Piše: Hajrudin Hromadžić

MJERE ŠTEDNJE; skup ekonomskih, političkih i socijalnih poteza koje vlade pojedinih država poduzimaju - nerijetko pod (in)direktnim zahtjevima i pritiscima političkih institucija poput Europske komisije ili financijskih središta moći kakva su MMF (Međunarodni monetarni fond), Svjetska banka ili Europska središnja banka - u svrhu realizacije nominalnih ciljeva, a to su smanjenje javnog duga, deficita i javne potrošnje. Te bi mjere, navodno, trebale polučiti gospodarski oporavak i rast bruto domaćeg proizvoda.

Međutim, širenjem globalne ekonomske krize prije desetak godina pokazalo se da su mjere štednje zapravo tek puki političko-ekonomski mehanizam kapitalizma za provođenje sve radikalnijih politika rezova s ciljem uvođenja fiskalne stege. Konačni rezultati takvih politika bili su smanjenje javnih rashoda u ključnim društvenim segmentima (zdravstvo, obrazovanje), obaranje cijene rada, snižavanje mirovina, ukidanje raznih socijalnih subvencija, uvođenje novih poreza itd.

Nakon dugogodišnjih iskustava s politikama štednje, svi koji žele znati da se tu radi o brutalnoj izvedbenoj alatki neoliberalnog kapitalizma, a gotovo sve zemlje koje su krenule u provedbu takvih mjera zabilježile su povećanje stopa nezaposlenosti, siromaštva, beskućništva i pad prosječne životne dobi. Istovremeno je došlo do eskalacije disbalansa u omjeru bogatih i siromašnih, pa je u posljednjem desetljeću broj onih najimućnijih, koji posjeduju bogatstvo ekvivalentno kumulativnom posjedu siromašnije polovice planeta, sveden na svega nekoliko desetaka.

U političkom smislu, nezadovoljstvo posljedicama mjera štednje dovelo je do jačanja populističkih pokreta, kao i do otvorene radikalizacije stranaka s desnim, profašističkim i pronacističkim stavovima.

To nas ne iznenađuje kada znamo kakav je napor i pritisak napravila EU, Njemačka prije svih, u slamanju lijeve grčke vlade, vođene Syrizom, koja se na početku svoga mandata 2015. utemeljenim argumentima pokušala suprotstaviti nepravednim i kontraproduktivnim mjerama štednje nametnutim Grčkoj i ponuditi progresivan program sastavljen od ideje o socijalizaciji banaka i opoziva nelegitimno kreiranog dijela duga te zemlje, što neoliberalnoj EU, naravno, nikako nije bilo prihvatljivo.

Mjere štednje su na djelu i u Hrvatskoj - kao i u većem broju zemalja (polu)periferije povezanih matricom "euroatlantskih integracija" - sve u ime preventivnih strategija, bez obzira na to što je glavni mjerni indikator ekonomske stabilnosti, spomenuti BDP, više kvartala zaredom u Hrvatskoj pokazivao rast, a to će se sada promijeniti zbog kriznih okolnosti izazvanih koronavirusom. Zato se mjere štednje, ali i sama "kriza", sve više uprizoruju kao ono što doista i jesu: mehanizam discipliniranja društva i provedbe trajnog izvanrednog stanja.

(Portal Novosti)