Piše: Amarildo Gutić  

Sastali se lideri SDA, SNSD-a i HDZ-a BiH da raspodjele funkcije u tridesetak državnih institucija. Zasjeli oko velikog okruglog stola, treba dogovoriti ko će biti na čelu najvažnijih operativnih poslova u državi. Na stolu su tri stranačke zastavice. Nema zastave BiH...

Dobila SDA saglasnost za imenovanje Selme Cikotića ministrom sigurnosti - sretan je Bakir. Dobio SNSD da odabere čelnika državne policije - sretan je Milorad. Političku idilu poremetila je pozicija direktora Uprave za indirektno oprezivanje.

Ovu poziciju traži SDA. Mogući je razlog tek „zatezanje“ kako bi njihovi partneri u vlasti „zatvorili oči“ pri imenovanju „njihovog“ čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH, što samo pojačava doslovno „pijačnu“ atmosferu.

„Nama je apsolutno neprihvatljivo da Upravu za indirektno oporezivanje dijelimo sa nekim drugim, ona je hrvatska i biće hrvatska dok se drugačije ne dogovorimo“, rezolutno će izreći nakon sastanka lider HDZ-a Dragan Čović.

„Razgovaraćemo o imenovanjima napravljenim proteklih mjeseci mimo volje hrvatskog naroda“, najavljuje potom Čović.

Bosna i Hercegovina i svi u njoj, sreće i napretka imaju srazmjerno odavno nespornoj praksi da je za izbor čelnika neke institucije ili agencije, neophodno zadovoljiti tri uvjeta: nacionalnost, stranačku podršku i odanost stranačkom lideru. Primjera radi, u Kodeksu SIPA-e jasno piše da policijski službenik ne može biti član niti slijediti neku političku partiju. Niko, izuzev samog čelnika agencije koji može i mora biti sve suprotno.

Jasno je da iza svih imenovanja čelnika agencija i uprava stoji samo namjera za zataškavanje ili onemogućavanje kaznenog progona i kontrolu tokova novca.

Šta državi Bosni i Hercegovini kvalitativno znači to što će na mjesto čelnika Uprave za indirektno oporezivanje biti „Čovićev Hrvat“ ili „Bakirov Bošnjak“? Kome može koristiti takva osoba osim strankama i liderima koji se mjesecima pa i godinama nadmeću da im pripadne pravo imenovanja?

Na papiru, ta bi osoba trebala raditi profesionalno, sukladno zakonu i propisima. U praksi, to je sredstvo zaštite odabranih, većih ili manjih stranačkih tajkuna. Jedina razlika između svojevremenog direktora UIO Kemala Čauševića - Bošnjaka i aktuelnog direktora Mire Džakule - Hrvata je u modalitetu djelovanja.

Čaušević je vladao osiono i bio je na usluzi svima sa kojima je mogao ostvariti (i) lični interes. Kako je u tome malo pretjerao, za opomenu je uhapšen, a ni 6 godina potom nije konačno procesuiran.

Džakula to radi znatno samozatajnije, što ne umanjuje razmjere korupcije, nepotizma i mobinga koje se dešavaju prema službenicima Uprave nakon što „nagaze“ na zaštićenog „biznismena“.

Ne brine Džakulu ni to što je svojevremeno „nestalo“ 53 tone zapljenog duhana, ni što profitabilne carinske terminale UIO prepušta privatnicima po "stranačkom naputku", pogotovo ne ako su i direktorovi prijatelji, ni što „naštima“ tender za zgradu UIO u Sarajevu.

Ne brine ga ni što su u BiH morali doći Inspektori Evropske službe za suzbijanje prevara da bi prekinuli lanac višemilionskih malverzacija prilikom izvoza biodizela u Evopsku uniju, koji se do Srpca protezao od Viteza, jer UIO nije uradila svoj dio posla. Ne brinu ga takvi detalji, kao što neće brinuti ni njegovog eventualnog nasljednika sve dok je „gazda“ Čović zadovoljan, „svojim“ Hrvatom u „svojoj“ instituciji, koja se uzgred naziva i državnom. 

(Žurnal)