U naslovu sam napisao da ste reditelj, što i jeste, ali i osnivač Naše stranke, što takođe jeste, ali po Vašem angažmanu na Twitteru, čini mi se da vam je danas možda malo žao što ste je uopšte osnovali, zajedno sa vašim kolegom Danisom Tanovićem?

Imate pogrešan dojam, vjerovatno se vodeći time da svaki moj kritički komentar upućen NS-u znači a priori moje razočarenje. To je stranka koja zna primiti kritiku i korigovati se, pokazala je to kao i participant u izvršnoj vlasti KS, i time doprinijela promjeni političke kulture u BiH. Neki kažu da današnje političke stranke ničemu ne služe jer one povlađuju vladajućem jednoumlju i održavaju politički i ekonomski status quo. Ja još uvijek vjerujem da su većina članova i članica Naše stranke ljudi koji ne prihvataju političku "naknadu" za socijalni mir i tiho prihvatanje korumpiranog društva. Zna se da su članovi Naše stranke većinom ljudi koji postoje izvan politike, ostvareni profesionalno i bavljenje politikom smatraju dužnošću u smislu općeg dobra, a ne prilikom za ličnu dobit. Kao i u svakoj političkoj organizaciji ima i izuzetaka, neke od njih sam prepoznao i ranije, oni će iz te stranke sami otpasti kao strano tijelo. Naša stranka je najbolji politički projekat u postdejtonskoj BiH, pred njom je budućnost, u to sam uvjeren.

Zbog čega ste 2008. krenuli u avanturu zvanu osnivanje političke partije? Vi, jedan od najuspješnijih regionalnih pozorišnih reditelja, a Danis oskarovac, šta će vam ta zaje... Zapravo, interesuje me koji je bio vaš osnovni cilj?

Kada smo prije više od deset godina osnovali Našu stranku, bili smo svjesni izazova sa kojim se suočavamo. Imali smo odgovornost prema društvu, pa ako hoćete i intimni poriv jer tada nije postojao apsolutno niko u političkom javnom prostoru ko je reprezentirao i zagovarao političke ideje za koje mislimo da su bile valjane. Situacija u društvu je bila depresivna i svakim danom gora što je doslovno natjeralo tu grupu ljudi da napravi stranku. Mislio sam da je pošteno prihvatiti odgovornost aktivnog političkog angažmana s pozicije koja nije baš nevidljiva i beznačajna, izreći stvari koje ne mogu doći do političke javnosti bez parlamentarne borbe. Nismo pristali da uživamo neku egzistencijalnu sigurnost i neki malograđanski život u hladovini univerzitetskog statusa ili umjetnika za nacionalni aplauz. I na kraju kada sam osjetio da mogu doći u tragičnu poziciju da u politici djelujem na moralno angažovan način kao volonter što je bio moj uslov, a da budem na kraju iskorišćen od političara ja sam se i povukao.

Advokat i nekadašnji urednik sarajevskog magazina „Dani“ Senad Pećanin, a i on je bio tu negdje oko vas i Naše stranke u povoju, na Face TV-ju veli kako mu se čini da je svrha postojanja ove političke partije samo da njeni čelnici Peđa Kojović, Sabina Ćudić i još neki, u parlamentima dobro zarađuju, a da pritom ništa ne rade. Slažete li se s njim?

Senad je vrlo kritičan prema aktuelnom rukovodstvu Naše stranke i često razgovaramo o tome jer je on lojalan izvornom, osnivačkom motivu Naše stranke, a to je da se stranka nije osnovala da bi se sjedilo u udobnim foteljama parlamentarne opozicije, nego da se ponese i odgovornost učešća u vlasti. A to je breme prihvatila Naša stranka preko premijerske pozicije u KS Edina Forte i nekoliko ministara, mislim uspješnije i transparentnije nego prethodna vlada predvođena SDA.

Matthew Palmer i dio američke administracije, pozitivnim su ocijenili rad ove Vlade KS. Šta su to dobro uradili, a gdje su „proklizali“?

Ovu Vladu KS krasilo je nekoliko činjenica - interakcija sa javnošću i sposobnost korekcije svojih odluka. Zatim mladost i obrazovanje ministara, radni elan pojedinaca. Potom transparentnost u radu što je bilo nešto posebno i nesvakidašnje na političkoj sceni i dosadašnjoj praksi. Žao mi je što neće dovršiti mandat jer sam očekivao depolitizaciju javnog sektora, prepuštanje struci i kompetenciji prava na odlučivanje u privredi, zdravstvu, obrazovanju i kulturi, a ne isključivo politici. Očekivao sam i jasniju, beskompromisniju poziciju vraćanja Sarajeva antifašističkim vrijednostima u kojem nema mjesta za ulice i škole nazvanim po fašističkim kvinslizima. Takvi potezi ovu Vladu KS su trebali diferencirati od drugih, a to neće stići uraditi, čemu se mnogi čak i iz te "šestorke" i raduju. To nije bio ideološki kompaktni blok, već programski, a ja vjerujem u radikalne promijene samo ako imaju i ideološku, sinhroniziranu platformu.

Naša stranka bila je članica „šestorke“ koja je još uvijek na vlasti u Kantonu Sarajevo, mada je trenutno „četvorka“. E, sad, šta prije pitati... Je li vas razočarao Željko Komšić?

Za mene je to bilo očekivano već na početku kada se DF razišao sa BH blokom u kojem su SDP i Naša stranka. Umjesto da solidarnost i zajednički nastup bude nova nit lijevog djelovanja što je moja politička pozicija jer sam bio među prvim koji je javno zagovarao zajedničke platforme i nastup ljevice, ovaj razlaz će imati dalekosežne posljedice po stabilnost ionako slabe ljevice. Zapravo pitam se što ljevica uopće znači u BiH? U nas se mnogo što naziva ljevicom što s materijalističkom analizom i uvidima u razloge obespravljenosti radne većine - nema blage veze. Umjesto da imamo politiku koja je jedina u mogućnosti osigurati društvo u kojem će privredna i ekonomska djelatnost biti usmjerena na zadovoljavanju potreba radne većine, društvo u kojem će jurnjavu za profitom zamijeniti briga za bolji životni standard - zalaganje za besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, svima dostupno stanovanje i radna mjesta, mi prisustvujemo bizarnoj igri skrivalice: gdje je pečat?

A da li je prirodna njegova koalicija sa Bakirom Izetbegovićem i Fahrudinom Radončićem, i mogu li napraviti neki ozbiljniji pomak?

Naravno da nije, to je nemoguća misija, rezultat politika tih dvaju partija u prethodnom mandatu zajedno sa HDZ-om posebno na federalnom nivou jeste demontaža socijalne države, gaženje radničkih i socijalnih prava, diskriminacija manjinskih zajednica, disfunkcionalne institucije, korupcija i mnogobrojne kriminalne afere. Tako i u sastavu nove većine u KS vidim nastavak politike već dobrih 20 i kusur godina koja služi proizvodnji političkog konsenzusa da se ne može bolje.

Više se ne mogu sjetiti da li ste bili član SDP-a, ali da ste bili vrlo bliski sa ovom strankom to je poznato. Još od vremena njenog prvog predsjednika Nijaza Durakovića. Kakav je ovo SDP danas, je li ga Zlatko Lagumdžija odveo na stranputicu sa koje se teško vratiti na ozbiljnu političku saobraćajnicu?

Nisam nikada bio član SDP-a, ali jesam i onda kao i sada blizak SDP-u. Umjesto forsiranja problema privrede i radništva - uz simultani antinacionalizam i antiklerikalizam u paketu s ekonomijom, Lagumdžiju je vodio tokom mandata informatički um brojki i kalkulacija kako da se ostane u vlasti. Za taj cilj se nisu birala sredstva, pa je stranka izgubila svoj identitet i otuđila se od svoje baze čije je povjerenje teško steći. Naravno, desnica je nekim socijalnim politikama u takvoj situaciji ubrala kajmak i ušla u političko i socijalno polje djelovanja SDP-a.

A je li Dino Konaković, donedavno predsjedavajaći Skupštine Kantona Sarajevo i predsjednik stranke Narod i pravda politički mediokritet, kako je to rekao moj kolega iz trećeg pitanja? Evidentno jeste da je htio biti korifej „šestorke“...

Ja stojim politički i ideološki na potpuno drugačijim stajalištima od Naroda i pravde, kao i od bilo koje druge stranke desnog spektra. Ne vidim nijednu ozbiljnu političku figuru u partijama koje su nastale kao ideološki derivati iz SDA. Konaković je skrenuo pažnju na sebe kao oštar kritičar koruptivno-kriminalnih radnji svoje bivše partije, u to se upustio hrabro i beskompromisno, a onda sebi dozvolio nedopustiv politički kiks diskrecionim pravom distribucije iznimno velike svote javnog novca kao predsjednik Skupštine KS. Ozbiljnoj reformističkoj partiji to se nije moglo i smjelo dogoditi.

Ipak, koja god vlada bila, na bilo kojem nivou, najstariji festival u našoj državi MESS, čiji ste dugogodišnji direktor bili, teško da će dobiti značajnija sredstva za nesmetano funkcionisanje, organizovanje ili, onako prosto, održavanje. Pa tako prošlogodišnji, 59. MESS nije završen predstavom već protestom zbog umanjenih novčanih sredstava od onih koji bi ga trebali podržavati u nekom većem obimu. Koji je sljedeći korak?

Naš problem nije samo problem finansiranja. Naš problem je taj što ne znamo da se ophodimo prema kulturnoj baštini i kulturnom kapitalu, u koji sigurno spada i ovaj festival. Iza ideje demetropolizacije Sarajeva jeste etnički koncept kulture koji međunarodne festivale sa sarajevske adrese tretira kao bošnjačke. Na tu primitivnu politiku nažalost pristala je i SDA, zato se HDZ-ova ministarka Zora Dujmović brutalno osvetila sa umanjenjem 70 posto budžeta za pet godina festivalu MESS kao i drugim internacionalnim festivalima poput Svema ili Balet festa. Ako dođe vojnik etničke partije koji protežira folklorne svetkovine kao ministrica Dujmović opet na tu poziciju, neće biti više MESS-a, nakon 60 godina postojanja.

Do prije nekoliko godina, rukuvodioci umjetničkih, ili generalno, institucija čiji je posao vezan za kulturu, znali bi počesto kazati, ružno bi bilo reći zakukati, kako im nedostaju finansijska sredstva. Čini mi se da ni toga više nema, osim sporadično. Jesmo li to zapali u kolektivnu apatiju?

Radnici u kulturi su pretvoreni u poslušnike i kukavice baš kao i građani ove države. Tako nam je i pozorište ogledalo aktuelnog vremena. Prosto, nisu spremni da ugroze udobnost društvenih voajera i kritičara iz kafane u svojoj mizernoj zoni komfora, pa su pristali da budu poniženi.

Uvijek je lijepo završiti lijepim. Dobio sam Vas u Italiji. A nisam ni pitao šta tamo radite?

Išao da dišem čist vazduh!

(D.Bajramović)