U najnovijoj generaciji udžbenika u Srbiji povećan je prostor posvećen ratovima 90-ih, ali je on "iskorišten na najpogrešniji mogući način", kažu stručnjaci. DW je istraživao šta se o Srebrenici uči u školama u Srbiji.

Više od 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti ubijeno je od strane Vojske Republike Srpske u Srebrenici u julu 1995. godine – to su zvanični podaci Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, poznatijeg kao Haški tribunal, piše Deutsche Welle.

Vlasti u Srbiji se strogo protive kategorizaciji ovog zločina kao "genocid" i otvoreno ga negiraju. DW je istraživao kako se u takvoj političkoj atmosferi tumači istorija, te da li i kako je Srebrenica predstavljena u udžbenicima historije u Srbiji.

Šta piše u udžbenicima historije?

Za razliku od ranijih godina, kada se Srebrenica pominjala "najčešće u jednoj većoj zagradi u kojoj bi bili navedeni zločini raznih strana, gotovo bez objašnjenja", situacija je danas nešto drugačija, objašnjava za DW historičarka i univerzitetska profesorica Dubravka Stojanović.

Ona kaže da je u posljednjoj generaciji objavljenih udžbenika povećan prostor posvećen ratovima devedesetih, ali da je on "iskorišten na najpogrešniji mogući način".

Stojanović ističe da su, osim u jednom udžbeniku u kojem se navode presude suda u Hagu bez komentara, u drugim udžbenicima autori ušli u debatu sa sudovima koje su osnovale Ujedinjene nacije (UN).

"Glavni cilj tih argumenata je negiranje genocida ili potpuna relativizacija onoga što se dogodilo u Srebrenici. To se čini tako što se u jednom udžbeniku navodi činjenica da se radilo o zarobljenim muškarcima koji su strijeljani, ali i da je jedan broj njih poginuo u borbama, čime se gubi karakter masovnog i sistematskog zločina počinjenog s ciljem da se ubiju svi muški stanovnici", pojašnjava profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Dubravka Stojanović (Foto: Begzada Kilian/DW)

"U drugoj knjizi se", dalje objašnjava, "navodi da je omogućen transport žena i djece, što izgleda gotovo kao humanitarna akcija, a ne kao čin etničkog čišćenja." Ističe i da se zločin u toj knjizi opravdava tvrdnjom da Srebrenica "nije bila demilitarizovana zona UN-a", kako je bilo predviđeno, "kao da to može opravdati ubijanje tolikog broja stanovnika."

Napominje da se u jednom od udžbenika ulazi i u debatu o broju žrtava, te se navodi da "historičari nisu saglasni s navedenim brojevima, da su oni pretjerani ili čak da ih ni sud nije tačno utvrdio, a ne kaže se da se masovne grobnice još uvijek pronalaze."

"Ulazi se i u debatu sa sudskim odlukama, pa se kaže da se i dalje vode debate o klasifikaciji tog zločina, pa čak i da 'većina srpskih pravnih stručnjaka misli da je Haški sud pristrasan', čime se on direktno delegitimiše i omalovažava."

"Ovo pokazuje državnu politiku obrazovanja o ratnim zločinima"

Analizom dostupnih udžbenika iz historije do sličnih zaključaka došli su i drugi istraživači. Analiza Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o načinu na koji domaći udžbenici prikazuju ratove devedesetih pokazuje da se u 15 od 16 analiziranih udžbenika za osnovne i srednje škole Srebrenica spominje, "ali tako da se stvara kontekst u kojem je genocid opravdan", objašnjava za DW Marko Milosavljević iz YIHR-a.

On ocjenjuje da je ovo oblik "institucionalnog poricanja", koji je u skladu s njihovim nalazima o negiranju genocida, što su predstavnici vlasti učinili najmanje 40 puta tokom prošle godine. "Ovo pokazuje državnu politiku obrazovanja o ratu i ratnim zločinima, dok se stalnim prebiranjem po brojevima i identitetu žrtava one omalovažavaju."

S time se slaže i historičarka Dubravka Stojanović. Ona kaže da se ovakvom historijskom interpretacijom "direktno negira genocidni karakter ovog događaja i presude jedinih relevantnih međunarodnih sudova, čime se dodatno stvara utisak da je međunarodna zajednica u nekakvoj zavjeri protiv Srba i da se oni optužuju bez osnova."

"Time se", objašnjava ona, "pojačava osjećaj ugroženosti, ali i stvara psihološka osnova za nova agresivna ponašanja."

Neslaganja i unutar struke

Osim udžbenika koji Srebrenicu prikazuju na različite načine, neslaganje oko toga treba li i kako djecu podučavati ovakvim događajima postoji i među profesorima historije. Po mišljenju nekih, nije prošlo dovoljno vremena da bi se znanje učvrstilo u stručnoj zajednici, a podaci iz presuda nisu dovoljni da bi se nešto smatralo naučnom istinom.

"To metodološki nije historija, nije prošlo dovoljno vremena, niti imamo arhive. To se zove prepričavanje skorijih događaja, za šta niko nije stručan, jer se nije etabliralo. Vi imate iskaze svjedoka, presude, memoare raznih učesnika tih događaja, ali to je za nauku malo. Bilo bi glupo da predajem učenicima nešto, a ni sam ne znam više od njih na tu temu", kaže za DW profesor historije Pete beogradske gimnazije Marko Pištalo.

Historičar Pištalo zamjera svojim kolegama što uopšte pristaju da pišu udžbenike o "stvarima od juče", jer u situaciji kada od nekog događaja nije prošlo ni pedeset godina, pisanje "ispadne pristrasno, navijačko i politički kontrolisano."

"Jednom riječju", kaže Pištalo, "tu najmanje bude nauke. Udžbenici se pišu do juče, ali oni nisu obrađeni kako nauka i historija zahtijevaju, već uključuju priklanjanje nekoj strani. Poenta lekcija je da pokažem šta je historija, koliko vremena treba proći i na osnovu čega se piše, jer se u suprotnom stvarno sve svede na floskulu da historiju pišu pobjednici."

"Ko piše historiju"

Dok čekamo da se izdavači usaglase oko pojedinih dijelova gradiva, učenici iz škola izlaze s vrlo malo znanja o ratovima devedesetih. YIHR-ovo istraživanje o stavovima mladih o ovim temama pokazuje da je znanje ispitanika, prema njihovoj vlastitoj procjeni, "vrlo skromno", te da posjeduju više znanja o događajima u kojima su Srbi bili žrtve.

Od 910 ispitanika, najveći procenat je kao najveći zločin počinjen na prostoru bivše Jugoslavije naveo operacije Oluju i Bljesak. S druge strane, ubistvo Bošnjaka u Srebrenici 38 posto je označilo kao genocid, dok 34 posto nije znalo šta da odgovori.

Situaciju u kojoj jedan dio profesora ne zna kako da predaje ove lekcije, a drugi odbija da ih predaje – iako su predviđene nastavnim planom i programom – a djeca ne znaju smiju li i koga da pitaju za informacije, historičar Dragan Popović ocjenjuje kao "kontrolisani haos" koji, stalnim "podgrijavanjem nacionalističkog narativa", održava na životu aktuelna vlast.

Knjiga Dragana Popovića (Foto: Una Sabljaković/DW)

Kao autor prve historiografske studije o Srebrenici objavljene u Srbiji, i sam je više puta učestvovao u edukacijama profesora na temu ratova devedesetih. Na osnovu toga stekao je utisak da su i profesori i učenici zainteresovani da saznaju kako da pristupe ovim temama, ali da im je potrebna pomoć da se u tome snađu.

"Trideset godina je prošlo od rata u BiH, nije da nema historijske distance. Ali ja ne vjerujem da smo u ovom trenutku blizu scenarija u kojem se djeci ispričaju sudski utvrđene činjenice i to bude dovoljno. Zato je najbolje da se sa djecom barem razgovara o tome da narativ koji čuju iz mainstream medija nije jedini postojeći narativ. Da na nivou kurikuluma imamo neke utvrđene činjenice, a pošto je tema definitivno politički relevantna i aktuelna, da im se predoči da postoje različita tumačenja i da pojedini ljudi pokušavaju da negiraju zločin", ističe Popović za DW.

A za ovako neusaglašen sadržaj u udžbenicima, historičarka Stojanović smatra odgovornom državu. "Nevladin sektor je uradio sve što je mogao. Neophodno je da država prihvati odluke međunarodnih sudova i da edukuje društvo o pogubnosti nacionalizma. Ali to ne možemo očekivati jer imamo iste vlasti koje smo imali i devedesetih", zaključuje ona za DW.