Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Javnost u BiH ne prestaje da potresa posljednji skandal u SDA koji je u drugi plan uspio baciti čak i dnevne doze Dodikovih gluposti koje ovaj s nesmanjenim intezitetom i inspiracijom sipa. Tek se donekle po zanimljivosti korona drži bare-bare.

Audio snimak na kojem donedavni predsjednik kadrovske komisije SDA Asim Sarajlić, navučen, pokušava kupiti glas neimenovanog delegata iz Novog Grada u zamjenu za zaposlenje njegove supruge, pritom osorno i samouvjereno titulirajući sebe „kumom“ i „drugim do Bakira“, zapravo je samo objelodanio ono što je već svima u BiH već skoro 3 decenije naširoko poznato: sistem je korumpiran do srži, glasovi i izbori se namještaju, radna mjesta se kupuju, a spletkarenje je najcjenjenija politička vještina.

Ipak, iako svi znamo da to sve tako funkcioniše, da se sve „sređuje“, od pozicije gradonačelnika do budžetskih zaposlenja, ljude opet zgrozi kada čuju tako evidentan i ekcplicitan dokaz stvarnog stanja sistema u kome žive. Sarajlić je na kraju bio prinuđen podnijeti ostavku, a „jedini iznad njega“, Bakir Izetbegović se našao u neobranom grožđu, s obzirom da je poražena struja u utrci za kantonalnog čelnika ove stranke koja je i udesila snimku  „namirisala krv“ i krenula u borbu na sve ili sve – ili ka preuzimanju stranke ili ka ulozi moralnog pobjednika koji će kroz neke druge političke opcije graditi svoju poziciju. A upravo nam primjeri iz nedavne prošlosti govore da bivši zeleni pokajnici prilično dobro prolaze u  postsdaovskom životu.

Za to vrijeme predsjednik stranke Bakir Izetbegović čitavu stvar nastoji umiti i prebaciti krivicu na drugu stranu, pa tako najavljuje da će Semir Efendić ,koji je objavio snimku, odgovarati jer je „naštetio ugledu stranke“, dok Sarajlića pak podsjeća da je ipak  „dva puta ranjen dok je branio BiH“.

Audio zapisi Sarajlićevog pokušaja kupovine glasova i nemušta opravdanja Izetbegovića složili su se kao mljeveno meso u jufku te su u nekoliko rečenica otkrili svu suštinu načina vladavine SDA, sistema na kome ona počiva i narativa na kojem opstaje. Šta nam Izetbegovićev svojim komentarima ustvari poručuje? Ok, uhvatili ste nas - možda namještamo izbore, kupujemo glasove, uhljebljujemo, ucjenjujemo i držimo ljude u pokornosti radnim mjestima na budžetu, no sve je to naš pravedni plijen a vaša cijena koju treba da plaćate jer smo mi ti koji su se borili i stvorili državu. Nemojte se slučajno usuditi se da nam to nabijate na nos i javno objelodanjujete našu bruku, jer će vas koštati.

I to otkriva također još jedan bitan sastojak društveno-političkog sistema koji je SDA zajedno sa svojim partnerima godinama gradila u BiH. Nije korupcija, dakako, karakteristična za BiH. I u primjerice SAD-u, vodećoj svjetskoj sili, desetine je slučajeva političkih funkcionera, operativaca i lobista koji su zbog korupcijski afera završili osramoćeni ili iza rešetaka. Ipak, u svemu postoji bitna razlika. Politička korupcija u SAD-u uglavnom je svedena, kako joj i samo ime kaže, na politiku i dešavanja u i oko nje, eventualno se tu nađe neko pogodovanje ovoj ili onoj korporaciji. No, mimo toga slobodni ste kao građanin angažovati se u nekom od bezbrojnih medija i organizacija gdje ćete se boriti protiv tog i takvog sistema; raditi u nekoj od uglednih svjetskih korporacija od Googlea do Coca-Cole ili ako ste vrhunski sportist, igrati u nekoj od vrhunskih privatnih liga poput NBA ili NFL-a. Političari će na vaš život direktno imati mali ili simboličan utjecaj, zapravo, stvari su prije obrnute – korporacije su najčešće te koje korumpiraju političare, drže ih u šaci i koriste ih radi pogodovanja u različitim poslovnim interesima. Naravno, nije ni takav sistem pravedan i dobar. No, od toga da vam najuspješnije korporacije koje stvaraju vrhunske proizvode, zapošljavaju hiljade ljudi i vrte stotine milijardi dolara imaju dominantnu ulogu u društvu, daleko je gore ono što je na sceni u BiH – da vam stranački vojnici, realizirani jedino u spletkarenjima i sređivanjima –  sve kontrolišu i sve sišu.

U mahom propalim državnim kompanijama, kojih danas egzistira 550 u BiH, od direktora preko upravnih odbora do partira, njih ukupno 80.000, rade strančki ljudi. Stranački ljudi su dakako i vlasnici onih najvećih privatnih kompanija. I njihova pozicija na tržištu, zajedno s javnim nabavkama i tenderima se također mora zahvaliti i platiti strankama na vlasti. Stranački ljudi su i onih 200.000 zaposlenih u administraciji. Stranački ljudi su redom i upravama sportskih klubova. Stranački ljudi vode i kulturne institucije te od stranačkih ljudi zavisi i koji kulturni projekti će dobiti finansiranje. Ukrato, mimo politike, od ekonomije, preko kulture, medija do spota sve je pod čvrstom i suverenom kontrolom političkih stranaka. Poltiika stoga, ovdje odveć nije pitanje borbe bilo kakvih ideologija i programa, nego jedan unosni  biznis u kojem se svake četiri godine stranački karteli bore i dogovaraju od podjeli teritorija i resursa.

U takvoj partijskoj državi u kojoj sve počinje i završava sa strankom, njeni vrhovni operativci  imaju širom odriješene ruke društvo mijesiti poput već spomenute jufke – oni su ti koji odlučuju ko će biti na kojoj funkciji, ko će dobiti zaposlenje, ko će biti bogat, ko siromašan, a kome u konačnici neće ostati ništa drugo negu napustiti ovu učmalu žabokrečinu od države.

Stoga, ako objavljeni snimak i bude proizveo neku korist, ona će prvenstveno biti u mogućem strahu sadašnjih i budućih funkcionera da će se za nemoralna i nezakonita djela morati ili barem moći snositi ozbiljne posljedice.

No, raskrinkavanje koruptivno-kriminalnih radnji samo po sebi neće biti dovoljno. Dok god strankama bude omogućeno da preko države suvereno kontrolišu sve ključne pore društva, prostor za stranačko siledžijstvo, pogodovanje, zapošljavanje i korumpiranje će i dalje ostati neograničen. Jedini efikasan način da se sistemski i dugoročno sasiječe korupcija i stranačka svemoć jeste da se radikalno smanji veličina države, tj. opseg institucija  i resursa koje su direktno pod državnom (čitaj: stranačkoj) kontrolom. Ovakav sistem vladajuće stranke stvorile su po sebi i za sebe: da im omogući što veću moć i kontrolu nad društvom i životima ljudi, te što ugodnije lične živote, a na štetu tog istog društva, negove ekonomije, morala i života budućih generacija. A ako to kojim slučajem dovedete u pitanje, ne zaboravite ko se navodno borio i stvorio vam državu, ali po svojoj mjeri.

Pretjeranog razlog za optimizam, međutim, nema: niti od onh političkih opcija koje nisu direktno gradile sistem nijedna ne pokazuje nikakvu ozbiljnu tendenciju, kamoli plan i program, da partokratsku aždahu ubije ili barem izgledni. Umjesto toga, i oni sami žele tek da se kopaju njenih unosnih resursa, ubjeđujući nas da će u tome ipak biti pošteniji od svojih prethodnika.