TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Kako su tri decenije prije Crne Gore Pravoslavna crkva i vladike porazili komunizam u BiH i otvorili put Karadžiću i SDS-u...

Nijaz Duraković mi je tih dana govorio kako je iskreno i ozbiljno zabrinut zbog održavanja vjerskog skupa na Romaniji i eventualnih reperkusija koje bi mogao imati po međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Sumnje u časne i isključivo vjerske namjere organizatora tog skupa pojačavala je kod njega činjenica da je na čelo cijele te vjerske parade postavljen vladika tuzlansko-zvornički Vasilije Kačavenda, a da je u stranu skrajnut vladika dabrobosanski Vladislav Mitrović, na čijoj se teritoriji nalazila crkva na Knežini. 

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 29. Nov. 2020  30. Nov. 2020

  • 3

Piše: SENAD AVDIĆ

Nedavni parlamentarni izbori u Crnoj Gori bili su odmjeravanje snage, mišića, moći i utjecaja između dva najmarkantnija, najmoćnija i najdugovječnija aktera javne i političke scene u toj zemlji: predsjednika države Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista sa jedne i vladike Amfilohija Radovića sa svojim stranačko-političkim "stadom" i njegovim liderima s druge strane. Ovaj epski sraz dvojice rivala za koje se ne može reći da su "vječiti", okončao se neodlučeno, međutim izborna matematika i njegova opsjenarska pregovaračka sugestivnost prelomili su rezultat na stranu Amfilohija i njegovih. Đukanović i sada već pokojni mitropolit stari su znanci, jedno vrijeme bliski suradnici, angažirani na istim državnim, nacionalnim i duhovnim poslovima. Njihove karijere u Crnoj Gori vremenski koincidiraju, baš kao što su dugo vremena bili komplementarni njihovi strateški politički i nacionalni ciljevi i prioriteti. Svaki u svojoj zoni odgovornosti i nadležnosti, Amfilohije u sferi agresivnog pravoslavlja, a Đukanović na razini političkog sekularizma, bili su dio istog velikosrpskog paketa kojim je krajem 80-ih godina prošlog vijeka Slobodan Milošević s "agendom" o dva oka u glavi upregao Crnu Goru u funkciju svojih velikodržavnih, nacionalističkih operacija na razvalinama bivše zajedničke države. "Crna Gora je kopile koje se izleglo u Titovom Jajcu", poznata crno-sarkastična doskočica Amfilohija Radovića, koja je na lapidaran način sublimirala osnovni duh i poruke Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (1986) kojim su AVNOJ i Ustav iz 1974. generirali sve srpske nevolje, stradanja, seobe i deobe. Dva je narativa socijalističke, federalne Crne Gore Amfilohije ustrijelio ovom otrovnom kletvom: prvi, da je Crna Gora postojala kao neovisna država prije i mimo svih Jugoslavija i drugi, što je poručio da AVNOJ-evska Jugoslavija nije sveto slovo, nedodirljivi kumir pred kojima se treba klanjati.

Nije Amfilohije Radović jedini, pa čak ni najmoćniji autoritet među prijateljima i saveznicima s kojima se Đukanović razišao gradeći modernu, nezavisnu Crnu Goru po vlastitoj autokratskoj mjeri i planovima. Mnogo veće su mu opasnosti prijetile nakon otkazivanja partnerstva, odnosno bespogovorne poslušnosti Slobodanu Miloševiću u posljednjim godinama njegove vladavine, kada srbijanski Vožd, istina, jeste bio ranjen, ali nikako i bezopasan. I u najvažnijem "lokalnom derbiju" u kojem je sa političke pozornice trajno uklonio svog nekadašnjeg ratnog druga Momira Bulatovića, Milo je, također, imao razumijevanje i podršku Amfilohijevu. Razišao se mirno i "rastalio" pod povoljnim uvjetima Đukanović i sa Jugoslavenskom narodnom armijom, bez gubitaka u ljudstvu, tehnici i teritoriji. Gotovo je izvjesno da u svim pobrojanim akcijama sa ciljem osamostaljenja Crne Gore, uključujući i referendum kojim je taj proces nepovratno(?) okončan, Đukanović je imao neku vrstu prećutne suglasnosti, ili tek simoboličkog, pasivnog, reda radi, negodovanja Srpske pravoslavne crkve i njenog neprikosnovenog poglavara Amfilohija Rista Radovića. 

GDJE JE "NAGRAJISAO" MILO?

Zbog njihove višegodišnje kohabitacije, mirnog nemiješanja u međusobne civilne, odnosno vjerske poslove, odnos dvojice crnogorskih titana nije nikada prešao granicu iza koje počinje konflikt, otvoreni sukob i razlaz. Kada je prije godinu dana Milo Đukanović krenuo u ustavno, državnotvorno ozakonjivanje statusa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koje je podrazumijevalo civilnu kontrolu nad njenom materijalnom i financijskom autonomijom, malo je bilo onih koji su tvrdili, i to mogli dokazati, da je riječ o nepromišljenoj avanturi ili, govoreći jezikom antibirokratske revolucije, "olako obećanoj brzini". Jasno je da autoritarni lideri poput Mila ne mogu dugo trpjeti binarni poredak i pristajati na model "jedna zemlje, a dva gospodara", ali je krajnje neobjašnjivo kako je on, neponovljivi tehnolog vlasti, nepogrešivo proračunati vlastodržac, podcijenio Amfilohijevu pravoslavnu-vjerničku imperiju i smetnuo s uma kakvim je udarcem ona kadra uzvratiti.

"Još niko nije pobijedio Crkvu", grmio je poput svetog Ilije Gromovnika Amfilohije, danima i mjesecima predvodeći nepregledne kolone svojih pristalica koje su se na litijama, molebanima, vjerskim praznicima... mjesecima valjale ulicama i trgovima tražeći uskraćene slobode, navodno, a smjenu "bezbožne" vlasti, suštinski. 

Đukanović i Amfilohije Radović su se, rekosmo, kao dio jedinstvene srbijanske agenture ustoličili u Crnoj Gori gotovo istovremeno: početkom 1989. godine. I jedan i drugi imali su svaku vrstu podrške iz Beograda, političke, duhovne, vojne, obavještajne prirode u projektu "posrbljavanja" Crne Gore i vraćanja "duha svetosavskog  pravoslavlja" i povratak srpskim identitetskim korijenima. Taj je velikosrpski projekt u Crnoj Gori bio sveobuhvatan, precizan i nepogrešiv. Indikativno je, pored ostalog, tih godina bilo osnivanje "Grada teatra" u Budvi, navodne kulturne institucije s ambicijama za širenje umjetničkih sloboda, a suštinski plaforme za promociju srpskog velikodržavlja i bagatelisanja crnogorskog identiteta. Na čelu tog podmuklog projekta bio je Milorad Vučelić, porijeklom Crnogorac, tadašnji tobožnji nezavisni, antirežimski novinar, koji će sa početkom rata u BiH stati na čelu Miloševićeve smrtonosne medijske mašinerije, Radio-televizije Srbije. On je tih godina bio čest gost u Sarajevu, gdje su mu domaćini bili ovdašnji "slobodnomisleći" intelektualci i umjetnici, reformirani i emancipirani od komunizma, prije svih Emir Kusturica. Vučelić će mnogo godina kasnije biti označen kao aktivan i lojalan suradnik srbijanskih tajnih službi, efikasan, precizan instrument u rukama svog školskog druga Jovice Stanišića, a navodno je on bio taj koji je Kusturicu uveo u čarobni svijet srbijanskog hegemonističkog obavještajnog "Undergrounda". Njegov domaćin u Budvi bio je Svetozar Marović, koji će za te usluge kasnije biti nagrađen funkcijom predsjednika odumiruće Državne zajednice Srbije i Crne Gore, a doprinos "srpskoj stvari" nije mu zaboravljen ni danas, kada ga Vučićeva vlast odbija izručiti Crnoj Gori, gdje je osuđen zbog kriminala.

UDBA, CRKVA I MEDIJI, STUBOVI MEMORANDUMA

Boravio sam u Beogradu u predvečerje anibirokratske revolucije, orkestriranog udara na bivšu crnogorsku vlast, institucije i najuglednije pojedince i mogao sam neposredno, iz Đukanovićeve blizine, gledati kako ga Miloševićeva vlast, mediji, obavještajna zajednica "opkoljavaju", preuzimaju i usmjeravaju protiv njegovih političkih otaca, komunističkih "Đedova" Vidoja Žarkovića i Marka Orlandića, tadašnjih članova najužeg partijskog vrha Jugoslavije.

Na jednoj sjednici Centralnog komiteta SK Jugoslavije (gdje su godinama ranije Mila postavili oni koje je tako sladostrasno i temeljito srušio i pokopao nekoliko godina kasnije), Nijaz Duraković, iznerviran Đukanovićevim agresivnim držanjem leđa Slobodanu Miloševiću, nazvao ga je "zapjenušanim junošom".

NIjaz Duraković je izabran za predsjednika bosanskohercegovačkih komunista početom 1989. godine, uoči posljednjeg jugoslavenskog partijskog Kongresa. Možda bi bilo zanimljivo ispričati, kad bismo imali vremena i prostora, kako je njegov izbor miniran godinu dana ranije, i ko je i zbog čega, suprotno svim prognozama i očekivanjima javnosti, umjesto njega za šefa Partije izabrao Abdulaha Mutapčića, dobrog "čovjeka i komunistu" i vrijednog privrednika iz Zenice, ali potpuno blijedog i nedoraslog za tu funkciju i u mnogo manje zahtjevnim vremenima. Na samom početku Durakovićevog mandata desio se "incident", koji će još dugo vremena obilježavati ne samo njegovu političku karijeru i sudbinu, već i širi društveno-poltički ambijent. U ljeto 1989., nekoliko nedjelja nakon svesrpskog okupljanja na Gazimestanu i zlokobnog govora Slobodana Miloševića, Srpska pravoslavna crkva najavila je održavanja velikog skupa u povodu obnove crkve u zaseoku Knežina na Romaniji. Iz medijskog tretmana tog vjerskog događaja i njegovih "odjeka i reagovanja" u svim dijelovima tadašnje Jugoslavije, bilo je jasno da je planirano da će se izaći iz okvira uobičajene vjerske manifestacije i da bi to okupljanje moglo prerasti u ozbiljan nacionalističko-politički skup po ugledu na zloglasne antibirokratske mitinge u Vojvodini, Crnoj Gori, Kosovu, Beogradu. Profesionalni mitingaši iz Srbije gromoglasno su najavljivali svoj dolazak na Romaniju, mediji su prenosili euforiju koja je vladala "među vernicima" koji su s nesrpljenjem čekali da dođu i "uveličaju obnavljanje pravoslavnog hrama". Iako su vođe "događanja" naroda u Srbiji i ranije najavljivale dolazak svojih pristalica u Bosnu i Hercegovinu i svojevrsni izvoz (antibirokatske) revolucije, to se sve do tada nije desilo. Miroslav Šolević, vođa kosovskih mitingaša, najavljivao je veliki "miting istine" u Jajcu za 29. novembar 1989. godine, Dan Republike, ali su Ivan Brigić i Uglješa Uzelac, tadašnji članovi partijskog vrha Jugoslavije, upozorili Miloševića (bio sam neporedni svjedok!) da bi to bilo igranje vatrom u BiH i tražili od njega da zaustavi Šolevićeve horde i spriječi njihovu bahatu invaziju na Jajce. U isto vrijeme ta je Miloševićeva kaznena ekspedicija profesionalnih mitingaša pokušala isto izvesti u Ljubljani, pa kada je slovenska vlast zabranila njihovo okupljanje, takozvani "čas istine o Kosovu i izdajniškoj slovenačkoj vrhuški", Milošević je uveo ekonomske sankcije Sloveniji uz bojkot njenih roba i proizvoda!

Kako je u Srbiji rasla memorandumsko-antibirokratska retorika i konkretna razorna praksa, tako je uloga Srpske pravoslavne crkve i njeno involviranje u političke procese bivala sve agresivnija i vidljivija. Miloševićev velikosrpski populizam, u početku samo na Kosovu, a kasnije širom Srbije i SFRJ, pratile su "prigodne" aktivnosti SPC-a, od kojih je najozbiljnija i najdugotrajnija bilo nošenje moštiju srednjovjekovnog srpskog vlada cara Lazara širom zemlje, koje je podsjećalo na klerikalnu verziju rituala nošenja štafete mladosti. Mjesecima su mošti Lazareve bile na morbidnoj turneji po Bosni i Hercegovini, praćene crkvenim procesijama i obredima koji su privlačili bojne pravoslavne vjernike, stare, kao i novokomponovane. Otvaranje i osvještanje  crkve na Romaniji planirano je kao vrhunac vjerskog i nacionalnog buđenja pravoslavnog naroda u BiH.

Mirko Đorđević, najpoznatiji srpski sociolog religije, vrsni poznavatelj i kritičar prilika i politika u SPC-u, reagirajući svojedobno na zloupotrebu Njegoša od strane jednog visokog crkvenog velikodostojnika (vadike Irineja Bulovića), napisao je: "Ovako kako prosvećeni (vladika) čita Njegoša postupali su oni raspomamljeni mitingaši koji su na transparentima nosili stihove Njegoševe, hodajući za moštima koje su precizno obeležile maršutu kojom će se kretati delovi dične JNA" ("Kišobran patrijarha Pavla / Kritika palanačkog uma", 2010).

U takvoj pomućenoj atmosferi unutar BiH, a osobito izvan nje, Nijaz Duraković saziva konferenciju za medije povodom  najavljenog vjerskog skupa na Romaniji. "Miris tamjana se u posljednje vrijeme velikom brzinom širi Bosnom i Hercegovinom i prijeti da će nas sve pogušiti", govori novinarima. Bio je ovo alarm za nesputani medijski linč na kojem su se srbijanski mediji bez ostatka u funkciji tamošnje vlasti već dokazali dvije godine ranije tokom bavljenja aferom "Agrokomerc" i pogromom nad komunističkim rukovodstvom tadašnje BiH. "Durakoviću smetaju tamjan i Srbi" grmilo je sa naslovnih stranica beogradskih novina, potjernice za liderom SDP-a svakodnevno su pisane i izgovarane s državnih radio-televizijskih programa. Osude Durakovića su, predvidljivo, uhodano i "spontano" stizale iz "baze", nižih razina vlasti, radnih kolektiva, fakulteta, boračkih organizacija. Nešto prigušenije je bilo ogorčenje koje je artikulirano unutar Bosne i Hercegovine, formalno još jednopartijske zemlje, u kojoj je ipak već posijan pelcer antibirokratskog nacionalizma. U sjećanju mi je ostao naslov koji je tih dana objavljen u "Oslobođenju", a koji je glasio: "Komunisti Osijeka najenergičnije osudili uvrede Nijaza Durakovića Srbima i pravoslavcima". U tekstu je, pak, stajalo saopćenje, ne komunista hrvatskog grada, nego istoimene mjesne zajednice Osijek na Ilidži, što je tadašnje uredništvo to propustilo naglasiti da bi reagiranje dobilo na težini i "širini".

OČI U OČI S KAČAVENDOM

Nijaz Duraković mi je tih dana govorio kako je iskreno i ozbiljno zabrinut zbog održavanja vjerskog skupa na Romaniji i eventualnih reperkusija koje bi mogao imati po međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Sumnje u časne i isključivo vjerske namjere organizatora tog skupa pojačavala je kod njega činjenica da je na čelo cijele te vjerske parade postavljen vladika tuzlansko-zvornički Vasilije Kačavenda, a da je ustranu skrajnut vladika dabrobosanski Vladislav Mitrović, na čijoj se teritoriji nalazila crkva na Knežini. "Ovaj Kačavenda je opasan i agresivan nacionalista", govorio je Nijaz za vladiku o kojem sam do tada znao malo, ili nimalo. Ne sumnjam da je saznanja o Kačavendi imao od policijsko-obavještajnog aparata, koji se, to ću kasnije saznati, dugo i temeljito bavio njime. Za razliku od Kačavende, dugogodišnji vladika Vladislav Mitrović je važio za umjerenog, koncilijatnog sveštenika, poštovanog u najširoj javnosti. Svoju privrženost Bosni i Hercegovini vladika Mitrović je pokazao kada je u Srbiji neposredno pred smrt, na početku rata, tražio da mu se posmrtni ostaci, čim se za to steknu uvjeti, prenesu u Sabornu crkvu u Sarajevu.

Krajem jula 1989. godine, dan prije održavanja proslave otvaranja tamošnje crkve, bila je subota, s fotografom Milomirom Kovačevićem Strašnim sam otišao na Knežinu. Prethodno sam dogovorio razgovor s vladikom Vasilijem Kačavendom koji je glatko pristao, možda i zato što sam rekao da radim priču o otvaranju crkve za magazin "Start" iz Hrvatske, a ne za bosanske medije. Sjedili smo u kasno ljetno popodne ispred lijepe i skladne crkve, na kojoj su radnici još radili vanjske radove, još skele nisu bile uklonjene. Kačavenda me ponudio rakijicom, objašnjavao mi istorijat i značaj ovog pravoslavnog objekta za vjernike romanijskog kraja. Na pitanje kako je njega zapala čast da vodi cijelu proslavu, odgovorio je da o tome odlučuje Sveti Sinod SPC-a. Na prostranoj ledini ispred crkve već se bilo nakupilo nekoliko desetina hodočasnika, pristiglih automobilima, uglavnom vojvođanskih tablica. "Očekujemo sutra nekoliko desetina hiljada vjernika iz cijele Jugoslavije", najavio je vladika. Pitao sam ga da li je svjestan da ovakvo okupljanje izaziva strah i zebnju kod drugih naroda i vjernika u BiH, on je rekao da za to nema nikakvog razloga, pa još objasnio kako su posljednjih mjeseci u obnovi crkve pomagale i komšije muslimani iz okolnih romanijskih sela. Kačeveda je dok smo sjedili leđima bio okrenut prema crkvi, a ja bih povremeno preko njega gledao momka koji je na merdevinama dugačkim valjda desetak metara nešto kuckao na krovu crkve. U jednom trenutku su se merdevine snažno zanjihale i čovjek je s ogromne visine poletio i stropoštao se na ledinu nekoliko metara od nas. Pad je bio strašan, a njegov vrisak prolamao se Romanijom. Potrčali smo prema nesretnom čovjeku koji se previjao od bolova, a Kačavenda je upitao Milomira Strašnog da nije slučajno uslikao pad mladića s vrha crkve. "Jesam", priznao je Strašni. "Hoćeš li sam izvući film iz aparata, ili da to neko drugi uradi", priprijetio je ljutito vladika dok su se oko nas skupljali oni mitingaši pristigli iz Vojvodine. Strašni je rekao da će on to uraditi. Ta se slika ne zaboravlja, ona mi je u godinama koje su uslijedile, krvavim, mračnim, zločinačkim, više govorila o vladiki Kačavendi nego njegovi ratnohuškački govori, druženje sa ratnim zločincima, zlostavljanja dječaka, bogaćenja na krvi i stradanju: njegove luciferske, zakrvavljene oči dok gledaju u fotografa u strahu da je zabilježio nesreću jednog čovjeka koji je majstorisao na crkvi i čije je stmoglavljivanje ravnodušno primio.

Da, naravno, polomljenom radniku, za kojeg smo s radošću ustanovili da je živ, vladika Kačavenda nije se udostojio ni prići, samo je kazao momcima iz svog osiguranja da ga potrpaju u auto i odvezu u bolnicu. Narednog dana sam ga vidio ispred crkve, imao je ruku u gipsu i na jedvite jade se kretao kroz masu okupljenih vjernika-mitingaša.

Narednog jutra smo se fotograf Strašni i ja ponovo put pod noge i jedva uspjeli u automobilu probiti do crkve na Romaniji. U Sarajevu su na svakom koraku stajale policijske patrole. Neke od grupa koje su stizale iz Srbije, najavljivale su da će prije odlaska na svečanost u Knežini "prošetati srpskim Sarajevom i popiti kafu na Baščaršiji". U gradu se pričalo da su im građani starog dijela grada priredili nedomaćinski doček. Kasnije ću saznati da su tokom noći i jutra kolone vozila koje su dolazile sa juga, Crne Gore i Hercegovine, preusmjeravane da na putu za Romaniju zaobiđu Sarajevo, da bi se izbjegli vjerovatni incidenti na gradskim ulicama grada. Manji incidenti su zabilježeni u Višegradu, gdje su lokalni Muslimani, navodno pod komandom Murata Šabanovića, kamenovali jedna autobus sa mitingašima iz Srbije.

IDE ŠEŠELJ PREKO ROMANIJE

Organizatori i srbijanski mediji su tvrdili da se tog ljetnog dana na Knežini okupilo više od 120 hiljada vjernika. Ja sam u reportaži pisanoj za "Start", više vjerovao policijskim izvorima da je otvaranju nazočilo 30-ak hiljada ljudi. Cijeli događaj bio je vrela zvučno-slikovna mješavina vjersko-patriotskog kiča i vašarsko-estradne raspojasanosti. Sa jedne strane ledine bile su izložene slike Milića od Mačve s religijsko-biblijskim motivima, na drugoj strani je treštala muzika, razdrljeni muškarci su krkali meso i kitili pevaljke. Pravoslavni sveštenici su držali dugačke molitve i govore, ali njihove riječi su teško probijale kroz posvemašnju gungulu, ciku i vrisku. Među gostima koji su se okupili oko izložbe Milića od Mačve sam vidio Momu Kapora kako nešto objašnjava grupi ljudi. Sreo sam Nikolu Poplašena, profesora i mog starog poznanika, za kojeg nisam ni sad siguran da li je tada još bio zaposlenik Marksističkog centra Saveza komunista Sarajevo. Bio je tu i njegov kasniji šef u Radikaloj stranci Vojislav Šešelj. Kasnije sam saznao da je na Romaniju stigao kao opunomoćenik četničkog vojvode popa Momila Đujića iz Amerike, koji mu je dodijelio titulu vojvode i ovlastio ga da toga dana, na Romaniji, isto priznanje uruči kome on procijeni da je zaslužio nositi čin vojvode. Romanijom su se među svojim huliganima šepurili vođe mitingaša s Kosova Polja i Stare Pazove.

Od jednog mještanina koji je sa sigurne distance posmatrao taj nesvakidašnji događaj, čuo sam i odmah pribilježio sljedeće: "E, moj brate, pogledaj ti ovaj cirkus, sa popovima, četnicima... A na današnji dan, 27. jula ovdje se godinama proslavljao Dan ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, pjevalo se, igralo, bila je većina ovih ljudi koja sad ljubi ruke popovima, samo što su tad ljubili ruke Milanku Renovici i generalima JNA."

Godinu dana kasnije, u ljeto 1990. godine, u Sarajevu je osnovana Srpska demokratska stranka. U prvim redovima sjedili su ljudi (sa izuzetkom Alije Izetbegovića i Muhameda Filipovića) koje sam gledao na derneku kojeg je sazvao vladika Kačavenda na Romaniji.

Bio je u pravu pokojni Amfilohije Radović kada je poručio "bezbožniku" Milu Đukanoviću da "niko ne može pobijediti Crkvu". A bio je, valjda, u pravu i vladika Grigorije kada je nakon teške kalvarije koju je prošao, teško optužio pravoslavne svećenike tvrdeći da "je većina vladika radila i radi za državnu bezbjednost". Ima jedna ratna zgoda koju sam čuo od dobro upućenih izvora u ratna dešavanja na Palama. Došao negdje tokom rata vladika Kačavenda na Pale pa zatražio da obiđe i blagoslovi vojnike Vojske RS na položajima, u rovovima. Zadesio se tu i tadašnji ministar policije RS, koji je prije rata "pokrivao" Kačavendu i snimao kako ovaj "otkriva" pravoslavnu nejač, sirote, slatke male đakončiće, i bludniči nad njima. Pa veli uznemireni ministar: "Neka Kačavenda obilazi vojnike dokle hoće, ali nek' se ne približava mojim policajcima, znam ja šta će on njima predložiti i kako će ih blagosloviti; gledao sam ja to uživo i na snimcima."

("Start BiH")

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...