Depozit s rezervama od 535 milijardi kubnih metara, udaljen 130 kilometara od Haife, otkrila je 2010. godine američka kompanija Noble Energy. Nakon toga su njeni partneri postale dvije izraelske tvrtke, a trebalo im je tri godine da razviju polje vrijedno 3,6 milijardi dolara. Proizvodnja je započela posljednjih dana 2019., a od 1. siječnja plin je počeo stizati u Egipat.

“Prvi put u svojoj povijesti Izrael je postao veliki izvoznik plina”, navele su tri tvrtke u izjavi.

S egipatskim konzorcijem Delphinus potpisali su ugovor vrijedan 15 milijardi dolara, prema kojem se procjenjuje da će Izraelu Egiptu isporučivati ​​6,4 milijarde kubnih metara plina u sljedećih 10 godina. Plin će se isporučivati u postrojenja za ukapljivanje plina, jer je Egipat iz skupine zemalja uvoznika postao izvoznik plina, što je bilo moguće zahvaljujući vlastitom divovskom polju Zohr u istočnom Sredozemlju.

„Izraelski plin mogao bi već za nekoliko mjeseci stići u Europu kroz postrojenje za LNG u mjestu Idku na sjeveru Egipta“, izjavio je izraelski ministar energetike Yuval Steinitz, prenosi Reuters.

Izraelski ministar energetike rekao je to za Reuters tijekom plinskog foruma u Egiptu.

“Ne danas, ali vjerujem da će krenuti za nekoliko mjeseci”, rekao je Yuval Steinitz.

Prema njegovim riječima, LNG dobiven iz polja Levijatan se može izvoziti čak i u Aziju.

Naknadno se plin iz Levijatana i manjeg susjednog polja Tamar, od oko 238 milijardi kubnih metara, planira izravno isporučivati u Europu kroz plinovod „EastMed“, kojeg Izrael, Cipar i Grčka planiraju graditi kroz Sredozemno more. Ovaj zahtjevni projekt gorljivo podržavaju Sjedinjene Države i Europska unija, ali je po trenutnim cijenama plina izgradnja plinovoda na velikim dubinama u tom dijelu Sredozemnog mora neisplativa iviše se koristi kao propagandna kampanja usmjerena protiv teritorijalnih apetita Turske na Mediteranu, koja je s fantomskom libijskom vladom Fayeza Al-Sarraja dogovorila granice turskog i libijskog epikontinentalnog pojasa. Te se granice dodiruju jer je Turska na nedavnom sastanku Sarraja i Erdogana u Ankari u obzir uzela „neovisnost“ takozvanog Sjevernog Cipra.

Sada, osim u Egipat, plin iz polja Levijatan se isporučuje u Jordan i sam Izrael. U zajedničkoj izjavi kompanija Noble Energy, Delek Drilling i Ratio stoji da će početak proizvodnje u Levijatanu odmah dovesti do nižih cijena električne energije u Izraelu. Međutim, kako napominje Haaretz, glavni plinski tokovi u Izrael idu iz polja Tamar, a cijene su mu veće od onih za plin koji se iz Levijatana prodaje Egiptu.

Kao što smo rekli, polje je 2010. otkrila američka kompanija Noble Energy, kojoj je s izraelskim pertnerima trebalo tri godine da razviju polje vrijedno 3,6 milijardi dolara, da bi proizvodnja konalno započela posljednjih dana prošle godine, a od 1. siječnja plin je počeo stizati u Egipat.

U vrijeme kada su 2013. Noble Energy i izraelske kompanije Delek Drilling i Ratio razvile polje, Izrael je u geopolitičkom smislu, zbog prekida dobrih odnosa s Turskom i tadašnjem preispitivanja odnosa s Obaminom administracijom, izgubio jedan dio utjecaja u svijetu, jer mu je ranija situacija jamčila apsolutnu nedodirljivost. Prije dolaska Trumpa na vlast, vidno umanjeni utjecaj Tel Aviva, stalni prijepori s Iranom, te sukobi s Hezbollahom i Palestincima, nije se osjetio u sigurnosnom smislu, ali je ta situacija zadavala velike brige vladi Benjamina Netanyahua.

Međutim, 2013. godine sada je došlo do preokreta. Tek sada, sa „situacijskim plinskim saveznicima“ kao što su Jordan i Egipat, ali i Grčka i Cipar, možemo reći da na status Izraela nije utjecalo neko novo konvencionalno ili nekonvencionalno oružje, koje bi mu jamčilo sigurnost, nego otkriće ogromnog ležišta plina na istočnom Mediteranu.

Naravno, Izrael je to, ne obazirući se previše na međunarodno pravo, pokušavao i još uvijek pokušava iskoristiti na najbolji mogući način. Ime koje su dali tom ogromnom podmorskom blagu upućuje na značaj koji mu Tel Aviv pridaje. Jedno ležište, ali i cijeli projekt, nazvano je po Levijatanu, biblijskom morskom čudovištu. To nije slučajno, jer bi, ako realizira sve planove, Izrael mogao postao energetski div, neovisan za duži period.

Nakon godina istraživanja je američka kompanija Noble Energy, koja je surađivala s izraelskim partnerima iz Avner Oil & Gas Ltd, Drilling LP, Delek Energy i Ratio Oil Exploration, otkrila ležišta plina, ali i nafte, na dnu istočnog Mediterana.

Na 130 kilometara udaljenosti od izraelske obale su tada proradile platforme za eksploataciju plina, Dalit, Tamar i Afrodita, ali i Levijatan. Procjena je da se na dnu tog dijela Mediterana krije 3 400 milijardi kubnih metara plina i 2 milijarde barela sirove nafte. Ta količina plina je dovoljna da zadovolji svjetske potrebe za godinu dana i dvostruko je veća od one koju u Sjevernom ledenom moru posjeduje Velika Britanija.

Međutim, da bi Izrael u potpunosti uspostavio stratešku ravnotežu u energetskom sektoru, morao je prijeći jednu prepreku. Veći dio ležišta se nalazi u zoni na koju ekskluzivno pravo polaže Cipar. Pronađeno ležište se, dakle, nalazi u dijelu Mediterana na kojem se vodi više međunarodnih sporova.

Osim toga, sukobu Grčke i Turske na Cipru dodajmo i loše odnose Ankare i Tel Aviva, te one između Libanona i Izraela. Dovoljno je reći da se sve strane pozivaju na pravo eksploatacije u spornom području, te zahtijevaju da se točno iscrtaju linije razgraničenja za buduće postavljanje „off shore“ platformi.

Naravno, pronaći dogovor koji bi sve zadovoljio bio je težak posao. Sporne zone, bez kompromisa, prijete da postanu pravno i političko pitanje koje će dodatno zakomplicirati odnose u regiji za koju sada mnogi tvrde da je na rubu rata.

Umjesto pokušaja pregovora, barem preko posrednika, Izrael tada na Cipar šalje 20 000 vojnika, kojima je dana zadaća da se brinu za sigurnost postrojenja.

Međunarodno pravo u ovom slučaju nije bilo ni od kakve pomoći. Propisi koje predviđa Konvencija UNCLOS, koju nisu ratificirale Turska i Izrael, predviđaju bilateralne sporazume u ovakvim situacijama. Međutim, kako dvije zemlje nisu n namjeravale spor riješiti u okviru međunarodnog prava, neslužbeno je određeno kako „svaka zemlja ima pravo korištenja pomorskih resursa do udaljenosti 200 nautičkih milja od svoje obale“. Uz to, limit se proširio za dodatnih 12 milja koje otpadaju na teritorijalne vode.

Ovaj međunarodni ugovor, čak i da su ga Izrael i Cipar potpisali, bio bi nevažeći, budući da su te dvije zemlje jedna od druge udaljene 260 milja.

Obostrana potreba da se zadovolje ekonomski interesi, ali i stalna i neugodna prisutnost Turske, dovela je do zbližavanja Tel Aviva i Nikozije. Izrael i Cipar su prije sedam godina potpisali bilateralne ugovore koji olakšavaju istraživanje, bušenje i eksploataciju, ali i zaštitu zajedničke infrastrukture.

Ugovor predviđa raspoređivanje 20 000 izraelskih vojnika na Cipru koji će se brinuti o sigurnosti postrojenja, te 10 000 radnika, ali i članova njihovih obitelji. Tada turski premijer Erdogan je bio vidno isprovociran izjavama Benjamina Netanyahua „kako je, ako bude trebalo braniti postrojenja, spreman i na upotrebu sile“.

Izraelski snovi o izvozu energenata u Europsku uniju su ujedno strategija smanjenja utjecaja Moskve i islamskih zemalja na europskom plinskom tržištu.

Mogućnost da vodi vanjsku politiku neovisnu o odnosima sa zemljama izvoznicama nafte i plina potaknula je Tel Aviv da se u potpunosti posveti projektu Levijatan.

Ovo što je sada uspio učiniti Izrael, a govorimo o 6,4 milijardi kubnih metara u sljedećih 10 godina, nije količina koja će uzrokovati veće poremećaje na tržištu, ali uspjeh u realizaciji svih planova bi mu jamčio potpunu neovisnost i autonomiju na međunarodnom planu, a obzirom na enormne količine energenata, moglo bi se dogoditi da Izrael postane i zemlja izvoznica, što bi mu dalo dodatni vjetar u leđa u  ostvarenju svojih snova o Velikom Izraelu.

Upravo taj aspekt je u centru strateškog saveza između Nikozije i Tel Aviva. Izrael je isporukom plina na europsko tržište računao smanjio utjecaj Moskve, koja je još uvijek neprikosnovena sila u plinskom biznisu. No, Tel Aviv još veću nadu polaže u smanjenje utjecaja islamskih zemalja koje su važan geopolitički čimbenik upravo zahvaljujući nafti i plinu, Iraku i Iranu u prvom redu.

Zemlje vodeći izvoznici nafte i prirodnog plina s pozornošću prate razvoj situacije. Svakako da im ne bi odgovaralo da se moraju konfrontirati s Izraelom na tržištu energenata. No, ako izuzmemo njih, zemlja koju najviše pogađa cijela ova situacija je Turska, budući da preko nje prolaze brojni naftovodi i plinovodi koji vode ka Europi, a od prije nekoliko dana i Turski tok.

Turska ne želi izgubiti status zemlje bez koje opskrba energentima iz Azije i s Bliskog istoka ne bi bila moguća. Osim toga, Ankara je posebno zabrinuta i zbog važnosti koju bi dobio Cipar u regiji, te konačno Grčka. Velikom dijelom i zbog toga je potpisan sporazum sa Fayezom Al-Sarrajom. Iako sporazum zbog generala Haftara i njegove Libijske nacionalne armije ne vrijedi ništa, zamišljen je da Izrael, Cipar i Grčku „blokira“ u istočnom Sredozemlju i kao opciju im ostavi izvoz LNG tankerima.

Ugovori između Nikozije i Tel Aviva očekivano isključuju ciparske Turke iz suvlasništva nad ležištima, što je Ankaru posebno razljutilo.

Nesuglasice između Turske i Izraela su dobile još jedno poglavlje nakon spora zbog izraelskog masakra na brodu „Mavi Marmara“ u svibnju 2010., kada su izraelski komandosi izvršili napad na brod u međunarodnim vodama i hladnokrvno ubili 9 turskih aktivista koji su prevozili humanitarnu pomoć u Pojas Gaze.

Ako se sagleda cjelokupna slika novonastale situacije, može se pretpostaviti da će na međunarodnom planu doći do preslagivanja odnosa. Diplomatski sporovi, ali i strateški savezi, sada se mogu kretati u sasvim drugim pravcima od onih na koje smo do sada navikli, osim onog koji je neupitan, a to je savez Washingtona i cionističkog entiteta.

Napomenimo i da je procjena eksperata 2013. bila „kako će proći najmanje deset godina prije no što ležišta na istoku Mediterana postanu središte za izvoz nafte i prirodnog plina“. Svi su se nadali da je to dovoljno vremena za postizanje dogovora između zainteresiranih strana, ali treba biti realan i prihvatiti činjenicu da se Cipar i Izrael neće odreći ovih resursa, kao što ni Turska neće dozvoliti da postane nevažan međunarodni subjekt na tržištu energenata.

Kako se stvari odvijale brže od prognoziranog roka, iako još uvijek govorimo o relativno malim količinama plina, Izrael je ipak postao izvoznik tri godine ranije od predviđenog roka.

Turska je još prvih dana odmah obila ponudu Izraela o izgradnji zajedničkog plinovoda preko turskog teritorija, kojim bi se plin s Levijatana isporučivao europskim potrošačima. Izgovor je bio  „kako Erdogan nije pročitao uvjete ugovora“, ali se kasnije pokazalo da ga uopće nije uzeo u obzir.

Erdogan je mogao tražiti uključivanje ciparskih Turaka u cijeli projekt, budući da oni ionako žive od pomoći koju im dostavlja turska vlada, ali se turski vođa nije zadovoljio s tim i cilja na mnogo veću ulogu Turske na europskom tržištu energenata. Tu će mu trebati pomoć Rusije, neovisno o Turskom toku, dok je Moskvi u cilju da Izrael, Cipar i Grčka ne budu gospodari tržišta jugoistočne Europe. Sve u svemu, imamo još jedan prilično oštar sukob s više aktera, među kojima se već sad može odrediti koji pripada kojem taboru.

Na razvoj polja i izvoz ovog plina u Europu sada utječe i ishod rata u Libiji, ruska sposobnost manevriranja među zamkama koje joj postavlja američka uprava, iako vrijeme radi u korist Gazprooma i Novateka. Kako god bilo, pripremimo se za još jedan plinski rat i nevjerojatne koalicije i saveze, ovaj put u istočnom Mediteranu.

(Logicno.com/N.Babić) 

https://www.logicno.com/politika/otvara-se-nova-plinska-fronta-izrael-preko-egipta-pocinje-izvoziti-plin-u-eu.html