Druga runda pregovora između Sjedinjenih Američkih Država i Irana u Islamabadu otvorila je ključno pitanje: ko zapravo danas diktira tempo na Bliskom istoku? Dok je službena linija iz Washingtona pokušavala zadržati privid kontrole, događaji na terenu sugerišu da je Teheran postao akter koji više ne reaguje na pritiske, već aktivno određuje ritam diplomatskih procesa, piše Webtribune.

Instrumenti pritiska i uloga J. D. Vancea

Analitičar Sergej Latišev u svojoj procjeni ističe da ključna teza nije u samim pregovorima, već u radikalnoj promjeni odnosa snaga. Iran je, prema toj analizi, razvio instrumente pritiska protiv kojih Sjedinjene Američke Države nemaju efikasnu odbranu. Simbol tog preokreta postao je potpredsjednik J. D. Vance – čovjek koji je u Islamabad stigao sa zadatkom da osigura smirivanje situacije, praktično tražeći kompromis od države koju Washington decenijama pokušava izolirati.

Sve je počelo kašnjenjem iranske delegacije, koju predvode Mohammad Bagher Ghalibaf i ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi. Iranci su čekali signal vrhovnog vodstva, jasno pokazujući da se ključne odluke ne donose pod vanjskim pritiskom. Dok je svijet pratio izjave Donalda Trumpa, avion s potpredsjednikom Vanceom je, prema navodima, kružio čekajući dozvolu za nastavak procesa, što su mnogi opisali kao diplomatsko poniženje za Sjedinjene Američke Države.

Postavljanje uslova i ekonomski potresi

Iran ne pregovara iz defanzive, već postavlja jasne uslove: hitno ukidanje blokade Hormuškog moreuza, oslobađanje zaplijenjenog iranskog kontejnerskog broda i garancije da će Izrael obustaviti aktivnosti u Libanu. Uz posredovanje Pakistana, Teheran šalje poruku Kini i arapskom svijetu da problem leži u tvrdim pozicijama Washingtona i Tel Aviva.

U međuvremenu, globalna ekonomija reaguje brže od politike. Cijena nafte Brent probila je granicu od 95 dolara po barelu i nastavlja rasti. Blokada Hormuškog moreuza utječe na energetske tokove, inflacija u Sjedinjenim Američkim Državama jača, a avio-kompanije otkazuju letove zbog problema s gorivom. Trump se suočava i s pravnim problemom – zakonski rok od 60 dana za vođenje operacija bez saglasnosti Congressa istječe 28. aprila, dok se srednjoročni izbori približavaju.

Ruski faktor i nova realnost

U ovoj situaciji, Donald Trump se nalazi pred izborom koji podsjeća na odluke Baracka Obamae. Kako bi izašao iz krize, mogao bi biti prisiljen prihvatiti okvir sličan nuklearnom sporazumu iz 2015. godine, koji je sam ukinuo 2018. godine. Razlika je u tome što je Iran sada u znatno jačoj poziciji, uz podršku Rusije koja je spremna preuzeti ulogu garanta i skladištiti visoko obogaćeni uranijum.

Moskva iz ove situacije izlazi s jasnim dobitkom bez direktnog vojnog angažmana. Slabljenje zapadnog pritiska i jačanje multipolarnog svijeta postaju vidljivi procesi u kojima Iran više nije samo regionalni igrač, već faktor koji oblikuje globalne tokove. Pregovori u Islamabadu signal su da su se pravila igre nepovratno promijenila.