Prsti su joj posve tanki, tek kost i koža. Nervozno vrti prsten koji joj jedva ostaje na prstu. 45‑godišnja Sudanka radije ne želi reći svoje pravo ime, a još uvijek ima i psihičke i tjelesne posljedice.

Prošlo je oko pola godine otkako je ova majka sa svoje četvero djece preživjela masakr u rodnom Al‑Faširu, u ratom pogođenoj regiji Darfur u Sudanu. U međuvremenu su uspjeli pobjeći u Ugandu gdje su danas izbjeglice.

"Vlastitim sam očima vidjela genocid i doživjela ga na vlastitoj koži", govori kroz suze Sudanka za DW.

Baš sve značajke genocida

U Sudanu već tri godine traje rat. Humanitarne organizacije pretpostavljaju kako je već na stotine hiljada ljudi poginulo u borbama ili uslijed rata. Nasilje je doseglo vrhunac prošlog oktobra: milicija RSF (Rapid Suport Forces), koja se bori protiv vladine vojske i njezinih savezničkih milicija, nakon duge opsade zauzela je Al‑Fašir, najveći grad regije Darfur i počinila pokolj golemih razmjera nad civilnim stanovništvom. Bilo je to svega nekoliko dana koji su u potpunosti promijenili i život sagovornice.

"Ta zvjerstva pokazuju obilježja genocida", zaključuje glavni istražitelj UN‑a Mohamed Chande Othman u razgovoru za DW. On je u februaru, nakon otprilike tri mjeseca istraživanja, pred UN‑ovim Vijećem za ljudska prava u Ženevi predstavio svoj izvješta na 30 stranica te ga istodovremeno predao i Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu.

Svoje zaključke temelji, kako kaže, na tri ključne spoznaje: "Prvo, postojanje masovnih ubojstava. Drugo, mučenje i stravično seksualizirano nasilje. I treće, dugotrajno izgladnjivanje uskraćivanjem humanitarne pomoći i uništavanjem medicinskih ustanova."

Nemogući bijeg

Više od 18 mjeseci RSF je prethodno držao Al‑Fašir u opsadi. Internet i telefonska mreža bili su isključeni; ni zrno riže, ni kap benzina nisu mogle proći kroz cestovne blokade RSF‑a. I niko nije mogao pobjeći. U Al‑Faširu se nalazila i komanda 6. divizije vojske protiv koje se RSF bori. Na početku su vojnici još uspijevali odbraniti grad. Zatim im je RSF presjekao svaku opskrbu, a i stanovništvo je proglašeno "neprijateljem". Kada su se vojne jedinice naposljetku predale, oko 250.000 preostalih stanovnika bilo je potpuno prepušteno na milost i nemilost RSF‑u.

Tako i ova majka sa svojom obitelji. Kada je RSF u noći s 25. na 26. oktobra 2025. zasuo grad topovskim granatama i dronovima, sagovornica je pobjegla zajedno sa svojom malom djecom. Tada je zadnji put i vidjela muža koji je želio pomoći ranjenom nećaku.

Neprijateljska milicija je u opsadi bagerima oko grada iskopala rov dug 30 kilometara, dubok i širok po četiri metra. Iza njega je bio podignut zemljani nasip - nepremostiva prepreka, kako danas govori: "U gaosu sam pala u rov, zatrpali su me zemlja i leševi. Kada sam došla sebi, već je bio dan. Oko sebe sam vidjela toliko mrtvih."

Tako je bijeg završio u zarobljeništvu. Nakon što je rođak u Australiji platio otkupninu, ona i njezina djeca su pušteni na slobodu te su, nakon daljnjih peripetija, stigli u izbjeglički kamp u Ugandi.

RSF se hvalio svojim zvjerstvima

Milicija je sama dokumentovala svoje zločine i takvih svjedočanstava ima bezbroj. Nakon potpunog komunikacijskog mraka, internet je ponovo uključen i na svom kanalu na Telegramu je RSF objavljivao videosnimke zvjerstava iz neposredne blizine, popraćene pompeznom muzikom. Tu su i snimke iz zraka terenskih vojnih vozila kako voze gradom. Vide se i rov i hiljade ljudi koji su pokušali pobjeći, ali su pali u smrtonosnu zamku iskopanog jarka.

Na jednom videu vidi se i kako RSF‑ov zapovjednik Abu Lulu - jasno prepoznatljiv po svojoj raščupanoj kovrčavoj kosi, što potvrđuju razni mediji i instituti - puca u sve one u rovu koji su još živi. Drugi video, snimljen istoga dana u bolnici u Al‑Faširu, prikazuje borce kako prolaze kroz napola razrušenu zgradu i pogubljuju sve one koji još živi leže u krevetima ili čuče na podu: ratni zločin i zločini protiv čovječnosti i to pred kamerama.

Masovna silovanja: od bebe do bake

Samo oko 100.000 ljudi, prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije (IOM), uspjelo je nekako pobjeći.

Neki su, poput sagovornice i njezine djece, dospjeli u Tavilu, izbjeglički logor udaljen 70 kilometara jugozapadno, gdje su konačno dobili hranu.

Ondje je radio i Bob Kitchen iz Međunarodnog odbora za spašavanje (International Rescue Committee), jedne od rijetkih humanitarnih organizacija koja se odvažila biti u Sudanu. Razmjeri brutalnosti kojoj su ti ljudi bili izloženi duboko su ga potresli, kaže Kitchen. On priča da su "gotovo svi s kojima smo razgovarali bili spolno zlostavljani" i to bez obzira na dob, od dojenčadi do bake.

"Uglavnom se radilo o grupnim silovanjima iznimne brutalnosti - to nasilje je vrlo jasno služilo kao sredstvo kažnjavanja", istakao je on.

I sateliti su sve vidjeli

Ono što se u mjesecima opsade događalo u Al‑Faširu uglavnom je prošlo nezapaženo u svjetskoj javnosti i tek povremeno je objavljena nekakva kratka vijest. Tim forenzičara s ugledne američke Yale School of Public Health uspio je te događaje pratiti uživo pomoću satelitskih snimaka. U svojoj najnovijoj analizi američki stručnjaci su mogli dokazati kako je RSF već prije napada uništio polja i seoska naselja u okolici koja su opskrbljivala grad hranom kako bi svi u gradu ostali gladni.

Iz orbite su forenzičari u tim danima oktobra, kada je RSF zauzeo grad, na prašnjavim cestama mogli prepoznati leševe, čak i mrlje od krvi. Izbrojali su oko 150 gomila tijela i brojne masovne grobnice, kaže Nathaniel Raymond s Univerziteta Yale.

Njegov tim nastoji procijeniti broj poginulih, objašnjava on DW‑u. Stručnjak vjeruje kako se barem "oko 70.000 ljudi mora proglasiti mrtvima ili nestalima".

Nakon opsade Al‑Fašira, o kojoj se malo izvještavalo, pokolj tog oktobra je ipak izazvao šok širom svijeta. Sve su glasniji pozivi na istragu. U očima pobjegle majke međunarodna zajednica je također krivac.

"Svjetska nas je zajednica ostavila na cjedilu. Morala je intervenisati još tokom opsade kako bi spriječila najgore", kaže sagovornica kroz suze. "Ali ništa se nije dogodilo." Opet.