Reporterka Hayata Dženeta Sarić Kozić je u Potočarima. Tamo je razgovarala sa Emirom Suljagićem, direktorom Memorijalnog centra u Potočarima

Suljagić je na početku govorio o postavci maestra Safeta Zeca ali i ostalih sadržaja koji su pripremljeni.

U ovom trenutku imamo još najmanje dvije izložbe koje treba vidjeti. Jedna je koju je radio Memorijalni centar u Potočarima zajedno sa Centrom za postkonfliktna istraživanja koja je posvećena porodicama i članovima porodica koje su nama od početka godine  do sada donirale predmete u vlasništvu  njihovih najmilijih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Dakle pisma, fotografije, stvari kao što su zdravstvene knjižice, materijalne dokaze, ko smo i šta smo bili prije jula 95. Tu je još jedna izložba  koju su nam donijeli Akademija sedam i Zijad Gafić iz Sarajeva. Tu izlažu ozbiljna fotografska imena globalna. Tu što je najvažnije su video snimci Srebrenice iz marta i aprila 93 godine koja su napravljena tada za NBC.  Taj April i mart 93 su bili džehenem samo po posljedicama suštinski razlikovali od jula 95 godine. Mi time želimo da razbijemo taj  narativ o tome kako se ovdje nešto dogodilo samo u julu 95 godine. Ovdje je ubijanje trajalo 3,5 godine a ne pet dana.

Ja nisam čovjek koji je sklon i naviknut na umjetnost izvan književnosti, čitanja i pisanja. Kada sam stigao otišao sam da se javim Aidi Šehović i ona me zamolila da naspem par filžana kafe i moram reći da mi se na trećem fildžanu kafe ruka počela tresti. To je jedna intimna stvar i meni je jako žao što zbog ove epidemije nema više  ljudi koji u tome mogu učestvovati. Danas je ovdje bio i gdin Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva, ambassador Turske. Kafa će se sipati za svih 8372 čovjeka večeras do šest ili sedam. Tu će biti sutra ujutru. Što se tiče Memorijalnog centra. Mi ćemo konačno poslije 10 godina zavrnuti neki šaraf ovdje, zahvaljujući delegaciji EU u Sarajevu, Johannu Satlleru lično za obnovu jednog krila gdje ćemo konačno smjestiti naš arhiv. Krajem godine ćemo dobiti savremeni arhiv gdje možemo sačuvati   ono što smo sakupljali  od porodica kada nam već daju nešto  na povjerenje i zauvijek onda se moramo pobrinuti da to bude očuvano. Objavili smo ove godine i izvještaj o negiranju genocida. Očekujem da bude gotov iduće godine. Očekujemo jedan veliki projekat, ako dobijemo te pare onda ćemo početi raditi lične dosjee svake pojedinačne žrtve.  Radimo mnogo stvari. Malo nas je.  Ko god da hoće da dođe da volontira dobro je došao. Mi smo ovdje polomljeni.

Da li je pandemija utjecala ove godine na obilježavanje?

U smislu medijskog događaja ne. Mi ćemo sutra u medijskom smislu mi ćemo, ne znam koja je prava riječ, imat će visoki profil. Reći ću vam da će sutra govoriti 47 ministara vanjskih poslova, premijera, predsjednika država, generalnog sekretara.

Ovo je zastrašujuće. Neki motoristi su prošli.

U muslimansko mezarje se ne ulazi u gaćicama i oznojen nego se lijepo uzme abdest ili obučeš kao čovjek i uđeš u mezarje. Dakle, ovo nije način da se iskaže poštovanje nikome. Nije ovo svačija prčija

Kako se boriti protiv glorificiranja genocida? Možemo reći da je završena ta zadnja faza genocida tj negiranja ali dolazimo u situaciju kada se on slavi na neki način.

Reći ću vam vrlo otvoreno. Ja sam jutros otvorio konferenciju koja je posvećena  negiranju i glorofikaciji genocida.  Na njoj će govoriti 30-ak ljudi. Na njoj će govoriti 10ak najvećih svjetskih imena studija o genocidu. Ako na jednoj strani imamo civilizirani svijet a na drugoj par budala iz Bratunca i Srebrenice onda je to podijela uloga koju sam ja spreman da prihvatim zauvijek. Mi ćemo se boriti onako kako mislimo da treba, obilježiti, pisati, objavljivati, pratiti šta se događa, pratiti ljude koji o tome pišu, da svi na dunjaluku znaju ko su ti koji negiraju genocid. Nemojte da dolazimo u tačku  u kojoj ćemo mi tobože okolo hodati da vučemo za rukav Milorada Dodika ili nekog balavca iz Srebrenice eto molim te  priznaj genocide. Šta me briga, njegova stvarnost mene ne obavezuje. To su ljudi  koji žive u paralelnoj stvarnosti. Zamislite koliko je snažna  paralelna stvarnost. To su ljudi koji svaki dan prolaze ovim putem a ne vide šest hiljada mezarova i ne vide onu fabriku. Ne vide.  Njihovi stavovi i uvjerenja mene ne ne obavezuju. Neka nastave živjeti u paralelnoj stvarnosti sa Petrom Ivancovim  i Putinom. U pravom su društvu.