Piše: Rasim Belko 

Ustav Bosne i Hercegovine, iako je nastao u vremenu kada je primarni cilj bilo zaustaviti rat, daje dovoljne garancije za zaštitu prava svih konstitutivnih naroda, ali i građana koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine.

I niko da na tome bazira odbranu od politički montiranih teza koje nam već više od decenije ugrožavaju budućnost, a zagorčavaju sadašnjost. Permanentne krize zasnovane na stvaranju etno-neprijatelja i etno-žrtava ugrozile su opstanak svih nas koji živimo u BiH. Zamračenje uma predugo traje.

A činjenično stanje, naročito kada odete u kutke ove zemlje gdje nema kamera, gdje sivilo patnje i bijede nagriza posljednje primjerke života, shvatite da su ti ćoškovi ove zemlje i oni što životare po njima zapravo jedan od najčešćih rezultata politika etno troroga.

A sivilo je preplavilo BiH.

Istovremeno, u hacijendama i vilama zaštitnici etno interesa vode “visoku” politiku, vode žestoke borbe za svoje etno mučenike i igraju se spasilaca. Do sada nije pronađen živi primjer običnog čovjeka kojeg je ta etno visoka politika spasila.

Hrvatska demokratska zajednica predvođena Draganom Čovićem cijelu je deceniju potrošila na priču o legitimitetu i Izbornom zakonu. U međuvremenu su Hrvatima Bosne i Hercegovine ostavili samo jedan istinski izbor - otići trbuhom za kruhom ili ostati u zapećku života, bez ijedne zrake svjetlosti da će biti bolje.

Naravno, i Čović se sa svojom svitom patio po hacijendama, te ekskluzivnim svjetskim ljetovalištima i zimovalištima. Priča je ista i sa SNSD Milorad Dodik.

Treći rog etno troroga je, pa skoro sigurno mogu to tvrditi, vodio najpogubniju i najopasniju politiku. Izgubljeni između rajskih dolina od Sarajeva pa do Sarajeva oko planete i života crnjeg od ćumura a goreg od beznađa, “prvaci” Stranke demokratske akcije doveli su nas u stanje u kojem je samodestrukcija najbliža moguća opcija. Ti SDA prvaci svaki put kada dotaknemo dno dokažu nam da oni uvijek mogu da nas ukopaju dublje.

Pitanje je možemo li dalje i je li moguće da se odmaknemo sa dna, ali prema vrhu.

Bošnjaci su danas zbog takve politike u potpunom mraku i ćorsokaku. Skoro pa u bezizlaznoj situaciji. Od onog što su im slovo Dejtona i Ustava, zakoni i drugi propisi omogućili i garantovali, SDA ih je dovela u situaciju da nemaju ni trećinu toga.

Na stranu što oni koje delegira SDA uglavnom nisu kadrovi čije znanje i obrazovanje odražava minimum za poziciju na koju se delegira, nego je SDA ključne pozicije u državi i njena dva entiteta delegirala drugim strankama.

Politika uhljebi pa vladaj polako dolazi na naplatu. Bošnjaci su posljednja rupa na bh. svirali svih tokova. U državnoj vladi, parlamentu, u VSTV-u, Sudu, Tužilaštvu, Graničnoj policiji, SIPA-i, UIO. Da ne nabrajam dalje, jer potpuno je jasno da je trodecenijska politika SDA zapravo nezabilježena izdajnička politika prema svom narodu i svojoj državi.

Ta i takva SDA svake od posljednjih 30 godina vršila je državni udar na državu za koju se zalaže. I gle čuda, SDA danas optužuje Gordanu Tadić i čovjeka kojem ona polaže račune Dragana Čovića za državni udar. A ta SDA je pustila Tužilaštvo BiH u ruke Gordane Tadić i Čovića.

Nisu ni novinari, ni stranci, ni bilo ko dao toliku moć HDZ-u i SNSD-u, kakvu im je dala SDA.

Prvi su to osjetili pripadnici Armije BiH. Nekih od njih danas se prisjeća i Bakir Izetbegović. No, Izetbegović i to prisjećanje falsifikuje.

Dok priča o komandantima i borcima Armije BiH, Izetbegović zaboravlja generala Mehmeda Alagića, čovjeka koji je ušao u knjige međunarodnih vojnih strategija zbog oslobađanja Vlašića, a ubili su ga montirani procesi nakon što ga je SDA pustila niz vodu. Spominje danas Izetbegović i Dudakovića, Drekovića i neke druge, ali većinu njih u odbrani pred Sudom BiH SDA je pustila niz vodu.

Malo se toga Izetbegović prisjeća od onoga što je SDA pogubnim djelovanjem natovarila kao breme Bošnjacima, koji će se godinama morati boriti da se riješe tog bremena.

Među te ugrožene Bošnjake spadaju i oni borci koje ne procesuiraju tužilaštva, nego nemilosrdnost života tamo gdje se SDA kadrovi bore za Bošnjake. Šta li je tek sa onim silnim stručnjacima medicine, IT-a, inženjerima i sličnima koji su profesionalne visine doživjeli tek nakon što su pobjegli s prostora u kojem su se Izetbegović i njegova stranka borili.

S druge strane, kada politika neutralisanja Bošnjaka iz ustanova na koje imaju ustavno pravo nije bila dovoljna, SDA uz nemalu pomoć Islamske zajednice, trudila se duboko podijeliti bošnjačko etničko tijelo.

Svaki izbori vodili su u dublje podjele, a narod koji se podijeli iako je u procjepu između velikosrpskog i velikohrvatskog interesa, neće dugo čekati svoj kraj. To je onaj istinski produkt vitalnih interesa za koje se Izetbegović i svita iz SDA bore.

Agresija, ratni zločini i genocid očistili su dijelove ove zemlje od Bošnjaka. Politika SDA približava se tački u kojoj će ona biti zaslužnija za protjerivanje puno više Bošnjaka od velikosrpske i velikohrvatske agresije.

I onda Izetbegović hladan kao špricer poruči u Dnevniku FTV: “SDA će pobijediti i 2020. i 2022., 2024., 2026...”. Nekako, barem za autora ovih redova, ta samouvjerena poruka Bakira Izetbegovića glasila je kao smrtna presuda Bošnjacima.

SDA je u tri decenije svog političkog bitisanja uspjela samo srozati međunarodni i unutrašnji položaj Bošnjaka, prepustiti institucije države onima koji bi je rado pocijepali, uništiti slogu među Bošnjacima i raseliti desetine hiljada pripadnika tog naroda.

Zato se nadam da je ona najava Bakira Izetbegovića samo virtualna mora i da narodi i građani ove zemlje neće dozvoliti da se njegove najave ostvare. Jer, zbog svega što je učinila, SDA je zaslužila deceniju mirovanja a ne deceniju pobjeda.

U suprotno, nek nam je Bog na pomoći!

(NAP)