Uključivanje zemalja Zapadnog Balkana u prostor slobodnog putovanja moglo bi olakšati njihove granične sporove i istovremeno obnoviti vjerodostojnost Evropske unije. Autor kolumne smatra da EU treba ponuditi jasan plan za pristupanje Schengenu.

Granice se mogu pomjerati. Mogu se i učiniti nevidljivim. Na Zapadnom Balkanu Evropa može odlučiti kojim će putem krenuti.

Evropska unija (EU) trebala bi balkanskim zemljama ponuditi plan pristupanja Schengenskom prostoru, evropskom području putovanja bez graničnih kontrola. Sadašnja obećanja o prijemu novih članica prate brojne sumnje. Plan pristupanja Schengenu ojačao bi vjerodostojnost EU-a. Budući da članice Schengena moraju blisko sarađivati u oblasti sigurnosti, taj bi proces pomogao i nekadašnjim protivnicima na Zapadnom Balkanu da prevaziđu granične sporove te doprinio trajnom miru u regiji.

"Ovo je pravo vrijeme za odvažnost", rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u februaru ove godine. Dodao je da "Evropa mora naučiti postati geopolitička sila".

Dvije sedmice ranije, u Berlinu, njemački kancelar Friedrich Merz zatražio je da Evropa "nauči govoriti jezikom politike moći".

Uprkos tim ambicijama, EU teško uspijeva pokazati svoju moć čak i u vlastitom susjedstvu. Upravo je tu ostvarila svoj dosad najuspješniji vanjskopolitički poduhvat: proširenje koje je nekadašnje države sovjetskog bloka pomoglo pretvoriti u prosperitetne i mirne demokratije.

Iako Evropska komisija nastavlja raditi na proširenju, brojne države članice imaju rezerve koje se kose s porukama podrške proširenju, posebno čestim nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.

Francuska i Njemačka protive se povećanju broja onih koji učestvuju u odlučivanju u Briselu prije reforme samih struktura EU-a. Francuska i Poljska zaziru od uključivanja poljoprivrednog diva poput Ukrajine u Zajedničku poljoprivrednu politiku. Nizozemska i Danska sumnjaju da zemlje kandidatkinje mogu ispuniti standarde EU-a i provesti reforme vladavine prava. Francuska se pita i bi li pristupne ugovore mogla potvrditi u parlamentu ili na referendumu.

Reformatori u zemljama kandidatkinjama sve to posmatraju, jedni sa zabrinutošću, drugi s umorom. Plan za članstvo u Schengenu mogao bi ojačati vjerodostojnost EU-a i pružiti dodatni poticaj reformama.

Uslovi za pristupanje Schengenu

Kako bi to funkcionisalo? Države članice zatražile bi od Evropske komisije da pripremi plan zasnovan na kriterijima schengenskog pravnog okvira.

Ti kriteriji obuhvataju nadzor vanjskih granica, viznu politiku, Schengenski informacioni sistem, policijsku saradnju i zaštitu podataka, uz dodatne uslove koji se odnose na vladavinu prava.

Komisija bi izvještavala o napretku svakih šest mjeseci. Kada bi neka zemlja ispunila sve kriterije, članice bi morale dati saglasnost u Vijeću EU-a.

Reforme i bliža saradnja koju donose mogu ojačati sigurnost. Kada se Schengenski prostor 2007. godine proširio s 15 na 24 članice, tadašnji njemački ministar unutrašnjih poslova Wolfgang Schäuble rekao je: "Dobit ćemo na sigurnosti, a ne izgubiti je."

Glavni argument protiv prijema zemalja Zapadnog Balkana nedavno je izgubio snagu. Više od deset godina pojedini ministri unutrašnjih poslova država EU-a smatrali su granice te regije preprekom neregularnim migrantima i tražiocima azila koji iz Turske i Grčke putuju prema srednjoj Evropi.

Puni ulazak Bugarske i Rumunije u Schengen 2025. godine promijenio je tu računicu. Zašto bi neko na toj ruti prelazio nekoliko strogo kontrolisanih granica kada iz Grčke, preko Bugarske i Rumunije, može stići do Mađarske i Austrije ne napuštajući Schengenski prostor? 

Granice i stabilnost regije

Reforme i konačno članstvo u Schengenu u međuvremenu bi pomogli stabilizaciji najosjetljivijih država regije: Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova. Bošnjaci, Srbi i Albanci žive s obje strane njihovih granica. Kako se članstvo u EU-u udaljavalo, vraćaju se opasne poruke s kraja 1980-ih, koje su prethodile ratovima 1990-ih, a s njima i ideje o prekrajanju granica prema etničkim linijama. Takve su ideje 2018. godine iznosili i predsjednici Srbije i Kosova.

Nedavna sahrana u Beogradu uz vojne počasti za ratnog komandanta Ratka Mladića, osuđenog za genocid u Srebrenici, još je jedan podsjetnik na to. Hiljade ljudi prisustvovale su sahrani, a u ceremoniji su učestvovali vojnici i državni zvaničnici. 

Upravo zato što takve ideje ponovo jačaju, EU mora ponuditi uvjerljiviji odgovor. Schengen bi mogao biti jedan od njih. On ne pomjera granice, nego ih čini nevidljivim, kao između Francuske i Njemačke ili Litvanije i Poljske.

Međutim, granica ne može postati nevidljiva prije nego što se riješi pitanje njenog statusa. Upravo je linija između Srbije i Kosova predmet spora. Njeno rješavanje postalo bi uslov za ostvarenje cilja koji je nadohvat ruke. To je znatno snažniji poticaj od članstva u EU-u, koje je udaljeno najmanje deset godina.

Nekoliko zemalja već je u Schengenu, a nisu članice EU-a: Norveška, Island, Švicarska i Lihtenštajn. Za razliku od ranijih proširenja, ovoga puta ne bi bilo potrebno uspostavljati nove vanjske granice. Okružene članicama Schengena, zemlje Zapadnog Balkana mogle bi jednostavno ukloniti kontrole na granicama unutar tog prostora. 

Ponuda takvog plana EU bi malo koštala, a pridružiti bi se mogle samo zemlje koje ozbiljno provedu reforme. Već sam proces dao bi Uniji veći utjecaj i pomogao joj da povrati dio izgubljene vjerodostojnosti. Još važnije, Balkanu bi ponudio nešto bolje od novih svađa o tome kuda granice trebaju prolaziti. Granice više ne bi bile važne.

Kristof Bender je zamjenik predsjedavajućeg Evropske inicijative za stabilnost (ESI).

Njemačka verzija ovog teksta prvobitno je objavljena u listu Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

Izneseni stavovi pripadaju autoru i ne odražavaju nužno stavove Balkanske istraživačke mreže (BIRN).

Izvor: Balkan Insight.