– Pljačke je bilo i prije, samo je nije bilo toliko. Ni Tito dok je bio živ tu nije mogao ništa specijalno, jer Juga je bila kao švajcarski sir, rupe na sve strane. Ali ipak se, kako-tako, držala, rekao je Štulić.

Prisjeća se da je morao da se učlani u Organizaciju muzičkih autora Srbije – SOKOJ, preko koga su isplaćivani honorari. Međutim honorara i dalje nije bilo, što se pravdalo prelaskom na kompjutere.

– Dakle oni su prelazili na kompjutere od sedamdeset četvrte sve do rata. Znači, oni ubiru pare, ali ne isplaćuju honorare. I nije to bio slučaj samo sa mnom, već je važilo za sve, objasnio je Štulić u intervjuu za srbijanski nedeljnik NIN.

Kako kaže, kao kad scenarista radi scenario za film, u njegove pjesme nisu nužno učitani stavovi koje zastupa.

– Tako, dosta stvari o kojima sam pjevao ne predstavljaju moje mišljenje. Isto kao i crtež ili karikatura. Isto kao i crtež ili karikatura, masa stvari te obasipa i zbog toga pričaš o njima, rekao je Štulić.

Govori o velikoj popularnosti Azre osamdesetih godina, ali je prema Štuliću ta draž nestala. Zbog toga, na konstatacije novinara da bi veliki broj ljudi volio da ga bar još jednom čuje, on uporno ponavlja da sa ove vremenske distance, to ne bi bilo kao što je bilo nekada.

Još uvijek mu nedostaje da svira, ali kako vrijeme prolazi, sve manje.

– Ja sam volio da sviram. Jedan sam od rijetkih koji je obišao cijelu Jugu, i to mi se sviđalo. A jedan samo od rijetkih koji i ne spada nigdje, i to sam primjetio. Ja sam primjetio, rekao je Štulić.

Volio je Tita i Jugoslaviju, iako više puta napominje da ne zastupa stav o tome da je bilo idealno. Bilo je različitih problema, ali zaključuje da je bilo bolje nego sada.

– Kada vidim kakvi se zakoni uvode u Srbiji, bolje je da je nema nego da se tako živi, napominje Štulić.