DUBRAVKA STOJANOVIĆ ZA "SLOBODNU BOSNU": O borbi protiv istorijskog revizionizma, dogmatizaciji istorije, Crnoj Gori i SRBIJANSKOJ POLITICI KOJA JOŠ ŽIVI U 90-im

Dubravka Stojanović, redovna profesorica Odjeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, prava je adresa za britku analizu političkih i društvenih fenomena u Srbiji i regiji. Uporni borac protiv istorijskog revizionizma i mitologizacije, dugogodišnji učesnik regionalnih projekata koji tragaju za najboljim odgovorom na pitanje: Kako učiti zajedničku prošlost ovdašnjih naroda, a da imperativ istine bude upotpunosti zadovoljen?! Za Slobodnu Bosnu jasno je poručila - Srbija nije napravila diskontinuitet sa svojim ratnim programom iz 90-ih.

  • Društvo

  • 12. Feb. 2020  12. Feb. 2020

  • 1

Sa više regionalnih istoričara učestvujete u projektu “Ko je prvi počeo – Istoričari protiv revizionizma”. Koje su najvažnije intencije projekta kao i najavljene zajedničke “Deklaracije protiv istorijskog revizionizma”?

Vrlo nam je stalo do tog projekta u kome učestvuju istoričari iz cele bivše Jugoslavije jer je imao veoma razuđene aktivnosti, daleko bogatije od uobičajenih. Tako smo imali do sada dve konferencije otvorene za javnost, gde je na prvoj, u Beogradu, bilo skoro 500 ljudi u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Imali smo četiri seminara za nastavnike istorije na kojima smo s njima radili metode predavanja ratova 90-ih u školama, što je izuzetno važno jer deca stalno o tome pitaju, a škole nisu spremne da daju odgovore. Posebno su važne Letnje škole za studente doktorskih studija istorije na kojima su studenti pisali istraživačke radove o promenama u tumačenju ključnih istorijskih tema koje su doživele revizionističke napade poslednjih decenija, kao što su nastanak Jugoslavije 1918., Drugi svetski rat, a ove godine i najspornija tema - ratovi 90-ih. Tako su studenti sami mogli da se uvere kako se tumačenja dramatično menjaju u zavisnosti od političkih prilika. Jako je važno što je naš kolega, prof. Husnija Kamberović uspeo u Sarajevu da objavi dva zbornika studentskih radova s Letnjih škola, koji su stvarno bili vrhunskog kvaliteta. Imali so mi "rezidencijalni boravak" istoričara iz bivše Jugoslavije u Beogradu, pošto se svi arhivi za istraživanje jugoslovenske istorije nalaze ovde a mnogi nemaju dovoljno sredstava da dođu na istraživanja.

Kao kraj projekta predviđeno je pisanje zajedničke Deklaracije u kojoj ćemo izraziti naš stav prema prekrajanjima istorije u zemljama bivše Jugoslavije i ustati protiv zloupotreba istorijske nauke u političke svrhe. Naime, naše vlasti vladaju zloupotrebljavajući traume iz prošlosti, na čemu podižu emocije svojih glasača. Mi želimo da odbranimo istoriju kao nauku i da poručimo da su takve instrumentalizacije opasne, jer naša društva drže u svojevrsnoj hipnozi. I pripremaju sledeći rat.

Istorijskim temama kojima je u središtu Bosna i Hercegovina zadnjih godina mnogo su posvetili pažnje i strani istoričari. Podsjetit ću na samo neka imena: Marko Attila Hoare, Xavier Bougarel, Hannes Grandits, Robert Donia. Koliko navedeni autori mogu pomoći u borbi protiv istorijskog revizionizma, budući da su i neki od njih (npr. Marko Attila Hoare) bili suočeni sa optužbama da sudjeluju u revizionizmu?

Veoma je važno ono što kolege profesionalno rade u inostranstvu. Mnogima ovde to veoma teško pada, jer je to kao slika u ogledalu koja često odudara od one koju sami o sebi pravimo i priželjkujemo. Sva imena koja ste naveli su ozbiljna naučna imena, što znači da do svojih saznanja dolaze na osnovu istorijskih izvora i da svoje zaključke mogu da dokazu, jer je to osnovni postulat istorijske nauke.

Učestvovali ste u izradi Istorijske čitanke. Kako danas “živi” taj projekat i u kojoj mjeri je u praksi ispunjen ideal sa kojim ste pristupili radu na tako zahtijevnom projektu?

Da, to su zajedničke, multiperispektivne čitanke koje je pisalo preko 60 istoričara i nastavnika istorije iz svih zemalja jugoistočne Evrope, od Slovenije do Turske i Kipra, a koje se bave isključivo osetljivim i kontroverznim temama zajedničke prošlosti. Nama je najvažnije da održavamo seminare s nastavnicima istorije, a samo ove godine smo u Srbiji imali 10 akreditovanih seminara. To je posebno važno u etnički mešanim sredinama, na primer u Subotici ili Novom Pazaru, gde knjige treba da pomognu nastavnicima da sa đacima diskutuje o temama koje pritiskaju međuetničke odnose. Nastavnici kažu da knjige koriste. To naravno niko ne može tačno da utvrdi, ali nama je pre svega važno da su nastavnici prošli kroz tu metodologiju, da su naučili da tako rade, da im je to prihvatljivo i da im rešava brojne probleme. I ono što je vrlo važno to je da je posle skoro 15 godina našeg neprekidnog govora o mulitpersektivnosti ona ušla i u zvanične programe i sve više u udžbenike gde se pojedine kontroverze predstavljaju tako što se prikaže kako više strana gleda na te događaje, čime se otvara diskusija o prošlosti. Jer prošlost nije ni dogma ni mit.

Profesor Milivoj Bešlin je govorio o različitim kategorijama istorijskog revizionizma, koji ne mora biti nužno negativno kontekstualiziran. Sa optužbama se suočavaju i istoričari koji nastoje napraviti iskorak u odnosu na marksistički pristup istoriografiji iz vremena Jugoslavije. Da li ostajanje u marksističkim interpretacijama predstavlja jednaku opasnost za nauku kao i nacionalistički revizionizam?

Za mene je svako dogmatizovanje i svođenje istorije na jednu ideološku kapu opasno za nauku. Bilo da nametnete ideju da istorija vodi u besklasno društvo i odumiranje države ili da vodi, na primer, ka etnički čistoj državi vi ste joj nametnuli cilj. A istorija nema cilj, ona nikuda ona ne vodi. Ona je jedno polje izbora, različitih mogućnosti i zavisi od jako mnogo činilaca. Ako ima cilj znači da je unapred određena, da je neka vrsta usuda, sudbine. Ako od toga pođemo, a mi često upravo tako tumačimo istoriju, onda je to duboko antidemokratski i lišava odgovornosti i pojedince i društva. Šta će, jadni, tako je moralo biti!

Kao poznavatelj istorijske geneze velikosrpske politike, kako gledate na izjave predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da iza protesta u nama susjednoj državi stoji upravo ta politika?

Moram da priznam da slabo razumem situaciju u Crnoj Gori. Veoma ste trudim da je razumem bolje, ali se stalno suočavam s pitanjima na koje ne dobijam odgovore. Tačno je da srpske elite, političke i intelektualne nikada nisu prihvatile nezavisnost Crne Gore i poseban identitet Crnogoraca. Tako da verujem da litije odavde dobijaju svu podršku. Ali, ostaje pitanje ko su ti ljudi koji tamo izlaze, posebno što mi vaše kolege novinari iz Crne Gore javljaju da u litijama učestvuje izuzetno visok procenat mladih i to je nešto što je sve jako iznenadilo, a to ne može da se diriguje spolja, iz Beograda. Znači da postoje i neki veoma duboki razlozi za nezadovoljstvo u samoj Crnoj Gori. A znači na prvom mestu da je pitanje crnogorskog identiteta izuzetno složeno, pa da se i samo crnogorska vlast iznenadila snagom i istrajnošću protesta.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti nužno je za sobom povukao i različita tumačenja crnogorske istorije posljednjih stotinu godina. Da li se i na ovom pitanju ogleda istorijski revizionizam prisutan u regiji?

Ogleda se na prvom mestu izuzetno komplikovan crnogorski identitet. Ogleda se činjenica da se većina građana izjašnjavaju kao Crnogorci (44,98%), ali da se na popisu stanovništva 36,97% izjasnilo da govori crnogorski jezik, dok se za srpski odlučilo 42,88%. To je već vrlo jasan pokazatelj te složenosti o kojoj govorim.  Uz to znamo da je Crnogorska pravoslavna crkva Miraša Dedaića privukla mali broj vernika. Dakle, to je sve mnogo složenije nego što izgleda u onoj ideološkoj priči jedna država -  jedna nacija, jedan jezik, jedna vera. I mislim da je upravo ta složenost bila okidač za ovu tešku krizu. Uz to bojim se da je izvesnu ulogu odigrao i istorijski revizionizam. Poslednjih decenija pobedio je revizionistički stav da je 1918. godine Srbija okupirala Crnu Goru. I tada je situacija bila daleko komplikovanija od tog tumačenja, jer bilo i onih delova crnogorskog društva koji su se osećali kao Srbi i koji su podržali ne samo ujedinjavanje sa Srbijom, nego u prvom redu stvaranje Jugoslavije. Tako da govor o okupaciji Crne Gore razumem kao deo antijugoslovenskih shvatanja koja imamo u svim današnjim državama, a koja svojim velikim delom ne odgovaraju onome što se dešavalo prilikom stvaranja Jugoslavije.

Sve ovo kažem ne da bih abolirala Srbiju koja nesumnjivo želi političku promenu u Crnoj Gori i kontrolu nad tom državom, ali hoću da kažem da je situacija u Crnoj Gori sad veoma ozbiljna i da pokazuje neke dublje, unutrašnje probleme.

Veliku buru u Bosni I Hercegovini podigla je „Strategiju odbrane i nacionalne bezbjednosti Republike Srbije“. Ovdje je ocjenjena kao ugrožavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Kakve poruke Srbija šalje susjedima tim dokumentom, i čini li Srbija sama sebi štetu ovom “strategijom” nakon pristupanja Crne Gore NATO savezu i ubrzanjem saradnje BiH sa ovom vojnom alijansom?

Uvek govorim da Srbija nije napravila diskontinuitet sa svojim ratnim programom iz 90-ih. Nije tu u pitanju suočavanje s prošlošću, ratovima, zločinima, žrtvama, nego ni sa samom početnom idejom. Početkom 2000-ih je o tome moglo da se govori i bilo je neke nade da će ljudi posle bombardovanja shvatiti koliko je strašna  politika koja je Srbiju dotle dovela, ali je ubrzo to sve zatrpano. Sada je ta politika sve življa, vidimo je u Republici Srpskoj, na Kosovu, u Crnoj Gori. Mislim da Srbija sebi nanosi ogromnu štetu što ne razume dokle je dovela ta politika, jer ustrajavanje na tim ciljevima potpuno blokira svaki napredak, dok svako s gramom mozga u glavi odavde beži. Tome se žrtvuje sve - i evropske integracije, i unutrašnja demokratizacija, i ekonomski razvoj. To je samoubilačka politika. A da ne kažem koliko je opasna za ceo region.

Kako kao univerzitetska profesorica gledate na poplavu raznih samoprozvanih naučnika (Jovan Deretić) koji, takoreći, dominiraju društvenim mrežama pripovijedajući alternativne slike naše prošlosti? Da li se time srozava ugled istorijske struke i možemo li govoriti o mogućoj opasnosti koju proizvode takve interpretacije?

Ogromna je opasnost. To je ta hipnoza o kojoj sam govorila – ljudi siromašni, bez nade da će ikada biti bolje imaju potrebu da veruju makar u bolju prošlost ako već nemaju bolju budućnost. I onda ta mitska istorija stvarno ima ulogu opijuma za narod. A to je jedna izuzetno agrasivna slika, ona na slici sopstvenog naroda kao najveće istorijske žrtve oslobađa najgore porive i daje indulgenciju za osvetu prema svima koji „su nam naneli zlo“.  Ali ništa nije manja opasnost ni od onih koji su profesionalni istoričari, jer iza njih stoji autoritet doktorskih titula i institucija u kojima rade. Mnogo je onih koji se priklanjanju svakoj vlasti, koji iz istorije biraju ono što im se ne sviđa, a iz nje izbacuju ono što im trenutno ne ide u prilog. Kako god da pogledate naša struka je jako zloupotrebljena, ugrožena i treba ustati u njenu odbranu.

(Razgovarao: SAMIR BEGOVIĆ)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...