U autorskom tekstu za portal Hayat, kolumnista Dragan Bursać analizira moralno posrnuće institucija u Republici Srpskoj, poredeći reakcije na dva nedavna događaja, u nastavku prenosimo tekst u cijelosti: 

Kada neko napiše genocidaši na muralu, policija za dan pronađe osumnjičenog i liši ga slobode. Kada petnaestogodišnjeg Bošnjaka pronađu povrijeđenog pored Vrbasa, danima čekamo odgovore. U kakvom to društvu zid dobija bržu i bolju zaštitu od djeteta? I koliko, pobogu, vrijedi bošnjačko dijete u Banjoj Luci ako jedna ofarbana fasada izazove više institucionalne hitnosti od dječije sudbine?

Zid koji je digao policiju na noge

Vijest glasi da je prošli ponedjeljak pretučen maloljetnik bošnjačke nacionalnosti u Banjoj Luci. Vijest nema svoj nastavak jer na dan objavljivanja ovog teksta počinioci nisu nađeni.

Moralni i profesionalni kodeks mi je nalagao da se ne oglašavam prvu heftu jer, znate i sami - može biti ovo, može biti ono, može se tumačiti ovako ili onako.

Dobro. Prođe hefta. I niko ništa i nikome ništa.

Haj'mo se mi vratiti još malo unazad.

Da bismo razumjeli koliko je duboko moralno posrnuće institucija RS-a, valja se vratiti samo petnaestak dana unazad, u Istočno Novo Sarajevo, u Lukavicu, gdje je jedan zid izazvao policijsku mobilizaciju kakva bi se očekivala nakon ozbiljnog ugrožavanja ljudskih života.

Dakle, tamo u tom Istočnom, kako ga zovu, Sarajevu na stambenoj zgradi, u Spasovdanskoj ulici, nalazi se mural u obliku zastave RS-a - velika, vrišteća crveno-plavo-bijela trobojka kojom je oslikan dio fasade. Neko je onda preko te zastave napisao riječ genocidaši. Natpis je primijećen i prijavljen policiji 20. oktobra, u utorak, u 8 sati i šest minuta - dobro pazite tajming. Već narednog dana, 21. oktobra, policija je pronašla i uhapsila Sarajliju inicijala N. K., osumnjičenog za ispisivanje natpisa. U akciji su sarađivali Policijska uprava Istočno Sarajevo i MUP Kantona Sarajevo. Čovjek je potom pušten da se brani sa slobode, a predmet je najavljen za Tužilaštvo Bosne i Hercegovine zbog sumnje na izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.

Zapamtite ove podatke.

Sve je stalo u 24 sata, otprilike. Dvije policijske strukture. Identifikacija, lociranje, hapšenje, krivična kvalifikacija, najava tužilačkog postupanja. Cijeli gradski, entitetski, pa i državni aparat, pokazao je da može raditi brzo, koordinisano i efikasno kada se na zidu pojavi riječ koja vrijeđa politički i nacionalni senzibilitet vlasti.

I neka je policija radila svoj posao!

Neka se svaki slučaj ispita, neka se utvrdi odgovornost, neka zakoni važe za sve. Ali, upravo tu počinje priča o jednoj mnogo strašnijoj riječi od one napisane na fasadi.

Ta riječ je dijete.

Haj'mo sad u još bližu prošlost.

Dijete koje je otišlo po užinu i završilo pretučeno pored Vrbasa

Drugog novembra, u Banjoj Luci, petnaestogodišnji učenik Medrese Reis Ibrahim-ef. Maglajlić, dječak iz Janje, izlazi iz škole kako bi kupio užinu. Ostavlja školsku torbu u učionici jer se namjerava vratiti na nastavu. Sasvim običan školski dan, kakav bi morao imati svaki petnaestogodišnjak na ovom svijetu.

Prema navodima koje je javnosti prenio Samir Baćevac, dječaka su napale tri osobe. Kasnije je pronađen pored Vrbasa, udaljen kilometrima od škole, s povredama glave, nakon čega mu je pružena ljekarska pomoć. Policija je potvrdila da je nestanak prijavljen 2. novembra oko 16:30 i da je maloljetnik pronađen istog dana oko 18:15, ali u saopćenju od 5. novembra nije potvrdila niti demantovala tvrdnje o fizičkom napadu.

A sad pogledajte datum na vašem kalendaru.

I evo nas danas, sedmicu nakon događaja, s pitanjima na koja javnost još nema potpune odgovore.

Ko je odgovoran za povrede dječaka? Šta se dogodilo između njegovog izlaska iz škole i pronalaska pored Vrbasa? Jesu li identificirane osobe koje porodica i njeni sagovornici dovode u vezu s napadom? Kakav je motiv eventualnog nasilja? Jesu li pregledani dostupni snimci nadzornih kamera? Šta je istraga do sada utvrdila?

Policija ima obavezu zaštititi maloljetnika i ne smije javno iznositi sve detalje istrage. Ali, ima i obavezu, u granicama zakona, otkloniti nedoumice koje su uznemirile porodicu, školu i javnost, naravno ako ispravno vodi slučaj.

I zato poređenje s muralom u Lukavici postaje toliko porazno.

Za jedan natpis na zidu osumnjičeni je pronađen za otprilike dan. Za događaj u kojem je povrijeđen bošnjački dječak iz Janje još čekamo odgovore o tome šta se zaista dogodilo.

Možda policija intenzivno radi, možda su istražitelji već prikupili značajne dokaze. Utoliko prije javnost zaslužuje odgovorno obavještenje o onome što je moguće saopćiti.

Jer ako institucije mogu demonstrirati efikasnost u zaštiti jednog amaterskog murala, moraju pokazati barem jednaku odlučnost kada se radi o sigurnosti djeteta.

Gdje su gradonačelnik, Dodik i ostali zaštitnici svega srpskog?

A sada dolazimo do još mučnijeg dijela ove priče - do političke i ljudske odgovornosti.

Gdje je gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković da posjeti dječaka? Gdje je Milorad Dodik, čovjek koji je od entiteta napravio vlastito političko imanje? Gdje su entitetski funkcioneri koji se inače utrkuju u zaštiti srpskog naroda, srpskih simbola, srpskih zastava, srpskog identiteta, srpskog zraka, srpske vode i srpske kiše?

Je li neko od njih otišao u Janju, posjetio povrijeđenog dječaka, razgovarao s njegovim roditeljima, pitao kako je, treba li mu nešto, osjeća li se sigurno da se vrati u Banju Luku?

Do trenutka pisanja ovog teksta nisam vidio javno potvrđenu takvu posjetu najodgovornijih ljudi Banje Luke i RS-a.

Istina, oglasili su se pojedini.

Ali, gospodo, kakve koristi dijete ima od vaših političkih formulacija ako iza njih ne slijede konkretni rezultati?

Kakva je to solidarnost koja se iscrpljuje u nekoliko rečenica? Kakva je to briga za sigurnost građana ako niko od najodgovornijih ne osjeća potrebu da porodici lično pruži podršku?

Gradonačelnik nema nadležnost da vodi policijsku istragu, ali ima ljudsku, političku i moralnu odgovornost prema svakom djetetu koje živi i školuje se u njegovom gradu. Posebno prema djetetu koje je došlo iz drugog mjesta i čiji su roditelji vjerovali da ga šalju u sigurnu sredinu.

Pa, ako već znate obilaziti manifestacije, otvarati kružne tokove, pozirati pred kamerama i dijeliti patriotske lekcije, mogli biste pronaći vremena i za jednu porodicu iz Janje.

Za početak, bez kamera.

Ko ovdje, zapravo, raspiruje nacionalnu mržnju?

Vratimo se sada onom zidu u Lukavici i krivičnoj kvalifikaciji koja je tako brzo aktivirala policijski aparat.

Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.

Vrlo ozbiljno krivično djelo... I treba ga ozbiljno tretirati.

Ali, ako ćemo govoriti o nacionalnoj mržnji, onda valja otvoriti i mnogo veće pitanje: šta ćemo s godinama političkog trovanja javnosti, s govorima koji Bošnjacima osporavaju identitet, s negiranjem genocida, s ponižavanjem žrtava i pretvaranjem cijelog jednog naroda u legitimnu metu političke propagande?

Šta ćemo evo npr. s građaninom Miloradom Dodikom?

Čovjek je godinama Bošnjake nazivao izmišljenim ili lažnim narodom, osporavao njihov nacionalni identitet, govorio da hodža arlauče, negirao i psovao čak genocid u Srebrenici, relativizirao presude međunarodnih sudova, vrijeđao žrtve i njihove porodice. U njegovoj političkoj retorici bošnjačko ime, historija i stradanje redovno postaju materijal za nacionalističku mobilizaciju.

I gdje su tada svi ti revnosni zaštitnici međunacionalne tolerancije?

Gdje je institucionalna odlučnost kada se osporavaju sudski utvrđene činjenice o genocidu? Gdje je politička odgovornost kada se žrtve vrijeđaju, kada se dovodi u pitanje njihovo stradanje, kada se podgrijava sumnja u presude međunarodnih sudova?

U Srebrenici je počinjen genocid. To je sudski utvrđena činjenica. Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju o tome su donijeli presude. I nikakva Dodikova politička galama tu činjenicu ne može izbrisati.

Ali, važno je i ovo: individualna krivična odgovornost za genocid ne znači kolektivnu krivicu jednog naroda. Upravo zbog toga odgovornost za konkretan natpis na muralu mora biti utvrđena zakonitim postupkom, kao što odgovornost za govor mržnje mora biti ispitivana bez političkih privilegija.

A onda dolazimo do suštine.

Kakvu društvenu atmosferu proizvodi vlast koja decenijama podučava građane da su Bošnjaci historijska smetnja, politička prijetnja i nacionalna izmišljotina, dok su prije toga etnički očistili Banju Luku i uništili sve njene džamije?

Kakve poruke primaju mladi ljudi koji odrastaju uz takvu retoriku?

Naravno, niko nema pravo bez dokaza tvrditi da je upravo ta retorika uzrokovala događaj s dječakom iz Janje. Motiv eventualnog napada tek treba utvrditi. Ali, niko razuman ne može osporiti ni da politički govor predominantno oblikuje društvenu klimu u kojoj djeca odrastaju.

I zato je krajnje licemjerno kada političari koji godinama hrane nacionalne podjele odjednom počnu govoriti o međunacionalnom povjerenju čim se dogodi nešto što ozbiljno uznemiri javnost.

Povjerenje se gradi svakodnevnim odnosom prema ljudima, posebno prema onima koji pripadaju manjini u sredini u kojoj žive.

Banja Luka i historija koja se uporno vraća

Grad Banja Luka ima dodatnu obavezu da ovaj slučaj rasvijetli do kraja.

Ponavljam, ali moram, govorim o gradu iz kojeg su tokom rata protjerivani Bošnjaci i Hrvati, gradu u kojem su rušene džamije, uključujući Ferhadiju, a onda je pri postavljanju kamena temeljca ubijen Murat Badić... Govorimo o gradu koji još nosi duboke posljedice sistematskog progona nesrpskog stanovništva.

I danas u taj grad dolazi petnaestogodišnji Bošnjak iz Janje, da se školuje, da stječe prijatelje, da gradi budućnost. Njegovi roditelji šalju ga u Banju Luku s povjerenjem da će tamo biti siguran.

A onda ga pronalaze povrijeđenog pored Vrbasa.

U takvom gradu i s takvom prošlošću institucije moraju biti naročito osjetljive na svaki događaj koji može izazvati strah među povratnicima, Bošnjacima i drugim građanima.

Jer kada se ne utvrdi šta se dogodilo, kada izostanu odgovori, kada politički vrh ostane udaljen od porodice, otvara se prostor za sumnju da se sigurnost ne mjeri jednako za sve.

To je ono što vlast mora spriječiti.

A spriječit će jedino istinom, dokazima, urgentnim  pronalaženjem odgovornih ako je krivično djelo počinjeno i jasnom porukom da je svako dijete u Banjoj Luci jednako vrijedno.

Zid može čekati, dijete ne smije

Na kraju se vraćamo jednostavnom poređenju koje razotkriva sve naše političke i moralne deformacije.

U Lukavici je neko napisao jednu riječ na zidu. Policija je za otprilike 24 sata pronašla osumnjičenog. Pokazala je da zna sarađivati, tragati, identificirati i hapsiti.

U Banjoj Luci jedno dijete pronađeno je povrijeđeno pored rijeke. Prema navodima porodice, prethodno je napadnuto. Gotovo sedmicu kasnije, javnost još nema cjelovitu sliku događaja, a od najodgovornijih ljudi grada i entiteta čekamo ljudsku gestu dostojnu njihovih funkcija.

Ne tražimo da policija zanemari jedan slučaj kako bi se bavila drugim. Tražimo da sigurnost djece bude najviši prioritet institucija koje se toliko zaklinju u red, zakon i stabilnost.

Jer petnaestogodišnji dječak iz Janje nije došao u Banju Luku da bude dio vaše nacionalne politike. Došao je da uči, odrasta i živi.

A toga dana izašao je da kupi užinu.

I dok čekamo istinu o tome kako je završio povrijeđen pored Vrbasa, ostaje pitanje koje bi moralo progoniti svakog odgovornog čovjeka u ovom gradu:

Kako ste uspjeli napraviti društvo u kojem policija za jedan dan pronađe osumnjičenog zbog natpisa na zidu, a roditelji povrijeđenog djeteta danima čekaju odgovore?

I koliko, pobogu, vrijedi bošnjačko dijete u Banjoj Luci ako jedna ofarbana fasada izazove više institucionalne hitnosti od njegove sudbine?