Naša današnja priča vraća nas u 14. stoljeće, vrijeme kada se prvi put spominju Cincari, balkanski narod koji nikada u povijesti nije imao svoju državu.

Na jugoistoku Albanije, uz rub Korčanske kotline, uspinje se uska cesta koja vodi do grada Voskopoja. Ondje, u negostoljubivom kraju, još uvijek živi nekoliko stotina ljudi. Teško pristupačan teren i loša prometna povezanost, u prošlosti su, pod naletima osvajača, za jedan miroljubivi narod bili prednost. Moskopolje, kako se naselje u prošlosti nazivalo, bilo je kolijevka kulture Cincara, naroda koji je izdržao brojne udarce.

MOSOKOPOLJE

Porijeklo Cincara još uvijek je misterija, ali većina povjesničara smatra da je riječ o potomcima romaniziranih tračkih grupa, koje su se donekle uspjele očuvati na istočnom Balkanu. Pripadnici ove grupe Vlaha sami sebe nazivaju Armânji, a pretežno su nastanjeni na području Srbije, Makedonije i Grčke. Njihov jezik, limba armaneascâ ili cincarski, nastao je iz latinskog i pripada romanskoj grupi, a po vjerskom opredjeljenju su pravoslavci. Cincari su nekoć bili polunomadski stočari koji su posjedovali velika stada ovaca. Njihov centar bio je planinski grad Moskopolje, osnovan početkom 14. stoljeća kao zimsko obitavalište čobana, na 1.200 metara visine. Povećanjem broja stanovnika, više nisu mogli živjeti samo od stočarstva, pa su se okrenuli trgovini, i to vrlo uspješno. Ubrzo su imali vlastite karavane, pa su posao razvili širom Balkana.

Bavili su se i bankarstvom (zbog poslovične štedljivosti, “cincarenje” je u nekim krajevima bilo sinonim za škrtarenje). Grad se sve više razvijao, kuće su zidane od kvalitetnog materijala, ulice su popločavane, otvarane su škole, crkve, pa čak i štamparija, prva na Balkanu. Moskopolje je imalo svoju administraciju i policiju, a po njegovim ulicama šetale su dame u haljinama iz tadašnjih modnih prijestolnica, Venecije i Beča. A onda je, 1788. godine, nesreća zakucala na njihova vrata.

Nakon što su u krvi ugušili ustanak Grka na Peloponezu, Turci su se okomili na Moskopolje, čijim je bogatstvom ustanak bio potpomognut. Loši ratnici, preživjeli Cincari su se rasuli na sve četiri strane svijeta, najviše po gradovima u kojima su imali razgranate trgovačke veze: od Makedonije, Srbije, Rumunije, Bugarske…

Konačni udarac došao je 30 godina kasnije, kad je Ali-paša poharao ono što je preostalo. Mnogi muškarci su pobijeni, mnoge žene odvedene u roblje. Od tada je Moskopolje postao mit.

Pripadnici naroda koji nikada nije imao svoju državu u novim su domovinama usvajali lokalne običaje, ali su istodobno držali do očuvanja svog identiteta. Mnogi od njih pripadali su intelektualnoj, političkoj i ekonomskoj eliti. Među slavnim Cincarima u novijoj povijesti valja izdvojiti najveće srpske komediografe Jovana Steriju Popovića i Branislava Nušića, glumce Taška Načića, Mikija Manojlovića, makedonske pjevače Kaliopi Bukle i Tošu Proeskog, makedonskog slikara Nikolu Martinoskog, rumunjsku teniserku Simonu Halep, grčke pionire filma braću Manaki, a cincarskog porijekla po ocu bila je i Marija Terezija. Skladatelj hrvatske himne  Josip Runjanin, također je bio cincarskog porijekla.

(SB)