Boris Tadić je 2012. godine skratio mandat i nenamjerno otvorio vrata eri Aleksandra Vučića. Četrnaest godina poslije Vučić odlazi s predsjedničke funkcije kako bi pokušao ponovo postati premijer. Iza njega ostaje Srbija s više autocesta, pruga i investicija, ali i država u kojoj su institucije godinama gubile političku težinu pred jednim čovjekom, čiji će lik i djelo srbijanski pisac i reper Marčelo vrlo precizno opisati krležijanskom metaforom „veliki meštar sviju hulja“. Prvi ozbiljan znak da taj model više ne funkcionira stigao je od generacije koju nije uspio politički ukrotiti – studenata, piše Bojan Stilin za tportal.

Aleksandru Vučiću posebno je važno naglasiti jednu stvar: on ne skraćuje mandat. Rekao je to u maju, kada je prvi put najavio podnošenje ostavke, a ponovio u nedjelju navečer, kada je to i formalno učinio. „Podnosim ostavku jer tako piše u Ustavu. Neću nikoga obmanjivati kao što je to činio Boris Tadić“, rekao je u posljednjem činu aktuelnog mandata koji je, tvrdi, prekinuo kako bi izborna utakmica bila ravnopravna, a on se mogao kandidirati za premijera.

Strogo pravnički gledano – a to bi valjda trebao znati, ipak je završio pravo – Vučić je u pravu. U nedjelju nije izveo akrobaciju koju je Tadić izveo 5. aprila 2012. godine, „skratvši mandat“ kako bi se prijevremeni predsjednički izbori održali istovremeno s parlamentarnim, pokrajinskim i lokalnim izborima.

Trebao je to biti manevar kojim će Tadić svoju popularnost pretočiti u još jedan predsjednički mandat i pomoći Demokratskoj stranci, a završio je upravo suprotnim ishodom – porazom od Tomislava Nikolića, čime je utro put Vučićevoj eri.

SNS je nekoliko mjeseci kasnije preuzeo vladu, a Vučić je postao prvi potpredsjednik i ministar odbrane. Dvije godine kasnije bio je premijer, a 2017. predsjednik. Četrnaest godina nakon Tadićeve hazarderske političke opklade, koja mu je eksplodirala u rukama, Vučić napušta predsjedničku funkciju kako bi ponovo pokušao postati premijer.

Historija se rijetko ponavlja, ali često ima vrlo razvijen smisao za ironiju.

Nije važna fotelja, važan je čovjek

U toj selidbi između funkcija teško je ignorirati ruski uzor, mada bi bilo pogrešno izjednačiti političke sisteme Srbije i Rusije. Vladimir Putin je 1999. godine postao premijer, 2000. predsjednik, 2008. ponovo premijer, a 2012. opet predsjednik. Tri prijelaza između dvije fotelje imaju jednu konstantu: mjesto s kojeg se u datom trenutku upravlja državom jeste mjesto na kojem sjedi Putin.

Kada su i te akrobacije postale nepotrebne, ustavnim promjenama 2020. godine resetiran je broj njegovih dotadašnjih mandata, čime mu je otvorena mogućnost da ostane predsjednik do 2036. godine.

Vučićeva putanja ima sličnu političku logiku, iako ne iste razmjere ni institucionalni kontekst. Funkcije su se mijenjale, premijeri dolazili i odlazili, vlade rekonstruirale, ministri smjenjivali, izbori raspisivali prije vremena, ali pitanje ko je središte političkog sistema gotovo se nikada nije postavljalo.

Kada je bio premijer, bio je najmoćniji čovjek Srbije. Kada je postao predsjednik, u parlamentarnoj republici u kojoj predsjednik nema izvršne ovlasti premijera, ostao je najmoćniji čovjek Srbije.

Posmatrači OESS-a nakon parlamentarnih izbora 2023. godine opisali su taj fenomen birokratski hladnim rječnikom: obilježili su ih „odlučujuća uključenost predsjednika“, sistemska prednost vladajuće stranke, pristrasnost medija, pritisci na zaposlene u javnom sektoru i zloupotreba javnih resursa.

Drugim riječima, institucije su postojale. Ali kamera je uvijek bila okrenuta prema jednom čovjeku.

Četrnaest godina pretvaranja stranke u državu

Istini za volju, Vučić 2012. godine nije došao na vlast kao autokrata. Došao je nakon izbora u zemlji koja je poslije Miloševićevog pada izgradila demokratiju punu ozbiljnih mana: sa slabim institucijama, stranačkim zapošljavanjem, korupcijom, tabloidizacijom, političkim utjecajem na medije i navikom vlasti da državu tretira kao prošireni stranački ured.

Vučićeva politička inovacija bila je u tome što je postojeće slabosti sistema povezao i centralizirao do nivoa na kojem više nisu bile samo kvarovi demokratije, nego način na koji sistem funkcionira.

Rezultat je mjerljiv. V-Dem svrstava Srbiju među izborne autokratije, Freedom House godinama bilježi eroziju političkih prava i građanskih sloboda, a OESS iz izbornog ciklusa u izborni ciklus upozorava na neravnopravan položaj političkih aktera, dominaciju vlasti u medijima i brisanje granice između države i vladajuće stranke.

To je vjerovatno važniji dio Vučićeve političke ostavštine od svih ministara, vlada i izbornih rezultata. Nije morao ukinuti izbore, parlament, opoziciju niti televizijske dnevnike. Sve je ostalo na svojim adresama, samo je politička težina tih institucija sve više popuštala pred težinom jednog čovjeka.

Srbija je tako dobila sistem u kojem se izbori redovno održavaju, ali vlast na njih izlazi s golemom institucionalnom i medijskom prednošću. Postoji parlament, ali ključne političke odluke objavljuju se na Vučićevim presicama. Postoji vlada, ali predsjednik narodu tumači cijene, plaće, penzije, ceste, bolnice, naoružanje, investicije i urbanizam.

Predsjednik je tako i premijer i ministar privrede i glavni epidemiolog i građevinski nadzornik, a povremeno, kada pred kamerama nazove lokalnog zvaničnika i riješi građaninu problem, i predsjednik mjesne zajednice.

Jedna priča kod kuće, druga vani

Takav multiplatformski pristup omogućio mu je da isti politički proizvod prodaje u dvije ambalaže – jednoj za domaće, drugoj za strano tržište.

Dok je u pregovorima s Prištinom pristajao na postupnu integraciju srpskih struktura na sjeveru Kosova u kosovski sistem, kod kuće se predstavljao kao njihov najčvršći zaštitnik. Dok je obilazio sela i obećavao kredite „domaćinima“, stranim investitorima nudio je Srbiju kao pouzdanog ekonomskog partnera s jeftinom radnom snagom, subvencijama, zemljištem i, u novije vrijeme, litijem.

Kontinuiranim fotografiranjem sa svjetskim liderima, od Angele Merkel do Putina, kod kuće je stvarao sliku čovjeka bez kojeg se Srbija ne može pozicionirati između Istoka i Zapada. No rezultati su bili nešto manje spektakularni od scenografije.

Briselskim procesom od 2013. godine srbijanska policija i pravosuđe na sjeveru integrirani su u kosovske institucije, a lokalni izbori počeli su se održavati prema kosovskom pravnom okviru. Beograd je zauzvrat trebao dobiti Zajednicu srpskih općina. Do danas je nije dobio.

Sličan obrat dogodio se s litijem. Vučić je 2021. godine najavljivao referendum o projektu Jadar, čak je vodio direktore Rio Tinta po lokalnim mjesnim zajednicama, da bi nakon masovnih ekoloških protesta vlast početkom 2022. godine objavila da je na Rio Tinto „stavljena tačka“. Referenduma nije bilo. Projekt je 2024. godine vraćen u život, ali ga je 2026. godine sam Rio Tinto prebacio u režim „brige i održavanja“, zaustavivši studije i pripremne radove dok čeka povoljnije uvjete.

Autocesta kao politička teorija

Najopipljiviji dio političkog nasljeđa Vučić je ipak zakopao u asfalt. Od 2012. godine izgrađene su stotine kilometara autocesta i brzih saobraćajnica, modernizirana je željeznica, građene su bolnice i klinički centri. Nezaposlenost je znatno niža nego 2012. godine, plaće i penzije nominalno su veće, a Srbija je privukla veliki obim stranih investicija.

Zato je asfalt možda najuvjerljivija metafora Vučićeve vlasti. Na pitanje o institucijama može odgovoriti cestom, na pitanje o medijima fabrikom, na pitanje o korupciji prugom, a na pitanje o izbornim uvjetima prosječnom plaćom.

Problem nastaje kada se pokaže da asfalt, kao ni njegov mlađi brat beton, ne mogu zamijeniti instituciju. Za Vučićev sistem taj je trenutak došao 1. novembra 2024. godine u Novom Sadu.

A onda je pala nadstrešnica

Pad nadstrešnice rekonstruirane željezničke stanice, u kojem je poginulo 16 ljudi, prerastao je iz tragedije u politički događaj jer ga studenti i veliki dio javnosti nisu prihvatili kao izoliranu nesreću. Za demonstrante je postao simbol veze između netransparentnih poslova, političke odgovornosti i institucija koje ne funkcioniraju.

Iz toga je nastao studentski pokret i pokazao se drugačijim od prethodnih izazova Vučiću. Opozicione stranke mogao je prikazivati kao ostatke starog režima, međusobno ih sukobljavati i politički trošiti. Kritičke medije mogao je predstavljati kao političke protivnike, nevladine organizacije kao strane plaćenike, a gotovo svaki protest mogao je dobiti odgovarajuću etiketu.

Sa studentima je to bilo teže. Oni nisu tražili novog vođu koji će zamijeniti starog. Tražili su nešto što je za Vučićev sistem potencijalno mnogo neugodnije: da institucije rade ono što na njihovim pročeljima piše da rade.

Tu se otvorila pukotina. Protesti su narasli do razmjera kakve Srbija decenijama nije vidjela, a Evropska komisija bilježila je masovnu mobilizaciju studenata i građana oko pitanja odgovornosti, korupcije i vladavine prava.

Nakon gotovo dvije godine pritiska Vučić je napravio ono što je godinama izbjegavao: napustio je predsjedničku funkciju prije isteka mandata i krenuo u novu izbornu utakmicu za izvršnu vlast.

Vučić poslije Vučića

Zato njegova ostavka ne mora značiti kraj Vučićeve ere. Možda je samo najava promjene radnog mjesta. I tu se opet vraćamo Putinu. U personaliziranom političkom sistemu manje je važno ko formalno obavlja koju funkciju od pitanja može li sistem funkcionirati neovisno o osobi koja se seli između tih funkcija.

Nakon četrnaest godina Vučićeve političke dominacije Srbija nesumnjivo ima više autocesta, veće nominalne plaće, nižu nezaposlenost i drugačiju infrastrukturu nego 2012. godine. Istovremeno, međunarodne organizacije koje prate demokratiju, izbore i slobodu medija godinama bilježe slabljenje demokratskih institucija, neravnopravne izborne uvjete i snažan politički utjecaj na medije.

Vučićeva politička biografija zato se može čitati kao priča o dvije Srbije koje su nastajale istovremeno. Jedna je dobijala ceste, pruge, fabrike, investicije i Beograd na vodi. Druga je gubila institucije sposobne da vlasti kažu – ne.

A onda su se pojavili studenti i postavili neugodno jednostavno pitanje: šta vrijedi država koja može izgraditi stotine kilometara autoceste ako građani više ne vjeruju institucijama koje trebaju utvrditi ko je odgovoran kada se nešto sruši?

Vučić je četrnaest godina uspijevao nametati odgovor na gotovo svako političko pitanje u Srbiji. No njegova ostavština na kraju će se mjeriti time što se pojavila generacija koja je prestala prihvatati da je on jedini koji ima pravo postavljati pitanja – i jedini koji na njih smije odgovarati.