Izraelski stratezi detaljno su analizirali teritorijalni obuhvat člana 5 Sjevernoatlantskog ugovora, procjenjujući da se garancije kolektivne odbrane NATO-a ne odnose automatski na turske vojne kapacitete raspoređene izvan teritorije Turske, objavio je list Israel Hayom. 

Prema navodima izraelskog lista, u Izraelu smatraju da eventualni napad na turske snage ili infrastrukturu u Siriji ne bi nužno doveo do aktiviranja mehanizma kolektivne odbrane NATO-a.

Takva procjena navodno značajno utiče na izraelski pristup potencijalnom širenju turskog vojnog prisustva u Siriji. Izrael, kako se tvrdi, nastoji djelovati prije nego što turski vojnici i oprema budu raspoređeni na određenim lokacijama.

Napad na Abu al-Duhur

Primjer takvog djelovanja bio je izraelski napad na sirijsku zračnu bazu Abu al-Duhur. U osam udara pogođeni su pista i vojni objekti, iako u trenutku napada u bazi nije bilo turskih vojnika niti opreme.

Izrael je naknadno saopćio da se Damask pripremao omogućiti raspoređivanje turskih snaga u toj bazi. Sirijske vlasti su, međutim, izraelskoj vladi i obavještajnim službama navodno prenijele da takvi planovi ne postoje.

Nakon izraelskih napada i Sirija i Turska javno su negirale da je raspoređivanje turskih snaga u bazi Abu al-Duhur uopće bilo planirano.

Vrijeme izvođenja napada smatra se posebno značajnim. Dok u bazi nema turskog osoblja, Izrael metu može tretirati prvenstveno kao sirijsku vojnu infrastrukturu, uz manji rizik od direktnog sukoba s Ankarom.

Situacija bi bila znatno složenija nakon dolaska turskih vojnika. Svaki napad tada bi mogao prouzrokovati njihove pogibije, izazvati odgovor Ankare, dovesti do uključivanja Sjedinjenih Američkih Država i otvoriti mogućnost direktnog sukoba Izraela s članicom NATO-a.

Tumačenje člana 5

Uprkos tim rizicima, izraelske vlasti navodno ne smatraju da bi takav incident automatski doveo do intervencije NATO-a.

Izraelski stratezi proučavali su način primjene člana 5, prema kojem se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve članice Saveza, kao i teritorijalna ograničenja definisana Sjevernoatlantskim ugovorom.

Njihov zaključak je da turske snage raspoređene na teritoriji Sirije ne uživaju automatsku zaštitu NATO-a. Samo prisustvo turskih vojnika izvan granica njihove zemlje, prema toj procjeni, ne bi bilo dovoljno za aktiviranje člana 5.

Izrael se tako sve više izlaže riziku vojne eskalacije s Turskom, oslanjajući se na uvjerenje da se NATO ne bi direktno uključio u eventualni sukob na sirijskoj teritoriji.

Udari na moguće baze

Širi izraelski pristup zasniva se na djelovanju prije nego što Turska uspije uspostaviti trajnije vojno prisustvo u Siriji.

Izrael tvrdi da su turski vojni timovi tokom 2025. godine obilazili baze T4, Palmira i Hama, razmatrajući ih kao moguće lokacije za raspoređivanje svojih snaga. Izraelska vojska poslije je izvela napade na te objekte.

Zabrinutost Izraela ne odnosi se samo na dolazak turskih vojnika. Raspoređivanje radara, sistema protuzračne odbrane i elektronskog ratovanja, borbenih aviona te komandnih sistema moglo bi Ankari omogućiti znatno veći nadzor zračnog prostora.

Takvi kapaciteti mogli bi ograničiti slobodu djelovanja izraelske avijacije iznad Sirije, zbog čega Izrael nastoji spriječiti da potencijalne baze budu osposobljene za potrebe turske vojske.