Elmedin Dino Konaković, samoproglašeni "kontrolor procesa" u Bosni i Hercegovini, pohvalio se 10. maja kako je "Dodik imao plan da lobiranjem ukloni Schmidta sa pozicije Visokog predstavnika no kako su on i njegovi saradnici to "iskontrolisali". Dan poslije, 11. maja, Schmidt je podnio ostavku na mjesto Visokog predstavnika nakon pritiska Dodikovih američkih prijatelja. Kakva tragikomedija!

Stoga pravi i suštinski problem nije Schmidtov odlazak nego politička katastrofa koja je nastala pod vlašću Trojke i čovjeka koji je sebe pokušao predstaviti kao novo lice bošnjačke politike – Elmedina Konakovića, piše Stav.ba.

Upravo će Konaković ostati upamćen kao političar pod čijom je vlašću Milorad Dodik iz opozicionog remetilačkog faktora prerastao u najmoćniju političku ličnost u Bosni i Hercegovin koja otvoreno demonstrira moć nad njenim državnim institucijama.

Dodik nije ojačao zato što je naročito sposoban, niti zato što je imao neku grandioznu strategiju već prije svega zato što je sa druge strane imao nametnutu političku garnituru bez hrabrosti i legitimiteta, bez državničkog instinkta i bez elementarne svijesti o prirodi velikosrpske politike.

Nametnuta Trojka je došla na vlast sa mantrom o "smirivanju tenzija" "novoj političkoj kulturi i poredtku" i "relaksaciji odnosa" kao da je problem Bosne i Hercegovine bio nedostatak ljubaznosti i razumjevanja prema separatistima. Kako onim velikosrpskim tako i hrvatskim.

Trojkaši su godinama javnosti prodavali priču kako je Dodik u stvari neki racionalan politički partner kojeg se nepotrebno antagonizira od strane mrske SDA pa ga stoga treba lijepom riječu i još ljepšim kompromisom privoliti da spusti loptu.

Dok su Trojkaši "spuštali loptu", Dodik im je loptu oteo iz mlitavih ruku, prošetao se do koša i zakucao. Dok su pričali o evropskim procesima, Dodik je otvoreno rušio ustavni poredak. Dok su oni harali po budžetima, zaduživali buduće generacije i uništavali ekonomiju Federacije Bosne i Hercegovine Dodik je zabranjivao rad državnih institucija na prostoru manjeg entiteta.

Najgore od svega, Trojka je svaki Dodikov antidržavni porez pratila kukavičkim političkim kapitulantsvom.

Kada je Dodik napao na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, odgovor Konakovića nije bio zahtjev za hitnim obračunom sigurnosnih organa sa secesionističkom mrežom, mada su ga na to poticali i njegovi strani vlasnici, već poruka da kako "neće slati naoružane ljudi na naoružane ljude". Time je unaprijed javno saopštio svima da država neće koristiti silu čak ni za sprovođenje vlastitih zakona i očuvanje ustavnog poretka. A država koja unaprijed objavi da neće braniti samu sebe prestaje biti država i postaje teritorija pogodna za komadanje. Dodik je takav poklon naravno iskoristio.

Tu se krije sva suština političkog poraza Sarajeva. Dodik nije pobijedio vlastitom snagom već izostankom otpora.

Dok su Konaković i njegova politička družina uvjeravali javnost da "institucije rade svoj posao", napunili su upravo te institucije Dodikovim kadrovovima. Javnosti je prodavana bajka o "sporom ali sigurnom djelovanju pravne države" dok je Dodik praktično preuzimao kontrolu nad dijelovima državnog aparata. Kada je MUP RS-a slao ultimatume SIPA-i, Dodikovi direktori su smjerno slušali. Nisu sankcionisai. Kada je Narodna skupština RS-a donosila antiustavne zakone, iz Sarajeva su dolazila saopštenja o "smirivanju situacije".

I svaki put kada bi Trojka objavila kako je "izbjegnut incident", Dodik bi napravio novi korak prema secesiji.

To je taj algoritam kapitulacije. Dodik podigne krizu do usijanja, Trojka se prepadne i da Dodikovu šta hoće, on privremeno deeskalira što se predstavi kao "smirivanje tenzija", nakon čega se novo stanje prihvati kao normalno. Tako se godinama pomjerala granica mogućeg, sve dok se nije došlo do toga da predsjednik jednog entiteta otvoreno odbacuje državni pravni poredak i praktično smjenjuje Visoke predstavnike.

Kontrolisani raspad države je stvarna politika Trojke. Zato su i dovedeni.

Takvu ulogu indicira sama činjenica da je Dodik bio najranjiviji upravo onda kada su Konaković i Trojka imali najveću podršku stranog faktora. Imali su otvorenu podršku ambasada, kontrolu nad Vijećem ministara i vanjskopolitički status "evropske" i "umjereno" vlasti te su mogli insistirati na uklanjanju ne samo Dodika već i Dodikovih ljudi iz sigurnosnog i pravosudnog aparata. Mogli su tražiti ozbiljan međunarodni pritisak. Mogli su ne samo politički izolovati Dodika već ga strpati u zatvor.

Umjesto toga, Trojkaši su ga rehabilitovali, istovremeno demonizirajući sve one koji su ih poticali da rade svoj posao kao "bošnjačke radikale".

Predstavljali su Dodika kao "proevropskog" partnera. Branili ga na međunarodnim panelima. Dodjeljivali mu stotine miliona. Pregovarali s njim kao sa legitimnim sagovornikom dok je on otvoreno prijetio raspadom države i psovao im Genocid u lice, dehumanizirao Bošnjake, širio najcrni govor mržnje, prijetio. Čak i kada je postalo očito da Dodik vodi politiku "mirnog razlaza", Trojka je nastavila sa umirujućim narativima, više zabrinuta da bošnjačka javnost ne postane "suviše uznemirena" te ih politički kazni nego zbog same secesije.

Istovremeno Konaković je godinama ismijavao upozorenja o ozbiljnosti situacije, relativizirao opasnost i javnosti prodavao iluziju stabilnosti. Svako ko je upozoravao da Dodik ide prema otvorenoj secesiji i da je njegova retorika i politika sve opasnija proglašavan je "huškačem", "radikalom" ili "SDFA botom" koji "širi paniku".

Umjesto da su izolovali Dodika, Dodik je izolovao Bosnu i Hercegovinu.

I zato danas nije najveći problem to što Schmidt odlazi. Schmidt je samo stranac, jedan od tolikih epizodnih likova koji su došli i otišli,  još jedan propali glumac još jedne neuspjele kolonijalne epizode u Bosni i Hercegovini. Pravi problem je što i dalje ostaje ostaje nametnuta "politička elita" koja je potpuno nesposobna i nevoljna da zaštiti vlastitu državu. Ako je uopšte i smatraju svojom.

Rezultati Trojkine politike su katastrofalni.

Dodik nikada nije bio jači. Čović također. Država nikad nije lošije stajala na međunarodnoj sceni, državne institucije nikada nisu bile slabije. Federacija BiH je dovedena u dužničko ropstvo. Uništena je idustrija čelika, gase se rudnici, željeznice nestaju, rasprodaju se rasursi, Bošnjaci se guraju u energetsko ropstvo. Bosanskohercegovčka diplomatija praktično ne postoji. Bošnjačka politička scena nikada nije bila atomiziranija.

Konaković i čitava politička garnitura Trojke ostat će upamćeni kao ljudi koji su aktivno potpomogli najveći rast secesionističke politike od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu te doveli državu i bošnjački narod pred ambis.