Piše: IVAN MARKEŠIĆ

I kako stvari stoje, njime će se pogođenim osjećati i buduće. A sve zbog toga, što u mnogim tim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj i u BiH, religijske zajednice nisu još uvijek spremne suočiti se s tamnim stranama nacionalne povijesti i priznati vlastitu suodgovornost i sukrivnju za stradanja, progone, deportiranja, mučenja i ubijanja nevinih ljudi.

Istina, iz vlastitog iskustva znamo da je teško priznati krivnju za nešto što smatramo vrijednim, toliko vrijednim da smo spremni za te vrijednosti žrtvovati svoj vlastiti život.

Upravo to priznanje sukrivnje vlastitih predšasnika u Drugome svjetskom ratu, na koje je trebalo čekati punih 75 godina, dogodilo se u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj.

Naime, Njemačka biskupska konferencija smogla je snage, vjerničke hrabrosti i odlučnosti učiniti povijesni (is)korak i u srijedu, 29. travnja 2020., nakon dugih i teških unutarnjemačkih crkvenih razgovora, izići pred njemačku katoličku, ali i svjetsku javnost s dokumentom ”Njemački biskupi u Svjetskome ratu” (Deutsche Bischöfe im Weltkrieg) i u njemu obznaniti da su njezini predšasnici sukrivci II. svjetskog rata.

I bili su sasvim jasni: ”Time što se (njemački) biskupi ni jednim jednoznačnim NE nisu suprotstavili ratu, nego je većina snažila volju da se izdrži, oni su postali sukrivci u ratu”. Uz svu distanciranost prema nacionalsocijalizmu ponekad čak i otvorenim suprotstavljanjem ”Katolička crkva u Njemačkoj bila je”, navodi se u dokumentu, ”dio ratnoga društva”.

O djelovanju Katoličke crkve u doba nacionalsocijalizma, o njezinu odnosu prema ratu nije se u Njemačkoj puno znalo. No kako su mnogi upozoravali da kod njih postoji ”praznina u sjećanju”, ”praznina u priznanju”, krenulo se u izradbu spomenutog dokumenta.

Njime su, osim priznanja krivnje svojih predšasnika u ratu, njemački biskupi željeli i svojim vjernicima, i žrtvama rata kontekstualizirati ondašnje ponašanje biskupa i ukazati na najvažnije čimbenike koji bi mogli pomoći u objašnjenju njihova držanja, ”bez želje da ih se oslobodi krivnje”.

Tražeći odgovor na pitanje: ”kako su takva držanja mogla nastati i u čemu su biskupi za ta i takva svoja držanja našli utemeljenje?”, naveli su sedam razloga, među njima tradicionalno crkveno učenje o ‘pravednome ratu’ (sv. Augustin: ”ako kršćani sudjeluju u pravednome ratu, oni slijede Isusovu zapovijed ljubavi”), o legitimitetu državnoga autoriteta, kao i rezolutno odbijanje komunizma, zbog čega će biskupi napad na Sovjetski Savez 1941. proglasiti ”križarskim pohodom” protiv ”bezbožnoga boljševizma” i tim činom izvršiti potpunu religijsku legitimaciju rata i svega onog zlog što se događalo na bojišnicama diljem Europe.

Sve to utjecalo je da se biskupi nisu javno i odlučno suprotstavili ”nacionalsocijalističkom svjetonazoru” kao ni upućivanju nevinih osoba u koncentracijske logore, pa stoga priznaju: ”Danas s tugom i sramom gledamo na žrtve i na one čija su egzistencijalna pitanja vezana uz zločine i rat ostala bez primjerenog odgovora iz vjere.”

Uz to, biskupi bez imalo oklijevanja predbacuju svojim predšasnicima da se nisu suprotstavili zločinima koje su nacionalsocijalisti činili nevinim žrtvama, iako im je zasigurno bilo poznato da su, kako navodi povjesničar Christoph Kösters, nacionalsocijalisti od 1933. do 1945. ubili u koncentracijskim logorima preko 400 njemačkih katoličkih svećenika koji su se suprotstavili Hitlerovom režimu.

”Izostao je”, navodi se u dokumentu, ”otvoreni protest njemačkih biskupa protiv nacionalsocijalističkog uništavajućeg rata i u rujnu 1939. i kasnije.” (…) ”Nije bilo gotovo ni jednoga glasa protiv užasnih zločina na onima koji su kao oni ‘druge rase’ bili diskriminirani i progonjeni, posebno Židovi”.

Naposljetku, u dokumentu se navodi da ”biskupi uopće nisu našli izlaz iz napetosti koja se nadavala iz zadane predodžbe patriotske obveze u ratu, legitimiteta državne hijerarhije te iz toga proizišlih obveza poslušnosti kao i očitih zločina. Zacijelo”, navode biskupi, ”više nisu vrijedila kršćanska mjerila za određivanje rata. Tako se izokrenuo pogled za pitanja vlastitih vojnika i za patnju drugih. Nije se ispravno prosudila đavolska upletenost u zločine i iz toga proizišle nevolje”.

I ne na kraju, važno je navesti poruku koju je predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Georg Bätzing, poslao Europljanima s videokonferencije na kojoj je 29. travnja 2020. zajedno s biskupom Heinerom Wilmerom, predsjednikom Njemačke komisije Justitia et pax koja je i predvodila pripremu ovog dokumenta, i povjesničarom Christophom Köstersom iz Komisije za suvremenu povijest u Bonnu predstavio spomenuti dokument koji nije usredotočen isključivo i samo na držanje katoličkih biskupa prema sustavnom uništavanju Židova, nego na središnje pitanje: ”kako su se biskupi odnosili prema ratu, ne pojedinačno nego kao Biskupska konferencija”.

Stoga je taj dokument ujedno i nalog današnjim njemačkim biskupima da svojim govorom i djelovanjem doprinesu ”društvenom razvoju ponajprije Europe” koja se, prema njegovu mišljenju, ”ne nalazi u dobrome stanju”, ukazujući pri tome na pojavu staroga zloduha podjela, nacionalizma, antisemitizma i nastupajuće iritacije među europskim zemljama, ”gdje mi, njemački biskupi, moramo odlučno iz duha Evanđelja bez onoga ‘ako i ali’ zauzeti poziciju i u pitanjima pravednosti i mira.”

Njemački biskupi priznaju da su se dugo godina ”teško nosili” sa 8. svibnjem 1945., s Danom pobjede koji se posvuda u Europi slavio kao dan sreće i radosti. Bio je to za njih dan kapitulacije, poraza i došao je u vrijeme u kojemu Nijemci kao nikada ranije nisu sami ”na svojoj koži” osjetili posljedice rata koji su prouzročili: okupacija, glad te protjerivanje i bijeg iz istočnih područja Reicha.

Ipak s rastućom vremenskom distancom Nijemci su sve više razumijevali da je 8. svibnja također i za njih ponajprije Dan oslobođenja: ”oslobođenja od okova rata, nacionalsocijalističkog tlačenja i masovnog ubijanja”. A tomu su, prema Bätzingu, veliki doprinos dale kršćanske crkve u Njemačkoj koje su radile na pomirenju narodâ, prevladavanju predrasuda i stereotipa i na spajanju ljudi razdvojenih blokovskim granicama ”Hladnoga rata”.

Da je to tako, pokazuje i ekumensko slavlje kojim su, prema pisanju Vatican Newsa i IKA-e, u petak 8. svibnja u berlinskoj katedrali ”kršćanske Crkve u Njemačkoj zajedno obilježile 75. obljetnicu završetka II. svjetskoga rata i uputile apel za očuvanje dara mira i učenje iz prošlosti”.

Nadam se da će nastojanja biskupa Antuna Škvorčevića i episkopa Jovana Ćulibrka uroditi plodom u traženju načina kako bi i naše kršćanske crkve smogle snage priznati svoju suodgovornost i sukrivnju u dosadašnjim ratovima na ovim prostorima i time dovesti do toliko potrebnog oslobođenja od okova i tereta prošlosti.

Smijemo li temeljem gore spomenutog dokumenta Njemačke biskupske konferencije postaviti pitanje o držanju hrvatskih biskupa u vrijeme nastajanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kada su 29. studenoga 1918., samo nekoliko dana uoči osnivanja Kraljevine SHS, zajedno s bosanskohercegovačkim i slovenskim biskupima ”časnom svećenstvu i vjernom puku” uputili slavljeničku Okružnicu s osobnim potpisima ili potpisima svojih zamjenika? Bili su:

1. Josip Stadler – metropolita vrhbosanski (potpisao dr. Ivan Šarić),
2. Antun Bauer – metropolita zagrebački,
3. Vinko Pulišić – metropolita zadarski,
4. Josip Marcelić – metropolita dubrovački,
5. Luka Papafava – biskup šibenički,
6. Josip Marušić – biskup senjski i modruški ili krbavski,
7. Franjo Ucellini – biskup kotorski,
8. fra Alojsije Mišić – biskup mostarski (potpisao fra Jerko Boras),
9. Juraj Carić – biskup spljetski,
10. Antun Jeglič – biskup ljubljanski,
11. fra Jozo Garić – biskup banjalučki,
12. Dionizije Njaradi, apostolski administrator biskupije (eparhije) križevačke,
13. Angjelko Voršak – kapitularni vikar biskupija bosanske i đakovačko-srijemske.

U toj okružnici se kaže: ”Ovako je sveti promisao Božji, koji upravlja narodima, dosudio, da i jugoslavenski narod Hrvata, Slovenaca i Srba nakon patnja od toliko vjekova dođe do svoje slobode. Popucali su lanci koji su nas sapinjali, porušila se tamnica, u kojoj smo čamili i mi izlazimo na slobodu, na svjetlo sunca Božjega. (…)”

Smijemo li, dakle, postaviti pitanje kolika je njihova sukrivnja u patnji i progonu katoličkih vjernika u novonastaloj državi – Kraljevini SHS?, te jesu li u našemu kolektivnom pamćenju nestale ”praznine u sjećanju” i ”praznine u priznanju” i da smo izmireni s onima s kojima su nas naši politički predšasnici ”pomiješali” u istoj državi također i privolom (voljom) ondašnjih hrvatskih i bosanskohercegovačkih biskupa?

Imamo li vjerničke hrabrosti postaviti pitanje o držanju hrvatskih i bosanskohercegovačkih biskupa tijekom II. svjetskog rata i njihove suodgovornosti za patnje svojih vjernika, ali i patnje drugih, nacionalno, religijski i rasno drukčijih zbog neiskazivanja sasvim jednoznačnoga NE uništavajućem ratu?

Ili su odgovor na to pitanje naši biskupi prepustili možda papi Franji čiji bismo odgovor trebali i mogli prepozna(va)ti u njegovu zaustavljanju procesa kanonizacije bl. Alojzija Stepinca?

Da su naši biskupi pravovremeno postavili to pitanje, zasigurno bi kardinal Vinko Puljić bio politički mudriji i ne bi dopustio da mu misno slavlje u Sarajevu u povodu obilježavanja stradanja na Bleiburgu i Križnome putu organiziraju nevladine organizacije.

U tome slučaju bili bi izbjegnuti mnogi nepotrebni unutardruštveni sukobi i napetosti.

(Prenosimo s portala Autograf)