Kada su evropski jevrejski doseljenici započeli brutalno etničko čišćenje kako bi uspostavili Izrael 1948. godine, smatrali su da će im palestinsko stanovništvo biti najmanji problem. Zapravo, cionističke vođe poput Davida Ben-Guriona vjerovale su da će se "pitanje izbjeglica riješiti samo od sebe".

Među cionistima je vladalo duboko ukorijenjeno uvjerenje da Palestinci nemaju identitet te da će jednostavno pobjeći u susjedne arapske zemlje i asimilirati se. Vjerovali su da se neće vratiti kako bi tražili svoju otetu zemlju, prenosi Stav.ba pisanje Al Jazeere English.

Međutim, dogodilo se upravo suprotno.

Deceniju za decenijom, palestinski nacionalni cilj je jačao. Danas je ostalo malo preživjelih svjedoka Nakbe iz 1948. godine, ali je nacionalna posvećenost palestinskim pravima i historijskoj pravdi snažna kao i uvijek. To je zato što starije generacije nisu učile mlađe da zaborave traumu i nastave dalje, već su ih učile da se sjećaju i da u mislima čuvaju ključeve svojih pradjedovskih domova.

"Pitanje izbjeglica" se nije "riješilo samo od sebe", ne samo zbog palestinske odlučnosti i otpornosti, već i zato što su izraelske politike nasilja i oduzimanja imovine proizvele kontraefekt.

Izraelska krađa zemlje i resursa, te nasilno raseljavanje Palestinaca, bili su polazna tačka svakoj palestinskoj generaciji da odbaci okupaciju i pruži joj otpor.

Dok je Izrael uspijevao uzurpirati sve više palestinske zemlje, doživio je potpuni neuspjeh u pokušaju da kontrolira palestinsku svijest.

Uprkos kontinuiranim izraelskim naporima da izbjegličke kampove pretvori u izolirane enklave, regrutira agente i saradnike kako bi potkopao jedinstvo, te angažira međunarodna tijela koja bi izbjegličko pitanje redefinirala isključivo kao humanitarno, nije uspio uništiti palestinski nacionalni cilj.

Oni koji su bili obespravljeni i zlostavljani - palestinske izbjeglice - postali su najvatreniji nosioci ideje otpora. Izbjeglički kampovi su postali centri mirne i oružane borbe. Iz tih kampova su ponikli istaknuti palestinski mislioci, ljekari, prosvjetni radnici i vođe, koji su širili jedinstvenu poruku - odbacivanje izraelske okupacije i insistiranje na palestinskim pravima.

Palestinske izbjeglice bile su pokretači prve Intifade 1987. i druge Intifade 2000. godine. One su bile u središtu svake kasnije mobilizacije u otporu izraelskoj okupaciji.

Kolonijalni projekt nije vidio drugu mogućnost nego da pojača svoju brutalnost. Ponovljeni masakri, masovna hapšenja i neumoljivi napori za iskorjenjivanje zajednica nisu doveli do pokoravanja. Ovaj pristup je propao, a Pojas Gaze, gdje 80 posto stanovništva čine izbjeglice, predstavlja najočitiji dokaz tog neuspjeha.

Nakon pokretanja genocidnog napada na Gazu u oktobru 2023. godine, izraelska vlada je više puta opisala rat kao "egzistencijalni". Ako sam Izrael danas priznaje da četvrta generacija Palestinaca, potomci preživjelih iz Nakbe, predstavlja prijetnju njegovom postojanju, onda je to samo po sebi priznanje propasti Ben-Gurionovog predviđanja i strateškog neuspjeha izraelskog projekta eliminacije palestinskog naroda.

Ali Izrael nije samo zakazao, već je i upao u zamku. Zaglavio je u paradoksu uzaludnosti sopstvene brutalne moći. Što više nasilja, masovnih ubistava i raseljavanja provodi i što više replicira Nakbu, to je palestinski narod odlučniji u otporu. Represija ne iskorjenjuje Palestinu, već joj pomaže da se dublje ukorijeni.

Genocid u Gazi možda je najbolja ilustracija ovog smrtonosnog paradoksa. Više od 72.000 Palestinaca je masakrirano, više od 170.000 je ranjeno, a 1,9 miliona je raseljeno. Većina domova je oštećena ili uništena.

Šta je rezultat svega ovoga? Kada se palestinsko dijete danas rodi u šatoru i odraste bez većine svoje porodice, bez škole, igrališta, adekvatne zdravstvene zaštite ili doma, neće mu trebati složena historijska naracija da bi razumjelo ko je za to odgovoran i šta treba učiniti da bi se postigla pravda.

Međutim, samoporažavajući utjecaj izraelske brutalnosti nije ograničen samo na Palestinu. Izraelski genocid se državi Izrael obio o glavu na globalnom nivou. Omogućio je palestinskom pitanju da preraste granice marginalne, ljevičarske teme i postane nešto što sve više privlači pažnju cijelog političkog spektra na Zapadu, ali i drugdje u svijetu.

Aktivisti i obični građani različitih političkih uvjerenja sada se solidariziraju s palestinskim ciljem. Mnogi to čine uprkos suočavanju s odmazdom, hapšenjima i krivičnim progonom zbog podrške palestinskim pravima.

Palestinsko pitanje je također postalo utjecajan faktor na lokalnim izborima u mnogim zemljama, uključujući SAD i Veliku Britaniju, gdje podrška izraelskoj okupaciji i genocidu kandidate može koštati izborne pobjede.

Kao rezultat toga, palestinsko pitanje je preraslo regionalnu borbu i postalo definirajuće moralno pitanje za ljude širom svijeta.

Zbog toga je okupacija ostala u trajnom sukobu s onim što se ne može poraziti - sjećanjem. Što se više pokušava izbrisati palestinski cilj, to se on dublje urezuje u palestinsku i globalnu svijest.

Da je danas živ, Ben-Gurion bi bio razočaran spoznajom da je cionizam osigurao sopstveni poraz onog trenutka kada je započeo Nakbu, piše pisac iz Gaze Refaat Ibrahim za Al Jazeera English.