Piše: Milan Blagojević (BN)

Rekoše 29.5. ove godine Savo Minić i Željko Budimir, neustavni premijer i ministar unutrašnjih poslova sadašnje neustavne Vlade Republike Srpske, da bi nekadašnji direktor SIPA-e Perica Stanić navodno trebao da podnese krivičnu prijavu, a ne samo da javno postavi pitanja da li su službena vozila Vlade Republike Srpske i bivšeg premijera duži vremenski period korištena za prevoz većih količina kokaina, zatim da li su takvi transporti obavljani preko granice uz korištenje policijske pratnje, zvučne i svjetlosne signalizacije i činjenice da se vozila premijera ne kontrolišu prilikom prelaska graničnih prelaza, kao i da li je tačno da su pojedini pripadnici MUP-a Republike Srpske koristili svoj položaj i veze sa najvišim funkcionerima SNSD-a za izvršenje teških krivičnih djela organizovanog kriminala.

Drugim riječima, po Miniću i Budimiru nije dovoljno sve ovo da bi MUP Republike Srpske proveo izviđaje i druge krivično-procesne radnje tim povodom, već treba da se podnese krivična prijava.

Takva tvrdnja je naprosto neistina u kojoj najviše boli ne to što su rekli Minić i Budimir, već ćutanje nadležnog javnog tužilaštva u Banjaluci koje će i ovaj put sve to prespavati, kao i mnogo puta do sada.

Takvo ponašanje je jedna iz niza perverzija ovdašnjeg pravosuđa.

Naime, Zakon o krivičnom postupku (ZKP) Republike Srpske propisuje (član 224) da je javni tužilac dužan da naredi sprovođenje istrage ako postoje OSNOVI sumnje da je izvršeno krivično djelo.

Osnovi sumnje su mnogo niži stepen vjerovatnoće da je izvršeno krivično djelo od osnovane sumnje, što znači, primijenjeno na konkretni slučaj, da je banjalučki javni tužilac, uzevši u obzir mjesto sjedišta MUP-a i Vlade Republike Srpske, po zakonu dužan da naredi sprovođenje krivične istrage u ovom slučaju, kako bi se provjerili javno iznijeti navodi Perice Stanića te kako bi, ako se utvrdi njihova istinitost, bila podignuta optužnica protiv svih učinilaca ovog u tom slučaju teškog krivičnog djela, koje bi bilo i teška mrlja za MUP, Vladu i Republiku Srpsku u cjelini. 

A vjerovatno bismo u tom slučaju dobili i odgovor o pozadini naprasnog odlaska Radovana Viškovića sa funkcije premijera Republike Srpske, što bi bio neodbranjivi udarac ne samo za njega nego i za kompletan autokratski režim u Republici Srpskoj, na čelu sa Miloradom Dodikom.

Nažalost, javno tužilaštvo ćuti pa je za očekivati da će se tako ponašati i u nastavku, kao što se tako već ponaša i na nedavno javno iznijetu tvrdnju u izvještaju Glavne službe revizije javnog sektora Republike Srpske, da je Služba predsjednika Republike Srpske u prošloj 2025. godini potrošila preko 60 miliona konvertibilnih maraka budžetskog novca na, kako stoji u izvještaju te službe, “ostale nepomenute rashode”, što jednostavno rečeno znači da je potrošeno narodnog novca preko 60 miliona, a ne zna se da li postoji pravni osnov za to, a ako postoji onda koji je to konkretno osnov te kome je isplaćen toliki silni novac i za koje poslove.

Da ima pravne države ovdje, na takve stvari, koje u najmanju ruku pobuđuju osnove sumnje na krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, javno tužilaštvo ne bi ćutalo niti čekalo da mu neko podnese krivičnu prijavu, već bi odmah donijelo naredbu o sprovođenju istrage.

Jednako kao ova krivična perverzija ovdašnjeg pravosuđa, prolazi nam pored očiju i pravosudna perverzija u vidu jedne presude iz građanskog (parničnog) sudskog postupka.

Riječ je o nedavnoj presudi Višeg privrednog suda u Banjaluci (presudi od 12.5.2026. godine) u parničnom sporu između BHRT i RTRS. 

Tom presudom obavezan je BHRT da RTRS-u plati 7.391.250 KM po osnovu korištenja fiksnih radio veza, sa zateznim kamatama od 15.2.2015. do 9.2.2024. godine (što znači još sedam miliona).

Nije stvar u tome što BHRT mora da plati toliki iznos novca RTRS-u, jer bi ono što slijedi u nastavku jednako vrijedilo i da RTRS to mora da plati BHRT-u.

Umjesto toga, važni su “razlozi” zbog kojih je Viši privredni sud tako odlučio u žalbenom postupku, s obzirom na to da je Okružni privredni sud u Banjaluci kao prvostepeni sud svojom presudom od 21.1.2026. godine odbio taj tužbeni zahtjev RTRS-a.

Poenta je u tome da, kako stoji u presudi Višeg privrednog suda od 12.5.2026. godine (str. 9), na suđenju pred prvostepenim sudom nije formalno izveden dokaz u vidu Protokola iz 2012. godine (Protokol broj 101-1217/12 kojeg pod tim brojem navodi prvostepeni sud u svojoj presudi), pri čemu Viši privredni sud u tom dijelu svoje presude naglašava da se Protokol kao dokaz nalazi u sudskom spisu, a tim Protokolom su BHRT i RTRS ugovorili besplatno međusobno korištenje fiksnih radio veza.

Dakle, samo zato što taj dokaz nije formalno pročitan na suđenju, iako se nesporno nalazi u sudskom spisu, Viši privredni sud je preinačio presudu prvostepenog suda i obavezao BHRT na plaćanje višemilionskog iznosa RTRS-u.

I ovo je dokaz formalizma i perverzije ovdašnjeg pravosuđa, koja svoj temelj ima u perverznom Zakonu u parničnom postupku (ZPP). Tim zakonom je istina, i kada se kao u ovom slučaju zatiče u sudskom spisu, istjerana iz sudnice i presude, ako nije formalizovana. 

Koliko je taj zakon zlo, kao i sudska praksa koja počiva na njemu, pokazuje i ovaj mogući slučaj.

Naime, prema ovakvoj presudi Višeg privrednog suda sutra može biti slučaj u kojem su nekom čovjeku nasiljem nekoga polomljene noge i taj oštećeni ima krivičnu presudu u svoju korist, kojom je utvrđeno ko mu je i kako polomio noge.

Taj oštećeni zatim u parnici traži naknadu štete od onoga ko mu je prouzrokovao štetu i u sudski spis uloži kao dokaz pravosnažnu osuđujuću krivičnu presudu.

Dakle, u sudskom spisu se nesporno nalazi taj dokaz, kao i onaj Protokol između BHRT i RTRS, ali zbog toga što formalno nije pročitan, po ovakvoj praksi Višeg privrednog suda, koja je iznuđena jednako naopakom odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske na koju se poziva Viši privredni sud u svojoj presudi, oštećeni ne bi dobio naknadu štete.

I kada se protiv ovakve neustavne presude, kojom se povređuje ustavno pravo na imovinu, izjavi revizija Vrhovnom sudu Republike Srpske on na svojoj i strani neistine ima izopačeni ZPP, jer taj zakon, znaju to dobro poznavaoci ove materije, dozvoljava višem sudu da preispituje i preinači nižestepenu presudu na osnovu novih dokaza, ali to nisu niti mogu biti, jer to ne dozvoljava taj zakon, oni dokazi koji, bez obzira što se nalaze u sudskom spisu, nisu formalno izvedeni na suđenju pred nižestepenim sudom.

Bili su ovo samo neki od brojnih primjera koji dokazuju trijumf sile i nepravde ovdašnjih pervertiranih zakona i pravosuđa.

Oni su ujedno i neoborivi dokazi da se depervertizacija pravosuđa ne može izvesti bez radikalne borbe protiv naopakih zakona, njihovim što hitnijim ukidanjem i donošenjem umjesto njih novih pravednih zakona.

Samo time biće uništeni temelji koji sada omogućuju pravosuđu da bude izopačeno i da nam na sve to još govori kako ono svoj posao radi po zakonu.