Piše: SENAD AVDIĆ

U januaru 1995. godine Fahudin Radončić, vlasnik "Bošnjačkog Avaza", amaterskog , neurednog i neuglednog dvotjednika, odnosno polumjesečnika, ništavne reputacije i sa nejasnim financijskim zaleđem, uputio je prijeteće pismo Harisu Sijajdžiću, predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine. U pismu, kojeg je naš portal objavio integralno prije tri godine Radončić predsjedniku Vlade za kojeg je "iz čaršijskih došaptavanja" saznao da ima "želju da me se otarsiš na vrlo ružan način" poručuje da bude oprezan u toj svojoj navodnoj zloj nameri. "Ovim putem Te upozoravam da ću, bilo kod da puca u mene, ili me ošamari, a isto se odnosi na moje saradnike, biti primijenjen zakon Leke Dukađinija koji će se odnositi ne na one koji me eventualno budu napali, nego na tebe i na Tvoju porodicu".

Nakon što je Haris Silajdžić sa ovom (smrtnosnom) prijetnjom upoznao Bakira Alispahića, ministra unutrašnjih poslova u svojoj Vladi, ovaj je Radončićevom pismo proslijedio Enveru Mujezinoviću, načelniku Sarajevskog sektora Službe državne bezbjednosti. Mujezinović, umjesto da promptno privede, sasluša, pa i u ćuzu smjesti osobu koja prijeti likvidacijom predsjedniku Vlade, Radončića samo blago upozorava da to nije u redu, i toplo ljudski ga moli da mu se ta nesmotrenost više ne ponavlja.
Nepunih pola godinu dana ranije, 30. augusta 1994.godine, Fahrudin Radončić u telefonskom razgovoru sa Nerzukom Ćurkom, zamjenikom glavnog urednika "Slobodna Bosna", prijeti Senadu Avdiću, glavnom i odgovornom uredniku ovog nedjeljnika.

"Onaj Tvoj mali Senad stvarno mene prodcjenjuje...ja ću njemu majku jebati", obraća se pažljivo biranim vulgarnostima Radončić, pa da ne bi ostao nedorečen i "istrgnut iz koneksta" , precizira: "Jebat ću ja njemu majku seljačku, samo dok ga uhvatim". Ne zadržava se samo na ovoj grupi prijetnji i uvreda, razgoropađeni Radončić, pa preko sugovornika Ćurka, u ljeto te rane 1994.godine sa sih svojih metar i po visine poručuje glavnom uredniku preko njegovog kolega: "Samo dok ga dohvatim, ja ću mu uho otkinuti, hoću evo djeteta mi; znaš kaš kad se zakunem.."
Ovaj dokumente prenosimo nakon što ga je objavio u svojoj knjizi Armin Cibra, bivši vozač vlasnika "Avaza", ali i bivši teklić pomenutog Mujezinovića u DB-u i AID-u.

STUDENT LIJEPIH UMJETNOSTI U NIKŠIĆU

Sve prijetnje i psovke što ih riga intelektualac koji je sedam godina pohađao srednju trgovačku školu i diplomac Likovne (k)akadmije iz Nikšića, uredno bilježe magnetofonske vrpce u sarajevskom Sektoru Državne bezbjednosti. Za to je zaduženo Odjeljenje 06, koje u sklopu "Operativno-taktičke mjerec "Zolja 27" "pokriva" Radončića kao bezbjednosno ineresantno lice (pod šifrom "Novinar"). On je "stavljen na mjere" u sklopu istrage koja je mjesecim vođena protiv načelnika Armije BiH Sefera Halilovića čiji je Radončić bio šef kabineta i nešto muljao, spletkario, poslovao na crno...
Sve što bi (ušno, kako ga kolokvijalno zovu ) "Odjeljenje 06" preko dana "nahvatalo" na svojim prislušnim uređajima, pretipkavano je i prosljeđivano načelnik DB-a Enveru Mujezinoviću, do početka agresije, pa i malo duže, perspektivnom oficiru KOS-a JNA. "Presjek najvažnijih saznanja" prikupljenih "ušnim radom" iz Mujezinovićevog kabineta u večernjim satima završavao je u Predsjedništvu BiH, preciznije na hastalu Alije Izetbegovića. Mujezinović je u kabinet "prvog u Bošnjaka" ulazio "nježno ko u svoju baštu" zahvaljujući drugarskim i profesionalnim vezama sa Eminom Skopljakom, Izebegovićevim sestrićem, građanskim licem na službi u JNA, sa kojim je godinama radio u vojnim pogonima u Rajlovcu, ozbiljnom rasadniku brojnih KOS-ovskih naraštaja. Kada bi šef SDB-a Mujezinović bio zauzet, "presjek saznanja", transkripte prisluškivanih razgovora znatiželjnom Izezbegoviću bi donosio njegov osobni kurir, također bliski rođak, koji je deceniju i pol nakon rata "višestruki povratnik" u ambasadorske fotelje širom diplomatske mreže BiH.

ALIJIN VOĐA MEDIJSKE KONTRAREVOLUCIJE

Sve ove, naizgled nevažne, ili bizarne detalje i činjenice navodim kako bih oklonio svaku dilemu da Alija Izebegović i njegov familijarni gremij u Predsjendištvu Bosne i Hercegovine, kada su odlučili uspostaviti fianancijski, sigurnosni i logistički kišobran nad Radončićem i njegovim medijskim carstvom nisu imali predstavu sa kakvim šejtanom tikve sade. Jesu, jašta radi, bezbeli da su znali. Oni su zapravo od kako su preuzeli dio vlasti, lučem tražili, baš takve, beskrupulozne, primitivne persone, na rubu uruđeničkog instinkta, sa manirima malo nevaspitanijih primata.
"Trebaju nam sposobni ljudi, pa čak kad su manje pošteni", kadrovska je i političko-poslovna mantra kojom je (Alija) Izebegović usred rata i nakon njega otvorio širom vrata čoporima pohlepnih, beskrupuloznih "sposobnjakovića", "dovitljivih" hoštaplera, "snalažljivih" kleptomana.
Kada čitate kako brutalno, primitivno, divljački psuje, kočijaški vijeđa i prijeti Fahrudin Radončić, od Izebegovića (prvog, drugog i treće) kanonizirani vođa bošnjačke i bosanske medijske kontrarevolucije, čega se namah sjetite, sa kojim sličnim verbalno-telefonskim barbartsvom ga uporedite, u koji ga lesički žant, sranački sef, ili saf uvrstite? Naravno, sa Senadom Šahinpašićem Šajom i njegovim jezivim telefonskim orgijanjem tokom razgovora sa Muhamedom Ali Gašijem od prijne 7-8 godina. "E, jebem mu šćerku od 13 godina...Majku jebo, ša mu je. Dovešću crnca da mu jebe u šćer". Prijetnja je upućena viokopozicioniranom policajcu u Federalnom MUP-u, koji je nešto stano na žulj nezaobilaznom klovnu iz Izetbegovićevog okruženja.

MALO ŠAJE NIJE NAODMET

To je isti moralno-obrazovni i jezički urnek, ista sila, sirova, neobuzdana, bestidna, honorirana i istovremeno trajno zaštićena od kapitalnih dielova vlasti, priručnog, prostačkog, filomafijaškog ganga okupljenog oko Izetbegovića. "Šaja je moj prijatelj, ja se svojih prijatelja ne odričem tek tako", rekao je Bakir Izetbegović nakon policijskog hapšenja i puštanja na slobodu Šahinpašića na (Radončićevoj!) televiziji. 

Kako je Fahrudin Radončić, likovni umjetnik (kaže narodno predanje da je diplomirao na tehnici "Bakiroreza"), sljebenik pravne doktrine Leke Dukađinija koji prijeti likvidacijom predsjedniku Vlade BiH, na koji je način taj omaleni, neuhranjeni Tayson koji prijeti otkidanjem uha svom novinarskom rivalu, stekeo toliko povjerenje, bezgranične kredite i nešto manje grantove kod Familije koja 30 godina gospodari jezivom sudbinom Bosne i Hercegovine, i osiromašenom, ponižavajuće lošom beskonačnošću svojih podanika - Bošnjaka?

U febuaru 1994.godine već pominjani ubogi Radončićev polumjesečnik "Bošnjački Avaz" objavio je dijelove (inače vrlo bogatog i razuđenog) policijskog dosijea Husrefa Silajdžića, brata tadašnjeg predsjednika Vlade BiH. Motiv, ili povod za ovaj tekst je bilo lako odgonetnuti: procjena ljudi oko Alije Izetbegovića (tzv. "Šure", neformalnog, ezoteričnog stranačko-vjerskog tijela sa užasno velikim utjecajem i ovlaštenjima) bila da je popularnost Harisa Silajdžića nedopustivo velika, osobito nakon parcijalnog mira sa "Herceg Bosnom" ovjerenog i Washingtonu kojeg je javnost percipirala kao Sulajdžićevu zaslugu. Stoga ga je trebalo malo prizemljiti, kompromitirati, što je učinjeno trekeljanjem po arhivama tadašnjeg Centra sužbi bezvjednosti Sarajevo gdje je zbirka kriminalnih djela mlađeg Silajdžića zauzimala istaknuto mjesto. Kako je tada internom istragom ustanovio načelnik CSB.a Sarajevo Munir Alibabić, "dosije Husref Silajdžić" je "zavrnula" uzvjesna službenica na zahtjev republičkog ministra polcije Bakira Alispahića. Ostalo je nepoznato da li je vlasnik "Avaza" Radončić taj materijal dobio od Alispahića, ili mu ga je dao onaj ko je inicirao cijelu operaciju kompromitiranja Silajdžića- Bakir Izetbegović, šef očevog kabineta.

Reakcija i kasnija istraga Harisa Silajdžića o naručiteljima i počiniteljima ovog medijskog atentata na njega ozbiljno je uznemirila i preplašila Radončića koji se brže-bolje od medijskog dželata i egzekutora transformirao u ugroženu žrtvu kojoj Silajdžić, prema "čaršijskim došaptavanjima" radi o glavi. Progonitelj je postao progonjeni i bahato, nekažnjeno prijetio državnom premijeru osvetom po mjeri pravodnog sistema Leke Dukađinija.

U u augustu 1994. godine objavio sam u tadašnjem nedjeljniku "Bosna" dijelove pisma Munira Alibabića članovima Predsjedništva BiH u kojem se, pored ostalog što kompromitra Alispahića, precizno rekostruira kao je tekla akcija komprimitiranja Silajdžića, ko je i kakvu ulogu imao. Napisao sam kako je Radončić i njegov list imao prljavi zadatak kojeg nijedan drugi medij, niti urednik, u tom momentu ne bi pristao objaviti. Nakon objavljivanja teksta u "Bosni", a prije njegovog telefonskog razgovora sa kolegom Nerzukom Ćurkom, novinarski urođenik, za "prijatelje stare" Šćepo, sa jednim od svojih strateških banditskih saveznika iz reda Lekića, (Ekremom,sa kojim je baš kao i sa Senadom Šahinpašićen Šajom bi u grupi za koju tužiteljstvo na Kosovou nije uspjelo dokazati da je sudjelovala u likvidiciji Ramiza Delalića Ćele) me pronašao u kafani. Nismo razgovarali, kao što je tvrdio u razgovoru sa Nerzukom, nego su došli prijetiti i fizički se obračunati, pa su odustali kad su vidjeli da im je brojno stanje, a i borbena gotovost, nešto manje od onog koje je bilo za mojim stolom. Ono što je tada propustio učiniti, najavio je koji dana kasnije u razgovoru sa Nezukom Ćurkom. Znao je da to može uraditi mirno i nekažnjeno jer je zaštićen trajno i neopozivo zahvalnošću i "merhmetlukom" Familije koja je nepogrešio nanjušila njegovo brižno njegovani primitivizam i muktotrno stjecani nemoral. Kako neko reče jednom zgodom : taj kad prođe pored istine, ne prepozna jer je nikada nije vidio!

P. S. Godinu i pol nakon Radončićeve verbalne prijetnje "otkidanjem uha", sustigla me strijela koju su on i pokrovitelji njegovog medijskog neronovskog pohoda na javnu riječ i medije odapeli. Za Božić su me zlikovački, kukavički, sa leđa napali i ozbiljno povrijedili nepoznati napadači, odranije poznatog prezimena Lekić. Napadači koji su me zaskočili sa leđa imali su dobro osiguranu zaleđinu, pa nisu ni saslušani u polciji, a kamo li kažnjeni na sudu. Nekolio dana kasnije, Alija Izetbegović je u intervjuu "Oslobođenju" upitan za komentar kazao da ne bi "komentirao kafanske tuče". Jer, za kafanske tuče, Izetbegović to najbolje zna, kao i za rat, treba dvoje.

Kolega Mirko Šagolj, tadašnji glavni urednik "Oslobođenja", kazao mi je kasnije da mu je predsjednik Predsjedništva BiH u neformalnom dijelu razgovora rekao da visoko cijeni rad, profesionalizam, patritozam, žrtvu..."Olobođenja" tokom rata, "ali", dodao je, "nama treba, drugačija, naša novina". I dobili su je, u Radončićevom "Dnevnom Avazu". Kao što su imali "naše" biznismene, Šaju, Delimustafića, Čengiće, Budnje ... naše heroje, Cacu, Ćelu, mudžahedine...tako su dobili i "našu novinu" po mjeri "našeg naroda". I tako mi danas, ponovo, imamo "našeg ministra sigurnosti" koji širom svijeta opanjkava svoju državu, onako kako Kolinda Grabar Kitarević, Dragan Čović i Milorad Dodik, sve kada bi se "utrojili"- ne bi umjeli...

FAHRUDIN RADONČIĆ U PROSTAČKOM MANIRU PORUČIO GLAVNOM UREDNIKU "SLOBODNE BOSNE": "Jebat ću mu majku, samo da ga uhvatim"

Armin Cibra, bivši Radončićev vozač u svojoj posljednjoj knizi "Dosije Šćepo" objavio je "strogo povjerljiv" dokument Službe državne bezbjednosti BiH, kojeg prenosimo u cjelosti.

KAKO JE FAHRUDIN RADONČIĆ 1994.GODINE VRBOVAO NOVINARE SLOBODNE BOSNE I PRIJETIO SENADU AVDIĆU, ŠTA JE GOVORIO O SVOM KAPITALU I ILEGALNOJ ŽENIDBI, A ŠTA O NIJAZU DURAKOVIĆU
 
Služba državne bezbjednosti BiH (SDB BiH) je dana 30.08.1994.godine putem operativno-tehničke mjere „ZOLJA-Z7“ presrela telefonski razgovor između Fahrudina Radončića i novinara „Slobodne Bosne“ izvjesnog Nerzuka Ćurka. Fahrudin Radončić je u to vrijeme od strane SDB-a kontinuirano tretiran kao bezbjedonosno interesantno lice pod pseudonimom „NOVINAR“.
 
Sektor SDB Sarajevo
Odjeljenje: 06
Zolja-Z7: “NOVINAR”
Operativni radnik: NM 249
Broj trake: 46 7607
 
Nakon što je dana 30.08.1994.godine obavio telefonski razgovor sa izvjesnim Šabotićem iz 1.Korpusa i interesovao se za materijalni list koji mu je bio potreban da bi svoju novinu prebacio kroz tunel na slobodnu teritoriju,te nakon što je obavio telefonski razgovor sa Ekremom Lekićem oko stavljanja u funkciju kioska u Sarajevu,Fahrudin Radončić je nazvao „Redakciju lista Bosna“ i tražio Senada Avdića.Javio mu se X-muškarac i govori da je Senad u Zenici,a poslije ide u Tuzlu.Pošto je urednik „Bosne“ odsutan,Fahrudin je tražio Nerzuka Ćurka (zamjenik urednika lista „Bosna“) sa kojim je inače dobar jaran.
F – Pa gdje si Nerzuk
N – Gdje si druže moj
F – Šta ima
N – Evo jebi ga šta ima kod tebe
F – Evo čitam „Bosnu“ i tako
N – Aha
F – Slušaj,onaj tvoj mali Senad stvarno mene potcjenjuje
N – Koji
F – Senad Avdić
N – Što
F – Je li on tu
N – Nije
F – Ja ću njemu jebat mater
N – Što,šta je
F – Pa jebat ću ja njemu majku seljačku samo dok ga uhvatim
N – Šta je bilo
F – Pa ne može on reći u onom međunaslovu ko je oklevetao Silajdžića,a onda pusti onaj citat kakoje meni tobože Bakir dao onaj dokumenat.Ti znaš nek piše on sve to ali nemoj u poltronezi da piše ko je oklevetao.To niko nije demantova i sve je istina,i nemoj da mu jebem mater seljačku.
N – Ne znam je li se na to odnosi međunaslov
F – Na to se odnosi međunaslov,ja samo dok ga uhvatim,ja ću mu uho otkinuti evo hoću djeteta mi znaš kad se zakunem.Budala jedna,nek on piše u...kaže nije tačna argumentacija u tome,a ne ovaj ofrlje opali kvalifikaciju
N – To ti vidi sa njim brate kad on dođe
F – Slušaj sva je sreća da ta „Bosna“ više neće izlaziti inače bih ja sad frku od toga napravio
N – Inače ...? (Nerzuk se smije)
F – Šta ima ?
N – Pa jebo ga ti ne pričaš da si se oženio,ništa ne pričaš
F – Ma ja sve u ilegali radim
N – E jebo ga ti
F – Šta ima kod tebe ?
N – Ništa,sreo Azru neki dan
F – Rekla mi je Azra.Šta ima tamo kod tebe ?
N – Ništa,gdje si ti sada,nešto mi Azra kaže da si nove kancelarije...
F – Uzeo sam gore jedan sprat u „Bosna – Autu“ cijeli
N – To je drugi sprat
F – Jeste
N – Imaš li ti ovako kahve i toga
F – Ima boga mi sa zadovoljstvom,ja imam za tebe kafu i još nešto uz kafu i bit će mi zadovoljstvo
N – Dođi i ti kad budeš imao vremena...kad krenem u grad navratit ću
F – Znaš šta sam ja mislio pošto znam da vi više nećete izlaziti,još jedan broj eventualno najviše...
N – Kako znaš bolan,sta znaš ?
F – A ?
N – Kako ti znaš ?
F – Pa kako ja znam.Ja sam rekao Senadu prije četiri noći ne znam je li ti on to prenio.To je bilo umijeće pored podrške države,armije,Islamske zajednice i SDA upropastiti projekat koji ste vi
preuzeli i spustili ga na nivo „Omladinske štampe“.A sa druge strane ja sam imao opstrukciu države i uspio sam da napravim novinu.Pošto si ti moj drug i moj kadar ja tebi kažem dođi na kafu.
N – Prvo kamo sreće da smo imali podršku svih tih institucija koje si ti nabrojao
F – Jeste,ajde pa ja znam da jeste
N – Pa ti čovječe imao si veću podršku tih institucija nego mi
F – Ja imao podršku ?
N – Ozbiljno ti kažem
F – Ma daj,pa nisu vama govorili „Sandžačka novina“,nisu vama govorili „Seferova novina“,
“Rusmirova novina“,nego meni.
N – Pa samo da ti ispričam čovječe kakvu smo imali podršku,pa vidiš da smo jedina pored tebe novina u Sarajevu,koja smije pisati protiv države.
F – Znam,ali znaš šta je vaš problem.Što vi griješiti,pišete protiv države i vlasti koja vas finansira.To ja ne znam da to može opstati.Tu sam ja pesimista.
N – Ma ko nas bolan finansira,nemamo dinara čovječe
F – Pa vi sad nemate,kad ste ili potrošili na kasete znam ja sve čovječe.Ja znam vašu kasu bolje nego vi.
N – Ma kako bolan sve su to lažne priče moj Fahro.Otkud tebi pare jebo te ?
F – Meni pare ?
N – Ja
F – Pa ćovječe pitaj Azru Bučan,ima para koliko voliš... (smije se)
N – Ne,ozbiljno
F – Slušaj,ja za mesec dana krećem na nedeljno izlaženje,moje vanjsko izdanje je već krenulo.Ja mislim da je vas sevap tamo razdvojiti od nekih egzibicionista.Tamo ima dva tri ozbiljna čovjeka,i ja se bojim da vi ako ne napravite jedan tvrdi vez u životu da ćete ostat oko,a Zdravko Grebo u politici,a vi u novinarstvu cio život „Omladinska štampa“.
N – Znaš ono,imat ćeš tapšanja po ramenu i ništa drugo
F – Da i cijelog života,još godinu dana to pali i posle odeš u omladinsku ligu i nikad se izvaditi iz toga
N – Šta ćeš
F – Dobro genije
N – Kakva bolan omladinska liga,pa ovo je najbolji broj koji se pojavio kako je BiH država
F – Ne,gledaj hoćeš da ti nešto pošteno kažem.Ja sam pričao sa tvojim glavnim urednikom,i ja vam ovdje četiri dana,evo dva čovjeka sjede pored mene u kancelariji,neka mi ne daju da lažem,ja znao da će Senad....Ti znaš ja sam vrlo hrabar kao urednik ,ali u ovom trenutku to pustiti,iz njegove pozicije to znači staviti ključ u bravu.Bojim se da ste vi otišli,znaš ono napravili jedan broj o kojem će se pričati,a uništili cijeli projekat.Ja nemam interesa da se „Bosna“ ugasi,naprotiv ako ugašena bude „Bosna“ bit će neka druga „Bosna“,tako konkurencija treba.
N – Sve je moguće.Moguće je da se ugasi,a iz tog gašenja se svašta može....
F – Znam što,znaš što će se vama desiti.Ugasit će vam se „Bosna“,pa ćete vi pokrenuti “Slobodnu Bosnu“,pa cijelog života ćete raditi projekte koji traju pola godine.
N – Iskoristiti
F – Dođi u pravu firmu i ne zajebavaj
N – Ma neću bježi ne znam
F – Nikad ne reci nikad
N – Ne znam porijeklo kapitala
F – Porijeklo kapitala,dođi kod mene napravit ćemo kafu i ja ću ti reći porijeklo kapitala.Bez ikakvih tajni,ozbiljno ti kažem.
N – Valja,kad mi to sve ispričaš eto...
F – Nema nikakvih tajni
N – Bježi jebo te SDP,Duraković i to jebo te....
F – Duraković nema piće da plati,a „Avaz“ da finansira,i „STIL“ mu se ugasio jebo te Duraković
N – Ma jebo „STIL“ i to,to je njima bilo pomoćno izdanje
F – A „Avaz“ im je glavno.“Avaz“ je jedina kombinacija fundamentalizma i komunizma.To sam čuo od jednog mog dragog prijatelja,a jel de da to ne može zajednički.
N – A reci mi one strateške tekstove,ono sve vidimo fino Rusmir lijepo svaki put obezbjedi i tako
F – Vidi umjeće novine.Hoće li meni Rusmir naći tekst,meni je bitno da ja da imam vjeru u način kako ja mislim.Hoće li to Rusmir obezbjediti ili Ada Čampara,ili Nerzuk Ćurak,ili Šaćir Filandra,vjeruj mi to je tehničko pitanje.Za mene je ključ da niko politiku novine ne može voditi osim ljudi koji ovdje rade,sve ostalo je vjeruj mi sporedno.