Piše: NELA VLAŠIĆ

Plenkoviću i ekipi poručuju to ljudi na milijun načina. Podrškom štrajku prosvjetara. Prosvjedom protiv zagrebačkoga gradonačelnika. Masovnim odazivima na humanitarna skupljanja novca za teško bolesnu djecu. Nebiranjem kandidatkinje njegovog HDZ-a na netom održanim predsjedničkim izborima. Opravdanjem pokolja dilera i kamatara u Splitu…

Vrište građani na sav glas da su loše plaćeni, da od mirovina ne mogu preživjeti, da je društvo premreženo korupcijom, da nam ne valja školstvo, zdravstvo, pravosuđe. Zar zbilja ovima na vlasti treba sve crtati? Zar iz nezadovoljstva ljudi, tog naroda u kojega se tako neuvjerljivo kunu ne znaju i ne mogu iščitati što im je činiti, kakve političke ciljeve valja postaviti?

Zar drugi po veličini hrvatski grad valja pretvoriti u bojno polje, u mjesto linča da netko napokon shvati da mu je narod iscrpljen i umoran od tridesetgodišnjeg čekanja tog boljeg sutra što ga je trebala donijeti vlastita država (još uvijek aktualna predsjednica rekla bi “u krvi rođena, u ljubavi nošena”)? Toliko umoran da teško razlikuje dobro od zla. Iscrpljen tako da smatra kako je jedina solucija upravo ona po njega najopasnija uzimanja “pravde” u svoje ruke.

Rastrojeni mladić, splitski pomorac, baš kao u pjesmi Harija Rončevića “Getanin” (…Vika san ovo mi činit ne smite, u bisu sam reka da me se ostavi, i prvon ga stinon puka po glavi) posegnuo je za uličnom pravdom i u smrt poslao dilere i nasilnike koji su maltretirali njega i njegovu nesretnu, kriminalom i drogom obilježenu obitelj.

Gest je to očajnika pomračena uma. Mladića koji se sportom (teakwondoom), i školovanjem za pomorsko zanimanje htio osloboditi sudbine namijenjene splitskim getaninima svih vrsta. Nije, nažalost, uspio. Isti takvi getanini iz disfunkcionalnih obitelji nisu mu dali, i on ih je najvjerojatnije u očajanju i nemoći pobio i zaradio pažnju grada kakva mu je, pretpostavljam, čitav život nedostajala. Tragično i strašno istovremeno.

Da je na Filipinima izbjegao bi kaznu.

U tu istu po Split tragičnu subotu, Rodrigo Duterte, novoizabrani filipinski predsjednik, dao je svojim građanima odriješene ruke da slobodno pucaju i upucaju dilere drogom. Obećao im je i odlikovanja ako to uspješno izvedu: ”Imate moju punu podršku. Ako ugledate dilera kako se opire uhićenju, odnosno vidite da netko građaninu prijeti nožem ili pištoljem, slobodno ga ubijte”, poručio je sedamdesetjednogodišnji Duterte, koji je izbore i dobio na obećanju kako će iskorijeniti kriminal u državi u šest mjeseci.

Izdašne nagrade predvidio je za sve koji prokažu ili sami likvidiraju nekog od narko bossova. Zaprijetio je i policiji, kazavši da će im doslovno letjeti glave ako ih lakomost navede da se ogriješe o zakone.

Hrvatska na sreću nije poput Filipina. Mada građani Splita godinama opterećenog problemima s dilerima masovno daju podršku ubojici. Po društvenim mrežama formiraju se grupe za podršku i pomoć Filipu. Skupljen je novac za skupog, zagrebačkog odvjetnika jer građani sluđeni neefikasnim državnim aparatom, poput filipinskoga predsjednika, vjeruju da je mladi ubojica načinio dobru stvar za grad podno Marjana.

Filip Zavadlar, nesretni ubojica smješten je u zatvorsku psihijatriju jer je nakon učinjenog strašnog zločina bio suicidalan i nesuvisao u mjeri da nije bio u stanju dati iskaz i objasniti što ga je dovelo u situaciju da kalašnjikovom posije smrt po Splitu. U njegovo ime to su činili drugi pišući postove po društvenim mrežama i braneći neobranjivo. Uličnu osvetu i pravdu.

No to ne znači da premijer nije trebao otići u Split, kao što je otišao na požarište doma gdje su život nečijim nemarom i nepažnjom izgubili nesretni starci.

Obećati da će se iznaći sredstva u borbi protiv siromaštva i ove pošasti što desetljećima caruje splitskim kvartovima. Ne mislim da je kao filipinski predsjednik trebao prijetiti da će letjeti glave ako ozbiljno ne shvate situaciju s dilanjem i kamatarenjem, ali to mu je bila prilika da javnost bolje shvati “postignuća” o kojima tako rado govori.

Split pokazuje da pravna država i vladavina prava zasigurno nije to postignuće.

Ako se takva situacija nastavi, i mi bismo mogli raznoraznim filipima, baš poput Filipina, dijeliti filipike i odlikovanja.

(Prenosimo s portala Autograf)