Nedavni sastanak stranačkih delegacija SNSD-a i HDZ-a BiH protekao je u duhu najave nastavka dugogodišnje političke saradnje i nakon oktobarskih izbora, pri čemu je Milorad Dodik još jednom preuzeo ulogu gromoglasnog zastupnika „hrvatskih interesa“. Podržavajući uspostavu hrvatske izborne jedinice i ponavljajući teze o narušenoj konstitutivnosti, Dodik se u javnosti pokušava nametnuti kao zaštitnik naroda čiju je sudbinu njegova i vlast njegovih prethodnika u entitetu Republika Srpska davno zapečatila, piše Bosna.hr.

Njegova izjava da su Hrvati zakinuti u diplomatskim i odbrambenim strukturama samo je sporedni zaplet u širem, mnogo opasnijem scenariju koji se godinama piše u Banjaluci, a režira na geopolitičkim marginama.

Iza te tobožnje brige za prava susjednog naroda ne stoji nikakva načelna borba za jednakopravnost, već duboko proračunat politički interes. Ta briga je do srži licemjerna, jer dolazi od čovjeka pod čijim je režimom hrvatska zajednica u entitetu RS svedena na nivo statističke greške.

Isti onaj stranački lider koji danas u Mostaru zabrinuto galami o izbornom inženjeringu i legitimnom predstavljanju, godinama je u vlastitom dvorištu sprovodio sistematsko potiskivanje i brisanje Hrvata iz političkog i društvenog života. Njegov iznenadni altruizam prema Hrvatima u Federaciji BiH nije ništa drugo do jeftina trgovina utjecajem i stvaranje taktičkih saveza radi očuvanja sopstvenih poluga moći, pri čemu se položaj naroda koristi isključivo kao sredstvo za ucjenu državnih institucija.

Međutim, mostarski susret nije ostao samo na domenu izbornih kalkulacija. On je poslužio kao platforma za lansiranje opasnih, etnički i vjerski obojenih narativa. Dodikova tvrdnja da su „hrišćani pod pritiskom muslimana“ u Bosni i Hercegovini, uz uporno i namjerno oslovljavanje jednog konstitutivnog naroda isključivo vjerskom odrednicom, predstavlja izuzetno opasnu formu otvorene islamofobije.

Optužujući Bošnjake da svoju brojčanu većinu pokušavaju pretvoriti u političku dominaciju nad hrišćanskim življem, Dodik svjesno nastoji redefinirati kompleksni politički konflikt u Bosni i Hercegovini i prevesti ga na teren globalnog sukoba civilizacija.

Ovakva retorika nije proizašla iz lokalnog vakuuma; ona je direktni produkt jahanja na valu desničarskog ekstremizma koji već godinama zapljuskuje Evropu, kao i na ideološkim matricama američkog MAGA pokreta. Dodik bez imalo zadrške preuzima rječnik zapadnoevropske krajnje desnice, nastojeći Bošnjake u očima međunarodne javnosti predstaviti kao latentnu terorističku prijetnju, radikalni element i „strano tijelo“ na tlu kršćanske Evrope.

Prikazivanjem čitavog jednog naroda kao potencijalnih agresora i zločinaca, on nastoji osigurati simpatije i podršku onih evropskih i svjetskih krugova koji političke procese posmatraju isključivo kroz prizmu ksenofobije i vjerske netrpeljivosti.

Dok se sa visokih političkih govornica lansiraju zapaljive teze o ugroženosti i „pritisku muslimana“, stvarni život na terenu i surovi svakodnevni događaji nude sasvim drugačiju, uznemirujuću sliku. U danima oko mostarskog sastanka, u Liska haremu u Mostaru osvanula je svinjska glava, čin otvorene provokacije i skrnavljenja vjerskog i historijskog lokaliteta, čiji je cilj unijeti strah i nemir među lokalno bošnjačko stanovništvo.

Gotovo istovremeno, na drustvenim mrežama su se pojavili snimci s ovogodišnje Drinske regate u Bajinoj Bašti, manifestacije koja se iz godine u godinu pod krinkom turizma i rekreacije pretvara u masovno veličanje ratnih zločina. Učesnici regate, ploveći rijekom koja je u prošlosti bila grobnica hiljada nevinih, horski su pjevali sramotnu nacionalističku pjesmu „Ne volim te Alija“, uz isticanje ikonografije sa likovima presuđenih ratnih zločinaca.

Taj val mržnje nije bio izolovan incident. Samo nekoliko dana nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, sa splava na Zvorničkom jezeru odjekivali su stihovi koji najdirektnije prizivaju ponavljanje zločina: „Srebrenice, srcu si mi mila, da Bog da se triput ponovila.“ Na sve to nadovezuje se i ekonomska i socijalna diskriminacija, poput one u mostarskom Javnom preduzeću „Komunalno“, gdje su protesti radnika razotkrili da je među otpuštenima 18 radnika, redom svi Bošnjaci. Ovi primjeri nisu nikakve apstraktne konstrukcije, već konkretni dokazi gdje se zaista manifestira netrpeljivost i ko je izložen pritisku i sistemskom šikaniranju.

Sistematsko blaćenje čitavog naroda i njegovih predstavnika nije tek usamljeni Dodikov hir, već koordinirana stranačka strategija u kojoj njegovi najbliži saradnici idu i korak dalje. U tu se matricu savršeno uklapa sramna izjava SNSD-ovog ministra Srđana Amidžića, koji je javno diskreditirao i vrijeđao Zijada Krnjića.

Još opasniji i radikalniji istup zabilježen je od strane SNSD-ovog glasnogovornika i delegata Radovana Kovačevića, koji je bez ikakvih zadrški Armiju RBiH i kompletan bošnjački narod bezobzirno doveo u direktnu vezu s terorističkim napadima 11. septembra. Takve monstrouzne konstrukcije i pokušaji da se legalna odbrambena armija i čitava jedna zajednica izjednače s globalnim terorizmom predstavljaju najprizemniji oblik propagandnog rata, čiji je jedini cilj trajno dehumanizirati Bošnjake i pred međunarodnim posmatračima opravdati vlastitu destruktivnu politiku.

U sredinama gdje Bošnjaci čine demografsku većinu, ovakvi incidenti ne postoje. Ne postoje masovna okupljanja na kojima se veličaju zločini, ne skrnave se vjerski objekti drugih naroda, niti se u javnom prostoru generira sistematska mržnja prema manjinskim zajednicama. Javni prostor u tim sredinama ne funkcionira na polugama zastrašivanja komšija druge vjere ili nacije.

Upravo ta činjenica razotkriva svu pogubnost i laž narativa koji se plasira iz Dodikovog kabineta i sa mostarskih konferencija za štampu. Priča o „ugroženim hrišćanima“ i „opasnim muslimanima“ poslužila je tek kao politički paravan za prikrivanje vlastite neodgovornosti, korupcije i nesposobnosti da se građanima ponudi bilo kakva perspektiva. Dok se stvarni incidenati mržnje i diskriminacije prešućuju ili relativiziraju, fabriciraju se opasni mitovi koji Bosnu i Hercegovinu drže u zarobljeništvu permanentne krize čiji je konačni cilj samo jedan – desolucija države.

FOTOGRAFIJA: Mostarski.ba