Ima li još Bosanaca i Hercegovaca u gradu ili vašoj blizini?

Mislim da ne. Stipendija pomoću koje sam ja došla u ovu zemlju još uvijek nije mnogo popularna u Bosni i Hercegovini, a i svake godine bude primljen samo jedan student tako da mislim da nas ovdje nema mnogo.

Kako je izgledao život u karanteni?

Iako je Južna Koreja jedno vrijeme bila druga država u svijetu po broju oboljelih od COVID-19, a grad u kojem ja trenutno živim najteže pogođen u čitavoj državi, nikada nismo bili oficijelno stavljeni u karantin. Ugostiteljski i ostali objekti nisu morali biti zatvoreni, niti smo bili stavljeni u bilo kakav tip blokade ili zatvaranja grada. Međutim, ono što me fasciniralo jeste kako su se svi građani svojevoljno odmah izolirali, ko nije morao izlaziti nije izlazio, i mjesec dana većina objekata, osim apoteka i supermarketa, nije radila. Grad je bio sablasno prazan, i to samo radi nevjerovatne discipline ljudi koji tu žive, koja nije nametnuta od strane vlasti. Mi smo kao studenti većinu vremena proveli u domu, sve su ostale zgrade unutar kampusa bile zatvorene, prošetali bi samo da kupimo namirnice. Ali niko nije masovno kupovao hranu, jer za tim zaista nije bilo potrebe. Bilo je teško biti zatvoren u veoma maloj studentskoj sobi više od mjesec dana, ali smo shvatali koliko je bitno strpljenje i pridržavanje ovih osnovnih savjeta da bi se širenje zaraze što prije spriječilo. I zaista, koliko brzo je došlo do povećanja broja oboljelih, toliko brzo je i broj poprilično stavljen pod kontrolu, što zbog ogromne količine testiranja koja su sprovedena, što zbog discipline ostalih građana.

Je li bilo panike u medijima?

Kada sam uporedila naslove lokalnih medija i većine medija u Bosni i Hercegovini, shvatila sam koliko se ljudi ovdje pokušavaju skoncentrisati na neke pozitivne vijesti, iako ih u početku nije bilo mnogo naravno, s obzirom na to da je broj oboljelih rastao ponekad i za 500 i više u jednom danu. Međutim, vrlo brzo nisam mogla doći do podataka o broju oboljelih, uslijed količine vijesti o donacijama domaćih firmi, ljudi, broju medicinskog osoblja koje je dobrovoljno došlo iz drugih manje pogođenih gradova u one gdje je situacija bila dosta lošija, i drugih. Ovakve vijesti neminovno mijenjaju raspoloženje čitatelja, i sama sam svaki put dobivala sve više nade da će se situacija uskoro poboljšati. Mislim da se sada osjećam više uplašeno zbog vijesti iz Bosne i Hercegovine i načina na koji to mediji prikazuju. Čak kada su samo par puta obavijestili o našoj situaciji ovdje, mislim da su to uradili dosta dramatičnije nego mediji u samoj Južnoj Koreji.

Koliko je ljudi ukupno oboljelo u gradu, je li bilo slučajeva sa smrtnim ishodom?

U čitavoj državi je oboljelo 8413 ljudi, od kojih je 84 umrlo. Tačne podatke za moj grad ne posjedujem, ali sigurno više od 50% slučajeva u Južnoj Koreji je prijavljeno baš ovdje, uslijed incidenta sa sektom koji se desio u februaru.

Kako se vlasti nose sa koronavirusom?

Južna Koreja je pohvaljena od strane velikog broja svjetskih medija i stručnjaka zbog načina na koji se nosi sa zarazom. Ključna strategija je testiranje velikog broja ljudi, ne samo onih koji već pokazuju određene simptome, nego svakoga ko je uopće došao u bilo kakav kontakt sa potvrđenim slučajevima. U početku je bio šok svaki dan pročitati koliki je broj zaraženih, međutim, kasnije smo shvatili da je razlog tome bilo masovno testiranje i veoma brzo otkrivanje pozitivnih slučajeva, što je omogućilo da se situacija u što kraćem roku stavi pod kontrolu. Ulice, gradski prijevoz, svi objekti se kontantno dezinficiraju, nije dozvoljeno ući bilo gdje bez maske, uglavnom što to vlasnici objekata sami zahtijevaju.

Poštuju li se naredbe organa vlasti?

Apsolutno svi se pridržavaju, iako to nikad nisu bile striktne naredbe. Svi su situaciju odmah shvatili veoma ozbiljno, i s ciljem što skorijeg raspleta, mislim da se svi trude ispoštovati zaista osnovne zahtjeve.

Je li bilo nestašica hrane, lijekova…?

Jedino s čime se suočavamo jeste nestašica maski. Iz ovog razloga je uveden poseban rotacioni sistem, gdje, ovisno o datumu rođenja, postoje određeni dani kada se maske mogu kupiti, u ograničenim količinama, mada dosta organizacija pravi donacije u vidu dezinfekcijskih sredstava, maski, pa čak i hrane, iako nam hrane zaista ne ponestaje.

Kada se nadate povratku u Sarajevo?

Sarajevo bih trebala posjetiti u toku zimskih praznika naredne godine. S obzirom na to da čitav ovaj program traje 3 godine, definitivan povratak, ukoliko se dogodi, ne mogu očekivati prije toga. Nadam se da će se pandemija u potpunosti zaustaviti do mog povratka, i da će me Sarajevo i Bosna i Hercegovina dočekati onako kako sam ih i ostavila, te da ćemo se svi uspješno izboriti s ovom situacijom.

(Razgovarao M. Iličić)