Jugoslavenske zdravstvene vlasti tada su u samo nekoliko sedmica uspjele cijepiti 18 miliona ljudi i broj mrtvih zadržati ispod 40.

Nekima je takva efikasnost potaknula nostalgiju za socijalističkim vremenima, naročito jer se vrijeme koronavirusa poklopilo s 40. godišnjicom smrti Josipa Broza Tita.

Mnogi se sjećaju dobro organiziranog i besplatnog zdravstvenog sistema koji u mnogočemu nadmašuje današnji, koji je godine razvoja izgubio u ratovima 90-ih godina.

Danas se bolnice u regiji muče kako da zadrže kvalitetne liječnike i sestre koje bolje plaće i profesionalne prigode mame u inozemstvo.

"Neki su voljeli socijalizam, neki nisu, ali svi su vjerovali u zdravstveni sistem", kaže srbijanski epidemiolog Zoran Radovanović, koji je radio na suzbijanju zaraze velikim boginjama 1972. godine. "Niko odluke doktora nije dovodio u pitanje i svi su se hteli vakcinisati", dodaje.

Danas povjerenje u medicinu potkopava sve rašireniji "antivakserski" pokret, koji je u regiji dobio zamah izjavom teniske superzvijezde Novaka Đokovića.

On je nedavno dospio na naslovnice nakon opaske da se protivi cijepljenju protiv koronavirusa kao uvjetu za sudjelovanje na teniskim turnirima, a šokirani epidemiolozi brzo su pokušali popraviti štetu.

Cijepljenje gramofonskim iglama

'Ne' cjepivu nije bila opcija u Titovo vrijeme. On je bio na čelu Jugoslavije kad se kosovski Albanac zarazio na putu u Irak i velike boginje unio u zemlju.

Pošto taj virus nije bio viđen od 1930., lokalni liječnici nisu odmah povezali simptome, groznicu, glavobolju, umor, osip i plikove, s velikim boginjama.

Kad je shvaćeno o čemu se radi, mašinerija Titove komunističke države krenula je u akciju. Vlasti su uspostavile karantene u hotelima i kampovima i naredile masovno cijepljenje populacije.

"Vojska, policija i svi doktori bili su uključeni" u potragu za zaraženima i u cijepljenje, sjeća se umirovljena virologija Ana Gligić. .

Neki liječnici koji su ostali bez injekcija snalazili su se tako što su pacijente cijepili gramofonskim iglama umočenim u cjepivo.

Gordana Vukmirović, 75-godišnja umirovljena ekonomistica, sjeća se kako je medicinski tim iz lokalne bolnice došao u njezin ured da bi cijepio sve zaposlenike.

"Unatoč tome, život je bio normalan, išli smo na posao, gradski prevoz je funkcionisao, prodavnice su radile", kazala je.

Praćenje kontakata također je bilo robusno. Samo je u Beogradu intervjuirano više od 3.000 ljudi, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije.

Titovo odobrenje

Nakon tri mjeseca bitka je bila dobivena. Ukupno je bilo 175 zaraženih i 35 umrlih. Zaraza se nije prelila preko jugoslavenskih granica.

Izolirani u svojim domovima, mnogi su s područja bivše Jugoslavije ponovo pogledali film "Variola Vera" redatelja Gorana Markovića i s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi koji govori o tim događajima.

Gledajući unatrag, liječnici su pohvalili Tita što se nije mnogo pojavljivao u javnosti tokom krize. Ali, kao i u drugim stvarima, on je odlučivao.

"Tito je bio taj koji je trebao odobriti da javno proglasimo epidemiju i trebalo mu je tri dana da to napravi", rekao je Radovanović.

"Mi smo ljude u međuvremenu stavljali u karantine, ali im nismo smjeli reći zašto".