DEJTONSKI DNEVNIK IVE KOMŠIĆA (III): "Koljević se onesvijestio kada je vidio rješenje za Sarajevo!"

Tronedjeljni dramatični pregovori, vođeni u bazi američkog ratnog vazduhoplovstva "Wrigth-Patterson" u Daytonu, okončani su prije 25 godina, 21. novembra 1995., parafiranjem Mirovnog sporazuma kojim je stvorena pravna osnova za uspostavu nove države BiH, kao sljednice Republike BiH.

  • Društvo

  • 25. Nov. 2020  25. Nov. 2020

  • 2

U službenoj delegaciji BiH koju je u Daytonu predvodio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, među ostalim, sudjelovao je i dr. Ivo Komšić, u svojstvu člana Predsjedništva BiH, koji je u dogovoru s uredništvom „Slobodne Bosne“ svakodnevno bilježio najznačajnije događaje i vlastite impresije povijesnih pregovora. Dnevnik Ive Komšića, publiciran u „Slobodnoj Bosni“ prije ravno 25 godinu, predstavlja dragocjeno svjedočanstvo burnih pregovora kojima je okončan rat i uspostavljena nova državna arhitektura BiH.


Donosimo treći nastavak integralne verzije Dejtonskog dnevnika Ive Komšića

18.11.1995.

Sve je užurbano. Amerikanci bi htjeli do ponoći riješiti sva sporna pitanja i faktički doći do sporazuma. Čak je najavljeno da će sutra ovdje doći Clinton. To je dodatni pritisak. Christopher je još ovdje. Hoda od zgrade u kojoj je Milošević, do naše, cijeli dan. I pored toga, sporna pitanja nisu riješena. Na mapi je ostao problem Goražda i veze sa njim. Izetbegović je bio jasan: na Goraždu nema kompromisa, Federacija mora biti na Drini i Goražde mora imati sigurnu vezu s ostalim dijelom Federacije. Tu odlučnost je ponovio i članovima Kontaktne skupine.

Zubak im je, sa svoje strane, iznio svu apsurdnost ove mape: ako se uzmu podaci iz 1991. godine, u predloženim granicama srpskog entiteta, Srbi neće biti u apsolutnoj većini, a u Federaciji će ih biti koliko i Hrvata, iako u njoj neće biti konstitutivni. Međutim, to nije izazvalo neko uzbuđenje kod njih, Bildt je govorio o tome kako nam je mir najvažniji.

To nisu jedini problemi. Ni ustavna pitanja nisu riješena na zadovoljavajući način. Izgleda da se ispunjava ono što mi je Izetbegović rekao neki dan: da ne napuštam pregovore radi Posavine, jer neće sporazum pasti samo radi nje. Sada vidim, dva sata prije nego što se očekuje okončanje pregovora, da su mnoga pitanja ostala neriješena i da do sporazuma ne može lako doći.

Iz Zagreba dobivam informacije da se situacija zagrijava. Tuđman je pokušao pravdati svoje odluke, ali očito bez uspjeha.

Sa Zubakom sam večeras razgovarao o svemu. Potpuno se slažemo u procjeni da su Tuđmanove odluke pogrešne. Posavina je bila jedino područje koje je moglo spriječiti proširivanje Srbije u Bosni. Dalje, Srbi potpuno kontroliraju Drinu i Savu, te jedan dio Une (gdje je pruga). Hrvatska i dalje ima dugu granicu sa Srbima. Također, gubitkom Posavine iz Federacije Hrvati postaju potpuno oslabljeni kao narod u BiH. Federacija će se za Hrvate svesti na zapadnu Hercegovinu, a oni upravo ne žele Federaciju. Obojica smo se čudili kako to Tuđman ne vidi. Koji je njegov interes da zamijeni Posavinu za pasivne srpske krajeve zapadne Bosne.

Epilog

Posljednja četiri dana su tekla kao na filmskoj traci. Nakon onog zatišja od prije dva dana, došlo je do erupcije. Sastanci su trajali neprestano, i to na dva kolosijeka, s Amerikancima i sa Kontaktnom skupinom. Naš ekspertni tim je bio zatrpan zadacima na izradi aneksa okvirnog sporazuma, (ima ih 11), te izradom mape koja se mijenjala svaki sat. Naša delegacija je morala pratiti sve te promjene i o svim spornim pitanjima donositi odluke. Na spavanje se išlo oko četiri sata ujutro. Ustavna pitanja su lakše usaglašavana nego teritorijalna.

Od onog trenutka kada smo unutar naše delegacije formirali jedinstven stav o nadležnostima centralne vlade, sve je išlo lakše. Imali smo razumijevanje kod medijatora i oni su vršili pritisak na Miloševića. Ovo usaglašavanje unutar naše delegacije išlo je teško, često izazivalo napete i eksplozivne situacije. Imao sam dojam da se u svakom trenutku sve može raspasti. Problem je bio oko centralne banke i centralizacije monetarnog sistema, te državljanstva, carine, financiranja centralne vlasti.

Postojale su dvije koncepcije: jedna da sve treba centralizirati i sa centralne vlasti spuštati na entitete, druga, da te funkcije treba decentralizirati kroz entitete, i sa njih prenijeti dio nadležnosti na centralnu vlast. Naročito dugo se diskutiralo oko centralne banke, jer je postojala bojazan da se centralna vlada ne blokira, a onda onemogući funkcioniranje Federacije.

Nakon dugih, ponekad i žučnih rasprava, složili smo se da centralna vlada zadrži u svojoj nadležnosti spoljnu politiku, spoljnu trgovinu, carinu, monetarnu politiku, skupljanje prihoda za centralne organe, državljanstvo, međunarodno i međuetničko provođenje krivičnog prava, komunikaciju i veze, transport i kontrolu zračnog prometa. Također, dugo smo usaglašavali stavove oko strukture Skupštine, sastava Predsjedništva i načina izbora.

Problem je bio gdje ugraditi mehanizme zaštite nacionalnih interesa i kako spriječiti da ti mehanizmi ne blokiraju institucije. I tu su postojale dvije koncepcije. Jedna, koja je išla ka stvaranju parlamentarnog sistema, druga, ka predsjedničkom sistemu. To znači da su jedni inzistirali da se vlast koncentrira u Parlamentu i Vladi i da se ti mehanizmi ugrade u Skupštinu, drugi su htjeli da to bude u Predsjedništvu.

Prevladala je prva koncepcija te dogovorena dvodomna Skupština u koju su ugrađeni i mehanizmi zaštite nacionalnih interesa.

Što se tiče Predsjedništva, duge rasprave su vođene oko sastava - da li tri, ili više članova. Demokratskija forma bi bila višečlano Predsjedništvo, ali je pobijedila koncepcija suženog Predsjedništva - tri člana, Musliman, Hrvat, Srbin.

Veliki problem su nam bili izbori. Unutar naše delegacije lako smo došli do stava o tome. Problem je bio sa srpskom stranom. Oni nisu pristajali na direktne izbore ni za Predsjedništvo, ni za Skupštinu. Htjeli su da se i poslanici i članovi Predsjedništva delegiraju iz entiteta. Bili smo čvrsti u svom stavu, nismo popustili pod pritiscima i uz pomoć medijatora dobili smo direkne izbore.

Nažalost, nismo uspjeli sa idejom izbora na cijelom prostoru BiH, već dva entiteta predstavljaju dvije izbome jedinice. To umanjuje demokratičnost izbora.

Veliki problem smo imali oko glasanja prognanika. Naša delegacija je inzistirala da prognanici glasaju u izbomoj jedinici iz koje su prognani, bez obzira gdje su sada nastanjeni. To bi, na neki način, značilo da se ne mirimo sa etničkim čišćenjem i da prognani biraju i mogu biti birani u vlast onog područja s koga su prognani. To im također pruža nadu da se mogu vratiti kući. Srpska strana nikako nije prihvatala ovaj princip i inzistirali su da prognanici glasaju u izbornoj jedinici u kojoj su privremeno nastanjeni. Do zadnjeg dana ovo pitanje nije riješeno. Medijatori su navlačili na kompromis da se prognanici sami izjasne gdje žele glasati. Na tom kompromisu je i nađeno rješenje.

Glavni problem u ovim posljednjim danima i satima, predstavljala je mapa. Trebalo je riješiti nekoliko veoma spornih točaka: Sarajevo, Goražde, koridor i Brčko, zatim Posavinu.

Što se tiče Sarajeva, interesantno je da je Milošević, nakon dogovorenog i gotovog projekta distrikta, odustao od svega i grad prepustio Federaciji. Dugo smo o tome raspravljali i pokušavali naći krajnju namjeru tog čina. Na kraju, jedini pravi razlog toga mogla bi biti ideja konačne podjele.

Ukoliko Srbi ne žele participirati u gradskoj vlasti paritetno sa ostalima, i ne žele da grad bude zasebna cjelina, to jest treći entitet u državi, pod kontrolom zajedničke, centralne vlasti, onda se to može tumačiti samo njihovom riješenošću na konačnu podjelu. Oni su uzeli za sebe Lukavicu i Pale, procijenili su da to mogu odvojiti i time se zadovoljili. Nema drugog racionalnog opravdanja.

Doduše, oni su bili izloženi velikom pritisku medijatora da grad ne može biti podijeljen, da mora biti jedinstven i otvoren. U Daytonu se pričalo, i to u onom satu potpisivanja sporazuma, da su paljanski Srbi vidjeli rješenje za Sarajevo sat pred potpis, te da se u tom trenutku Koljević onesvijestio. Potpisivanje je, inače, kasnilo puni sat.

Goražde je bilo mnogo teže riješiti nego Sarajevo. Prvo, Milošević nije dao cijelu teritoriju koja je pripadala Goraždu po planu Kontaktne skupine. Složio se sa sadašnjom linijom vojnog razgraničenja i sa koridorom do grada. Mi smo tražili sve po planu Kontaktne skupine, sa varijantom da umjesto Višegrada dobijemo Foču i put preko Kalinovika. ( Postojalo je i jedno „sjeverno rješenje“ preko Rogatice koje su predlagali Amerikanci, ali je to Milošević odbio).

Dugo se razgovaralo oko rješenja Goražda. Težinu ovih pregovora, kao i oko Sarajeva, podnio je Silajdžić. On se ubjeđivao satima sa Miloševićem. Ima tu zanimljivih priča, čak i anegdota. Mi smo imali minimalnu varijantu za Goražde koja je uključivala rijeku Drinu od Goražda do Ustikoline. Silajdžić je inzistirao na Ustikolini, a cilj je bio tok Drine u dužini od 20 kilometara. Na kruju ga je Milošević pitao:

- Harise, bre, što si zapeo toliko za tu Ustikolinu, pa to je selendra u kojoj ništa nema.

- Ima najstarija džamija u BiH, odgovorio je Silajdžić.

- Ma nema bre, džamije, jer su je oni naši razbojnici srušili.

- Ima tlo na kojem je džamija bila, To je za nas Muslimane sveto tlo na kome ćemo ponovo podići džamiju.

- Harise, bre, mislio sam da si ti civiliziran čovek. Govoriš mi o svetom tlu. Isti si si Karadžić i on mi stalno govori o svetom srpskom tlu, odgovorio je Milošević.

Ipak, za Goražde smo izborili teritorijalnu, a ne koridorsku vezu. Amerikanci su se obavezali napraviti put do Goražda kroz tu teritoriju.

Najveći problem u pregovorima predstavIjala je Posavina, koridor Brčko. Posavinu nam je iz ruku izbio dogovor Tuđmana i Miloševića, iako smo je imali u Federaciji po plunu Kontaktne skupine. Amerikanci su nas stalno pritiskali tom Tuđmanovim i Miloševićevom pogodbom. Da ne bismo bili krivci za prekid konferencije i nastavak rata, odredili smo drugu taktiku: tražili smo promjenu kvantitavnog odnosa 51:49, za račun izgubljenog kvaliteta u Posavini, te Brčko i postojeće vojne linije na koridoru.

Napravili smo novu kartu na kojoj je bila sva novoosvojena teritorija, od Sanskog Mosta, preko Ključa, Mrkonjića do Jajca, odnosno Bočca. Također, unutar granice Federacije bio je cijeli Ozren i željeznički čvor u Doboju. Kvantitativni odnos bio je negdje 55:45 procenata u korist Federacije. Računali smo da Milošević sigurno to ne može prihvatiti. Mi smo vršili pritisak na medijatore da prihvate naše rješenje i predloženu kompenzaciju za izgubljene federalne teritorije.

Naša procjena je bila dobra. Milošević je to odbio, medijatori su bili na našoj strani i konferencija je prvi put ozbiljno dovedena u pitanje. Došlo je do velikog komešanja, ubrzanih i iscrpljujućih sastanaka.

Christopher i Holbrooke, te njihovi vojni eksperti koji su radili na mapi stalno su jurili od nas ka Miloševiću i obratno. S naše strane je napravljen samo mali ustupak. Pošto smo dali do znanja da nigdje ni pedlja nećemo dati teritorije koja je pod našom vojnom kontrolom, jedino pomjeranje je moguće na Ozrenu, na onom dijelu koji vojno ne držimo. Kako je to veoma mali dio, oko 0,4 posto, to neće bitno promijeniti stanje.

Milošević je inzistirao na omjeru 51 prema 49 posto i tako su pregovori došli u ćorsokak. Tada se ponovno pojavljuje Tuđman, nudi teritorije zapadne Bosne koje drže hrvatske snage, područje Šipova i Mrkonjića, te tako približava procenat. Poslije toga, odluka o konferenciji i njenoj sudbini se ponovno vraća nama, jer se na nas vrši pritisak da pronađemo još jedan procenat teritorije i dođemo do 51:49 posto. To su i najteži trenutci za nas u cijelim pregovorima.

Sav američki i europski pritisak se sručio na nas. U tu kampanju se uključuje i predsjednik Clinton. Ispada da naša delegacija drži ključeve uspjeha cijele konferencije i sva odgovomost za njen rezultat pada na nas. Vjerujem da je to najteža noć bila za ministra Šaćirbeja, jer su preko njega vršili pritisak na nas. Ponovo smo morali popuštati. Tako smo izgubili iz Federacije željeznički čvor u Doboju i dio Ozrena, te neke dijelove Bjelašnice i Treskavice.

Kako smo bili nezadovoljni, ponovno smo odredili kritičnu točku na kojoj odgovomost za neuspjeh prebacujemo na Miloševića - to je koridor kroz Posavinu i Brčko.

Milošević je tražio proširenje koridora na 20 kilometara, što znači da bi se Armija BiH i HVO morali povući južno od sadašnjih crta obrane oko 15 kilometara. Također, tražio je da cijelo Brčko uđe u „RS“. Naš stav je bio da ostanu sadašnje crte obrane i da preko Bčkog Federacija ima izlaz na Savu, konkretno preko postojeće riječne luke.

Na ovom pitanju, pregovori su potpuno paralizirani. Amerikanci su vršili pritisak, jer su bili planirali najkasnije u nedjelju sve završiti. Međutim, osvanuo je ponedjeljak, 20. studenog, pregovori tapkaju na mjestu. Christopher svoj boravak u Daytonu produžuje za još jedan dan. Napretka u pregovorima nema. Situacija je bila veoma napeta. Na koridoru i Brčkom odlučili smo istrajati do kraja, usprkos pritiscima. Medijatorima su ciljevi konferencije curili kroz prste.

Bili su veoma nervozni i ljuti. Holbrooke je došao kod nas na posljednji razgovor, kako je rekao. U njegovim riječima bila je pomiješana gorčina, patetika i srdžba. Govorio je o tome da se posljednji put vidimo, da mu je žao kako se sve završilo, da se više nikada ovim neće baviti, čak je spominjao i neke svoje osobne i obiteljske probleme vezane za njegovu funkciju u ovim pregovorima.

Naravno, dao nam je do znanja da njegova Vlada neće više biti aktivna u rješavanju konflikata u BiH, da će nas mnogi ostaviti i da ćemo biti prepušteni sami sebi. Na kraju se sa svima nama pojedinačno pozdravio, kao da se vidimo posljednji put, i žurno, uspravno, dugim korakom otišao hodnikom i izašao iz naše zgrade.

Ostali smo sami. Gledali smo se nijemo u oči. Sjenka potištenosti preletjela je preko svih lica. Polako smo, jedan po jedan, odlazili iz sale za razgovore i nestajali u svojim sobama. Zaključio sam: ovo je definitivno krah konferencije.

Tu se, međutim, desio obrt. To poslijepodne stigao je po nas avion i trebali smo oko 19.00 sati letjeti nazad. Kada smo se interesirali kod naših domaćina o detaljima leta, dobili smo odgovor. Rekli su da, ukoliko baš želimo prvi napustiti konferenciju, to možemo učiniti i da će nas avion prihvatiti u 19.10 sati i voditi do Zagreba. U odgovoru je čak bilo ljutnje. Sjedio sam u tom trenutku kod Izetbegovića. On je zaključio da s tim nešto nije u redu, i da mi ne odlazimo iz Daytona zato što napuštamo konferenciju, već zato što je ona završena bez uspjeha i što svi odlaze.

(Naravno, nešto prije 19.00 sati trebao je letjeti Milošević sa svojom delegacijom, a Tuđman u 19.00) U taj mah ušao je neko i rekao da je Tuđman odgodio svoj let za sutra. Tada je Izetbegović rekao da i mi ostajemo i da je bolje krenuti sutra oko podne. Pošto nismo uopće spavali zadnjih noći, bilo je dobro da se naspavamo. Izetbegović je bio veoma umoran i željan sna.

Tu noć Christopher je pokušao još jednom intervenirati kod lzetbegovića da prihvati proširenje koridora. Ovaj je to odlučno odbio. Oko jedan sat poslije ponoći pozvao nas je lzetbegović kod sebe. Nije bilo Zubaka, koji je već spavao, i Prlića, koji nije bio u sobi. Pokazao nam je izjavu koju je poslao Christopher, koju bi trebali potpisati Izetbegović, Tuđman i Milošević, i podijeliti je sutra novinarima u 10.00 sati. Izjava je sadržavala objavu neuspjeha konferencije, bila je kratka i štura. Nabrojani su neki rezultati koji su ipak postignuti, ali bez definitivnog rješenja i rezultata.

Poslije toga smo sa olakšanjem otišli na spavanje, jer je konačno ovo mučenje završeno. Sutra se putuje u 12 sati. Što se sve zbivalo u toku noći i ne znam u detalje. CNN je objavio raspad konferencije i emitirao tu vijest cijelu noć u intervalima.

Kada sam ujutro ustao oko 9.30, u hodniku sam vidio ljude iz američke sigurnosne službe. Znao sam, po tome, da je Christopher kod Izetbegovića. Ubrzo je izašao. Uletio sam kod Izetbegovića i pitao ga što sada hoće. On mi je odgovorio da je sporazum prihvaćen. Bio sam šokiran tim obrtom. Neki naši eksperti čestitali su u hodniku jedan drugom, neki su se ljubili.

Razumljivo, njih je ovo ponajviše iscrpljivalo, oni su veliki posao skinuli s vrata. Nisam mogao ništa reći. Ništa nisam osjećao, kao da se ovo nekom drugom zbiva.

Kako se došlo do ovakvog završetka? Pošto se konferencija raspala na koridoru i Brčkom jer je Milošević bio uporan u zahtjevu za proširenje, a mi to uporno odbijali, s kompromisom je, kažu, došao Granić. On je predložio arbitražu za taj problem međunarodne komisije. Milošević je i to odbijao sve do jutra, a onda popustio. Tako je spašena konferencija, i tako smo dobili Dejtonski sporazum.

Prvi nastavak Dejtonskog dnevnika Ive Komšića pročitajte ovdje, a drugi nastavak možete pročitati ovdje.

loading...

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...