Na samom ulazu u Bosnu i Hercegovinu iz pravca Nikšića, u selu Župa kod Trebinja, među hercegovačkim kršem stoji džamija čija je sudbina gotovo bez presedana. Malo je bogomolja na Balkanu koje su tokom svoje historije čak šest puta bile spaljene ili srušene, a svaki put ponovo podignute. Zbog toga je nazivaju “Usamljena ljepotica”, ali i džamijom koja prkosi vremenu, piše Bosna.hr.

Smatra se da je sagrađena početkom 16. stoljeća, tačnije u prvoj polovini 16. stoljeća, za vrijeme vladavine sultana Ahmeda. Vjerovatno je jedna od najstarijih džamija istočne Hercegovine. Stoljećima je okupljala muslimane iz okolnih sela, a njen minaret služio je kao orijentir putnicima koji su iz Crne Gore ulazili u Bosnu i Hercegovinu.

Njena historija ispisana je rušenjima i ponovnim rađanjem. Prvi put zapalili su je Mlečani krajem 17. stoljeća. Ponovo je srušena 1807. godine, zatim tokom bitke na Grahovu 1858. godine, pa na početku Prvog svjetskog rata 1914. godine. Ono što je zanimljivo za ovu džamiju, jeste da je polovinom 20. stoljeća ona premještena s prvotne lokacije i to zbog pravljenja pruge koja je trebala proći ovim dijelom države i pruge koja je direktno išla na njenu munaru, zbog čega je morala biti srušena, odnosno sklonjena i premještena na ovu lokaciju na kojoj se sada nalazi. Posljednje rušenje džamije desilo 1993. godine kada su je pripadnici Vojske Republike Srpske i JNA srušili do temelja.

Ipak, nijedno rušenje nije bilo kraj njene priče. Nakon obnove, džamija je ponovo otvorena 25. jula 2010. godine. Mještani često kažu da ova džamija ima “sedam života”. Svaki put kada bi nestala, ponovo bi se pojavila, kao da odbija nestati iz hercegovačkog krajolika. Upravo zbog toga postala je simbol istrajnosti i nade.

Uz džamiju se veže i nekoliko narodnih predanja. Jedno govori da su se ljudi, nakon svakog rušenja, zaklinjali kako će je obnoviti bez obzira na cijenu, vjerujući da će selo ostati bez blagoslova ako na tom mjestu više nikada ne bude bogomolje.

Druga legenda kaže da su putnici nekada, prolazeći ovim krajem, zastajali kod džamije kako bi se odmorili i napili vode, vjerujući da će im put biti sretan ako prije nastavka puta prouče kratku dovu.

Postoji i zanimljivo vjerovanje da se upravo zbog položaja na granici različitih svjetova i carstava ovdje kroz stoljeća mogla osjetiti posebna mješavina kultura. Kroz Župu su prolazili trgovci, vojnici, hodočasnici i putnici, ostavljajući za sobom priče koje su se prenosile s koljena na koljeno.

Posebnu vrijednost džamiji daje njena skromna arhitektura. Ona nije građena da zadivi raskošom, već jednostavnošću koja se savršeno uklapa u hercegovački kamen i okolna brda.

Danas je džamija uglavnom zaključana jer u Župi živi vrlo malo muslimana. Ipak, njena vrata se otvaraju za vjernike, putnike i znatiželjnike koji žele upoznati jednu od najneobičnijih priča iz historije Bosne i Hercegovine. S njene munare, s najjužnije tačke naše domovine, države BiH, čuju se ezani, uče se tekbiri, salavati…

Šest puta rušena, sedam puta građena, džamija u Župi mnogo je više od mjesta molitve. Ona je nijemi svjedok burnih stoljeća, simbol upornosti jednog naroda i podsjetnik da se ono što je građeno vjerom može obnoviti čak i nakon najvećih razaranja.

Ona je, kako navodi mještanin Adnan Bijedić, podsjetnik na prkos i ponos džematlija i stanovnika Župe.