Piše: BORISLAV RADOVANOVIĆ

Približavamo se drugoj godišnjici ubistva banjalučkog studenta Davida Dragičevića uz gorku konstataciju da je "istraga" fokusirana na zataškavanje zločina - baš kao i prvih 100 dana sramnog pokušaja fingiranja ubistva zadesnim utopljenjenjem. Preko godinu i po režim klasičnim "zločinom protiv čovječnosti" brutalno gazi sve koji traže zakonitost u radu institucija Republike Srpske.

Najgore u svemu jeste što su temeljne činjenice u ovom krivičnom predmetu od samog starta postavljene kako to nalažu zakon i standardi struke, ali od strane oštećenih roditelja i savjesnih građana. Davnog 17. maja prošle godine Davor Dragicević i potpisnik ovih redova u svojoj prijavi dali su činjenični opis po kom je predmet okvalifikovan kao "teško ubistvo" (prijavu vidi klikom OVDJE ).


Doista degutantno iskonstruisan "zades" već prvom prijavom pobili smo tumačenjem kakvo je nepobitno i sa pravne i sa elementarno-logičke strane. U prijavi smo se pozvali na opskurni, ali jedini, obdukcioni nalaz i navod kako su na Davidovom tijelu nađene brojne zaživotne povrede.

Pojednostavljeno rečeno: prije nastupanja smrti mladić je bio izložen brutalnom nasilju kakvo MORAMO povezati sa smrtnim ishodom (usmrćenje ubilačkog karaktera!), a to u procesnom smislu znači da je događaj u početnoj fazi istrage MORAO biti okvalifikovan kao ubistvo.

Navod iz obdukcionog nalaza po kom obdukcijom nije uspostavljena povezanost zaživotnih povreda i uzroka usmrćenja jednostavno sam razjasnio na anketnom odboru Narodne skupštoine. Na moj upit Željko Karan izjasnio se da istim medicinskim znajiima i metodama nije mogao ISKLJUČITI vezu između povreda i usmrćivanja. Nije povezao zadobijene povrede i smrtni ishod, ali nije isključio njihovu međusobnu vezu i jedino je to trebalo stručno razjasniti. Time su definitivno pobijene sve one silne nebuloze Želimira Lepira.

Međutim, postoji korpus dokaza kakav van svake sumnje isključuje bilokakvu mogućnost zadesnog stradanja. Upravo ubijeni je zaživotno ostavio dokaze da je sporne noći bio u fizičkom sukobu sa grupom mladića, da je sumnjao kako ga prate radi napada, pa sve do ukazivanja ko je odgovoran za njegovo stradanje.

Brojni svjedoci i drugi dokazi jasno su ukazivali na postojanje životne opasnosti po Davida Dragičevića neposredno prije njegovog nestanka (čitaj: otmice). Taj korpus dokaza definitivno isključuje mogućnost zadesnog ili samoubilačkog stradanja, odnosno jasno upućuje na usmrćenje ubilačkog karaktera. Pravno rečeno na ubistvo!

Nakon zaprimanja ove prijave, sa ovakvim činjeničnim opisom, Želimir Lepir i Dalibor Vrećo bili su u pravnoj obavezi narediti istragu sa kvalifikacijom "teško ubistvo", no njihova volja bila je da još mjesec i po mantraju gluposti o nepostojećem zadesu. Zato smo Davor Dragičević i ja protiv glavnog i postupajućeg tužioca podnijeli prijavu Republičkom javnom tužilaštvu RS.

Septembra prošle godine posebno odjeljenje Miodraga Bajića zaprimilo je prijavu, te započelo rad po predmetu sa nazivom "Želimir lepir i drugi" i brojem T12 1 KTK0000686 18. Analizirali su prethodni rad Lepira i Vreće, kao i predmet uopšte, te u decembru me pozvali radi svjedočenja. 

Za koji dan objelodaniću i sadržaj moje izjave tako da će javnost moći ocijeniti sa kakvim dokazima i tumačenjima sam ukazao na krivičnu odgovornost tužilačkih i policijskih bitangi. Već sam objelodanio kompletan sadržaj prijava koje pomenutim svjedočenjem upotpunjujem do nivoa "osnovane sumnje". 

Svjedočenjem sam se fokusirao na kršenja zakona i profesionalnih standarda od strane postupajućih službenih lica ove kvaziistrage, dok je Davor Dragičević trebao ukazati na tok dešavanja, te dati određene informacije i dokaze kakve je prikupio. I upravo radi sprečavanja tog svjedočenja na Davora kreću napadi onih koje je zakonito i osnovano procesuirao. Zbog procjene da će biti likvidiran čovjek je napustio zemlju.

Elem, izjava Davora Dragičevića je tokom zadnjih godinu i duže preko međutužilačke saradnje sa Austrijom mogla biti pribavljena bez ikakvih problema. Samo što Republičko tužilaštvo IZ POSEBNOG RAZLOGA odugovlači sa ovom radnjom. 

Da nedvosmisleno možemo govoriti o ciljnom odugovlačenju istrage od strane tužilaštva dokazuje sljedeća činjenica. Prijavom su kao svjedoci predloženi: Branislav Borenović, Nedeljko Glamočak, Goran Đorđić, Milanko Mihaljica, Drago Kalabić, Ljiljana Tešanović i Žaljko Karan. U pitanju su svjedoci od iznimnog značaja!

Anketni odbor u svom izvještaju zauzeo je stav kako u stradanju Davida Dragičevića postoji "osnov sumnje" da je počinjeno ubistvo. Jeste to u parlamentu sa strane vladajuće većine osporavano, ali pravno i faktički to je jedini mogući zaključak. 

Objasnio sam na početku teksta po kojim dokazima i činjenicama smo prijavili ubistvo i to je naprosto pitanje PROFESIONALNOG STANDARDA, šta su narodni poslanici shvatili i prihvatili. Posebno kada je i načelnik Siniša Kostrešević, a koji je imao uvid u kompletan predmet, izjasnio se kako su tužilaštvo i policija pogazili profesionalni standard. Nema dalje!

Uz prednji POSTULAT ovi svjedoci tokom rada anketnog odbora prikupili su mnoštvo dokaza i korisnih saznanja o krivičnoj odgovornosti tužilaca Lepira i Vreće, te policijskih zločinaca Ćuluma, Lukača i Ilića. Pomenuti su se tokom saslušanja isprovaljivali da se "iz aviona" moglo vidjeti kako lažu i lupaju gluposti.

Tokom saslušanja pred anketnim odborom uglavnom sam nastupao posljednji i ispitivao samo o stvarima kakve narodni poslanici nisu prethodno otvarali. Zato znam da su poslanici bili odlično pripremljeni, koordinirani i  precizni u utvrđivanju činjenica. Tako znam i koliko mogu biti vrijedna njihova svjedočenja, a kakva tužilaštvo nezakonito odbija pribaviti.

Na sve to tužilaštvu je predloženo da kao dokaze izuzme transkripte saslušanja, odnosno izvještaj anketnog odbora, nakon čega ne bi bilo dilema oko vjerodostojnosti navoda svjedoka. Zamislite koliko je tužilaštvu lagodno utvrđivati činjenice i okolnosti kada ima autentične snimke i transkripte dobijene od skupštine. Nema laži, nema prevare!

Zato tvrdim da republičko tužilaštvo nezakonito i nepravilno odugovlači rad po ovom predmetu. Čak i bez svjedočenja Davora Dragičevića, ukoliko tužilaštvo sasluša druge predložene i dostupne svjedoke, te pribavi navedene dokaze, dolazimo do neizbježne pravne obaveze - lišenja slobode prijavljenih.

Predloženi svjedoci nisu saslušani samo iz jednog razloga, a to je da bi u tužilaštvu izbjegli lišenja slobode i pritvaranja Želimira Lepira, Dalibora Vreće, Dragana Lukača, Darka Ilića i Darka Ćuluma. Potom i pritvaranja kojekakvih Kremenovića, Rađena, Ćuluma i drugih saučesnika u zločinu. 

Ovim dolazimo do još jednog PROFESIONALNOG STANDARDA kakav utvrđuje da sa ovakvom prijavom i korpusom dokaza tužilaštvo MORA zatražiti određivanje pritvora za prijavljene tužilačke i policijske moćnike, a primarno kako bi ih priječili u daljem vršenju teških krivičnih djela i zloupotrebama službenih položaja. Nema dalje! Samo zbog izbjegavanja te pravne obaveze predmet "skuplja prašinu"!

Moramo otvoriti još jednu dimenziju problema. U namjeri izbjegavanja odgovornosti za teška krivična djela, odnosno sprečavanja dalje istrage, prijavljeni pripadnici MUP RS i tužioci vrše tešku torturu nad svima koji traže zakonitost i pravilnost u radu institucija krivičnog gonjenja.

Konkretno: vrše protivpravan, sistematski i rasprostranjen napad na ciljnu grupu civilnog stanovništva u namjeri produkovanja prisilnog nestanka zajednice. Prednjom rečenicom opisao sam obilježja krivičnog djela "zločin protiv čovječnosti". Ljudi moji, režim Republike Srpske počinio je težak oblik "zločina protiv čovječnosti" (školski primjer!) i od te činjenice ne mogu pobjeći.

U kakvoj zemlji živimo dokazuje i sljedeća činjenica. Evo 13 mjeseci prošlo je od kako sam Tužilaštvu BiH formalno prijavio počinjenje "zločina protiv čovječnosti". Za to vrijeme državna tužiteljica nije preduzela ni elementarnu radnju u vidu naredbe SIPA-e da od mene uzmu izjavu i preuzmu dokaze prijavljenog djela. Da ne govorim kako je u ovom slučaju trebala angažovati istražitelje tužilaštva.

Zašto opet izostaje zakonom obavezno reagovanje tužilaštva? Znaju da bih kroz svjedočenje obrazložio zasnovanost prijave i ukazao na konkretne dokaze. Normalno, preko tog svjedočenja uveo bih desetine novih svjedoka, a koji bi opet predali nove dokaze i tako dalje... I opet bi došli u situaciju neminovnog hapšenja i pritvaranja ključnih ljudi državno-represivnog aparata Republike Srpske. Za krimen sa zaprijećenih 45 godina zatvora!

Kako kaže naš narod: "Svako zlo za neko dobro". Očekujući ovakva ponašanja blagovremeno sam se obratio Kancelariji tužioca međunarodnig krivičnog suda (ICC) u Hagu. Prijava je zaprimljena, no u Rimskom statutu postoji jedna klauzula. Prvo valja utvrditi da država potpisnica Rimskog statuta nije sposobna procesuirati "zločin protiv čovječnosti" da bi Međunarodni krivični sud u nekom predmetu nastupio direktno.

Na jednoj strani znamo kako su se ponašali u državnom i republičkom tužilaštvu, dok na drugoj svijet je svjedočio nezakonitom progonu civilnog stanovništva sa obilježjima "zločina protiv čovječnosti". Pored toga pribavio sam i dokaze krivične odgovornosti Radovana Viškovića i Željke Cvijanović. 

Znači, ljestvicu onih koji se mogu nadati suđenju pred međunarodnim sudom podižem iznad onoga šta su bitange umislile. To što republičko tužilaštvo nije saslušalo Borenovića, Glamočaka, Đorđića i/ili Mihaljicu ne znači ništa. Njihova svjedočenja pred međunarodnim sudom samo dobijaju na snazi i težini. Posebice na tom planu računam na Dragu Kalabića, kog sam nakon anketnog odbora počeo cijeniti kako prije toga ni sanjati nisam mogao. Ljudina je Drago!

Na donjoj fotografiji možete egzaktno provjeriti navode ovog teksta, ko je je sve predložen za svjedoke i kakav je "učinak" republičkog tužilaštva. No, Glavni republički tužilac Mahmut Švraka davno je procesuiran tako da pomaganjem kolegama Lepiru i Vreći doveo je sebe u situaciju dijeljenja pritvorske ćelije. Taman da "stručnjaci" proanaliziraju gdje su sve griješili. Vodim računa da im se u tom "zatvorskom analiziranju" pridruži i vedeta našeg pravosudnog sistema - Milan Tegeltija.

Na kraju moram još samo dodati da sam Radovana Viškovića i Željku Cvijanović početkom prošle godine upozorio da vode računa o interesima Republike Srpske, a posebno sa pozicije utvrđivanja odgovornosti za krivično djelo "zločin protiv čovječnosti" počinjeno zloupotrebom državno-represivnog aparata protiv civila.

Republika Srpska decenijama tavori sa sintagmom "zločinačka tvorevina" i najmanje joj je potrebno još jedno suđenje pred međunarodnim sudom za ovakav krimen. Elem, Cvijanovićka i Višković opredjelili su se na stranu ubica i zločinaca, a u daljem i kao "pomagači" u zločinu - za šta je takođe propisana teška kazna. 

Što se tiče štetnih posljedica po Republiku Srpsku neka o tome brinu njeni samoproklamovani "čuvari" i svi koji od iste imaju koristi. Kada bi moji saborci iz "Pravde za Davida", odreda satanizovani kao izdajnici i teroristi, a u biti žtrve teških zločina, bavili se patriotizmom i ljubavi prema "otadžbini" bili bi - mazohisti.

Zar je racionalno od žrtava teške torture očekivati ispoljavanje ljubavi spram zlikovaca? A ti zlikovci i progonitelji dolaze iz institucija i sebe poistovjećuju sa Republikom Srpskom. Pritom, zločinačke strukture Republike Srpske vidimo u političkoj koaliciji sa nosiocima moći na nivou države. Simbioza zločinaštva!

Ukoliko je naslov ovog teksta doživljen kao "neprijateljski" spram Republike Srpske nadam se da je iz predstavljenoga shvatljiva takva percepcija. Opet kažem: društvo u kom dominira zločinaštvo u svojoj esenciji je zločinačko. Još samo moram podsjetiti kako uz slučaj ubistva Davida Dragičevića paralelno objelodanjujem istinu o zločinima nad Irenom Predojević i Nikolom Đurovićem, a kakvi Dodikov režim definitivno određuju zločinačkim.

 (Prenosimo s autorovog bloga)