Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Bio je to dan za slavljenje jer će od sada muslimani moći ponovno petkom klanjati u bivšoj džamiji koja je do 1453. bila najveća crkva kršćanstva.

Kako mediji izvijestiše, tom prigodom je u prvome redu (safu) bio predsjednik Erdoğan sa svojim najbližim suradnicima, dok su u susjednoj odvojenoj prostoriji molile dvije ministrice i njegova supruga Emina.

Svjestan da u prenamjenjivanju trenutnih crkava-džamija-muzeja u džamije nikome ne mora polagati račune, a ponajmanje ”zabrinutim” Europljanima, Erdoğan će nakon Aje Sofije u džamiju prenamijeniti i bivšu najljepšu kršćansku crkvu na Istoku, crkvu Krista Spasitelja u Chori (u Polju). Crkva nosi naziv ”u polju” jer je svojedobno građena kao crkva uz samostan podignut daleko izvan zidina Konstantinopola.

Riječ je o građevini koja je u petome stoljeću bila bizantska, a nakon kršćanskoga raskola 1053. pravoslavna crkva, da bi ju 1511. Atik-paša, veliki vezir sultana Bajazita II. prenamijenio u džamiju.

Međutim, da bi ”novonastala” džamija mogla služiti svojoj svrsi, u njoj su sve freske i mozaici koji su predstavljali osobe i događaje iz života prvih kršćana, bili prekriveni gipsanom žbukom.

Odlukom turskog predsjednika Ismeta Inenija iz 1948. ta crkva-džamija postaje muzej. Iste godine je renovirana. Žbuka je skinuta i na zidovima su se pojavili u cijelosti sačuvani prekrasni mozaici i freske s kršćanskim motivima. Od toga vremena pa sve do ovih dana ona je kao i Aja Sofija služila kao muzej.

Erdoğan je, pak, obećao, ako mu se može vjerovati, da će novonastale džamije i dalje ostati mjesta u koje će moći dolaziti turisti, ali će u vrijeme muslimanske molitve zidovi i svodovi biti zamračeni tako da se muslimani koji budu dolazili na molitvu ne trebaju bojati da će tijekom molitve morati gledati prizore iz života prvih kršćanskih zajednica.

Svoje protivljenje Erdoğanovoj odluci da i muzej/nekadašnju crkvu Krista Spasitelja u Chori (u Polju) prenamijeni u džamiju iskazali su, kao i kod prenamjene Aje Sofije, predstavnici turske pravoslavne kršćanske zajednice, uključujući i patrijarha Bartolomeja I., kao i predstavnici grčke pravoslavne kršćanske zajednice koji, pak, smatraju, kako navodi novinarka portala Deutsche Welle, Burcu Karakaş, da se kulturnu raznolikost Istanbula kao bogate kulturne prijestolnice ”ne bi smjelo dovoditi u pitanje.”

I ne samo zbog kulturne baštine nego i zbog straha manjinskih zajednica da im u jednoj takvoj državi neće biti zajamčena egzistencijalna sigurnost zbog čega će, kao što je to slučaj s grčkom zajednicom, morati iseljavati.

Uz to, Karakaşova dalje navodi i neslaganje nekih čelnika oporbenih turskih političkih stranaka s tom Erdoğanovom odlukom smatrajući je ”sramotom za našu zemlju” jer je prenamjenama muzeja u džamije ”žrtvovan jedan od simbola već duboko usađenog multikulturnog identiteta i multireligijske povijesti Turske”.

Za one ”s druge strane”, sve to bilo je više negoli ostvarenje nedosanjanog sna mnogih turskih fundamentalista.

Bilo je to, kako u svome komentaru u dnevniku TAZ (Tageszeitung) navodi Jürgen Gottschlich, ”demonstracija moći”.

Zapravo, tim danom, smatra Gottschlich, završilo se razdoblje ”laicističke Turske”, a počelo razdoblje ”moderne verzije Osmanskoga Carstva”.

Naime, navedeni datum nije slučajno izabran: kako nam je iz povijesti poznato, prije 97 godina, 23. srpnja 1923., nakon završetka I. svjetskog rata, u švicarskome gradu Lausanne potpisan je mirovni sporazum između Turske i zemalja članica Antante što se uzima kao rođendan moderne Republike Turske.

Sada je 23. srpnja 2020. bio dan njezina kraja i dan početka neke nove i drukčije Turske. Ponovno otvaranje bivše džamije nije bilo samo simbolične naravi nego istodobno i poruka i turskim i svjetskim muslimanima i zapadnjacima: Mi Turci, potomci slavnih Osmanlija, opet smo tu. Tim činom završilo je razdoblje kršćanske okupacije Turske.

No svidjelo se to nekome ili ne, Erdoğan je ovim svojim potezom uspio postići sljedeće:

1.Zadovoljiti želje mnogih muslimanskih vjernika u Turskoj, zapravo svojih sljedbenika, i na korištenje im predati ono što su njihovi preci imali na raspolaganju preko 500 godina (od 1453. odnosno 1511. do 1923) – dvije velike kršćanske crkve preimenovane u džamije.

2.Odlukama sudskih vlasti prekinuti/zaustaviti postojanje laicističke (multikulturne i multireligijske) Turske i na taj način stvoriti dojam – makar i virtualno – povratka u život nekadašnjeg teokratskog Osmanskog Carstva, ponosa mnogih Turaka.

3.Pod krinkom ”kulturne borbe”, borbe za kulturna dobra, pokazati da je u stanju u svrhu potpore svojoj suverenističkoj nacionalnoj politici mobilizirati nacionalističke i fundamentalističke muslimanske građane.

4.Poručiti Zapadu i Rusiji da je završeno vrijeme kršćanske okupacije turskoga teritorija – a što su, prema njegovu mišljenju, simbolizirale kršćanske crkve – i da je Turska od ove 2020. godine država u kojoj Turci, samo zbog bojazni što će im reći oni na Zapadu, neće više svoje džamije i dalje držati kao muzeje – iako su one preko tisuću godina služile kao crkve – nego će ih ponovno vratiti njihovoj izvornoj svrsi – da budu prostor u kojem će se muslimani moći moliti isključivo na muslimanski način.

5.Svojim činom prenamjenjivanja crkava/muzeja u džamije pokazati i potvrditi:

5.a.Ispravnost tvrdnje svih sociologa da kolektivne prezentacije (”konstruirane zajednice” čije se postojanje ne temelji na realnom skupu ili nekoj fizičkoj egzistenciji nego uprisutnjenju putem simbola i institucija nečega što je vremenski ili prostorno udaljeno, što nije sadašnje, što je odsutno imaju odlučujuću moć u određivanju pravca djelovanja političkih, društvenih, ali i religijskih elita.

5.b.Ispravnost tvrdnje Émilea Durkheima, velikoga klasika sociološke misli, da je društvena integracija moguća samo ako postoji opće slaganje oko značenja kolektivnih reprezentacija, odnosno univerzalnih simbola u kolektivnoj svijesti društva.

6.Pokazati da način na koji se odnosimo prema simbolima određenih religija predstavlja i naš stav prema tim religijama. Što znači da je u stavu predsjednika Erdoğana, ali i najvećega dijela turskih državljana, prema kršćanskim simbolima (crkvama i onome što one predstavljaju) moguće prepoznati i njihov zajednički stav prema kršćanstvu kao religiji. Naime, odnos prema simbolima sebe i drugoga, odnosno način na koji percipiramo i reagiramo na simbole određene skupine, u ovom slučaju religijske, uvelike ovisi o tome, navodi moja draga kolegica s Odsjeka za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, doc. dr. sc. Tijana Trako Poljak, kakav je naš stav prema toj skupini i njenim pripadnicima.

Ne budimo naivni, u stavu zapadnih kršćanskih ”uglednika” prema islamskih simbolima (čak su nam i migranti postali simboli islama) prepoznajemo stav prema islamu kao religiji. I ti stavovi – i jednih i drugih – uvijek su negativni.

7.Pokazati i potvrditi koliko je velika moć simboličkog u našemu svakodnevnom životu svejedno kako ga mi shvaćali, o čemu na iscrpan način u svome tekstu ”Snaga simboličkog. Od Cassiererove ”Filozofije simboličkih oblika” do Bourdieuove ”Sociologije simboličkih oblika”) govori Christine Magerski s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Koristeći se kolektivnim reprezentacijama turski predsjednik Erdoğan čini ono što čine i mnogi drugi, bili oni na Istoku ili na Zapadu, ili pak bilo gdje na brdovitome Balkanu, pa tako i u Hrvatskoj: važno je uspjeti postati simbolom svoje grupe, poput Erdoğana ili pak Orbana. I sve drugo bit će lakše postići.

(Prenosimo s portala Autograf)