravo da disciplinira i uništi zvijer, uvijek već dijeli njenu strukturu – on je zvijer koja je uspjela monopolizirati nasilje i s njime stekla monopol u imenovanju stvari. Na prvu, lako možemo poželjeti svijet bez takvog globalnog suverena, ali, ako bolje razmislimo, vidjet ćemo da bi i to bilo naivno.

U predavanju o 250 godina američke vanjske politike profesor na Univerzitetu u Chicagu John Mearsheimer se pozvao na istraživanje magazina The Lancet, po kojem su američke sankcije od 1971. do 2021. izazvale smrt 38 miliona ljudi, od Venecuele i Kube, preko Irana do Sjeverne Koreje itd.

U isto vrijeme, SAD su kroz pomoć koju su distribuirale diljem svijeta i održavajući relativnu globalnu stabilnost, spasile vjerovatno i više života: npr. američke sankcije SR Jugoslaviji imale su, uz NATO udare na energetsku infrastrukturu, ključnu ulogu u zaustavljanju rata u BiH i na Kosovu. Sam Mearsheimer smatra da u zapadnoj i srednjoj Evropi, nakon 1945, nije došlo do novih ratova samo zato što SAD igraju ulogu “velikog stabilizatora”.

Problem savremenog svijeta, za razliku od onog od 1989. do 2017, kada su SAD bile jedina svjetska sila, jeste u tome što niko više nije dovoljno jak da bude suplement nedostajućem Levijatanu u međunarodnog poretku. To znači da će sve više država pokazati zvjersku narav svog nacionalnog suvereniteta.