Svakome sa gramom mozga jasno je da je ovakve paralele nemoguće povlačiti te da su one ništa drugo nego svojevrsni javni poziv na linč, što i Radončić i mediji koji ga "konsultiraju" stalno potcrtavaju naglašavajući kako je bračni par Čaušesku strijeljan. Također, u pamfletima koje objavljuju Radončić i njegovi mediji, često se koriste termini "dinastija", Izetbegovići (množina), čime se uz Bakira i Sebiju u zlonamjerne konstrukcije i poređenja uvlači i rahmetli Alija Izetbegović, s očiglednim ciljem da se samo prezime Izetbegović poistovjeti sa diktatorima, a u slučaju Miloševića čak i sa ratnim zločincima.

Radončić, naravno, ništa ne radi slučajno. Ni ove konstrukcije i poređenje Izetbegovića sa diktatorima i ratnim zločincima nisu slučajna, kao što nije bilo slučajno ni njegovo svjedočenje pred sudom u Prištini u kojem je ustvrdio da je rat u BiH počeo ubistvom srpskog svata na Baščaršiji koje je naručila SDA (čitaj Alija Izetbegović).

Po kojoj i čijoj agendi Radončić uporno truje bh. javnost ovakvim tezama i kakav narativ želi stvoriti, nije teško naslutiti. Potrebno je samo pogledati ko plasira identične ili slične teze. I sa ove i sa one strane Drine.

Radončić ne mari što se njegove teze sudaraju s logikom, nego ih ponavlja, računajući, valjda, da ih "gebelsovskim metodama" može nametnuti kao istinite. Jer, da bi se uopće Izetbegović poredio sa diktatorom i(li) ratnim zločincem, a njegova supruga s njihovim, osnovni preduvjet je da Izetbegović zaista bude diktator i ratni zločinac.

U državi sa najviše političkih stranaka i medija po glavi stanovnika u Evropi, u državi sa ovakvim administrativnim sistemom, u situaciji kada se i on i njegova stranka manje ili više uspješno svake dvije godine takmiče na izborima, dokazivati da Izetbegović nije diktator bilo bi - zaista smiješno. Uostalom, da je u ovoj državi iko imao ili ima diktatorske porive, zar bi Radončić i ini radončići mogli uopće postojati? Da li bi se o "diktatorskom paru" ili o "supruzi diktatora" moglo napisati stotine, pa i hiljade pogromaških i zlonamjernih tekstova?

Što se tiče drugog poređenja, dovoljno je reći da Bakira Izetbegovića sa ratnim zločincima nije poredila ni najcrnja srpska propaganda.

Sličan sudar s logikom ima i prenapuhavanje utjecaja Sebije Izetbegović u političkom životu BiH i samoj SDA, u kojoj je tek član GO i potpredsjednica Kantonalnog odbora. Namjerno se prešućuje činjenica da je sa početkom pandemije Sebija Izetbegović podnijela ostavku i vratila na izborima osvojeni mandat u Parlamentu FBiH kako bi se posvetila borbi protiv pandemije koronavirusa, dok je Radončić istovremeno kukavički "pobjegao s fronta" i od odgovornosti. Uradio je to kako bi mogao "relaksirano" pisati statuse na društvenim mrežama, obavljati "konsultantske" poslove u medijima i za sve propuste u zdravstvenom sistemu optuživati Sebiju Izetbegović, iako je potpuno jasno da KCUS osam mjeseci sam vodi borbu protiv pandemije, dok su Radončićevi omiljeni ljekari mjesecima izbjegavali da u pandemiji preuzmu svoj dio posla.

Zanimljiva je i Radončićeva "dirljiva briga" za izborne rezultate SDA i političku karijeru njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Deseci tekstova se posvećuju plasiranju teza kako je SDA "brutalno poražena", kako se "raspada", Izetbegoviću se predviđa "kraj karijere"... Sve to nakon izbora na kojima je SDA sa oko 270.000 glasova i dalje ubjedljivo najjača partija u Bosni i Hercegovini, a Radončićev SBB sa skoro desetostruko slabijim rezultatim "pomnožen s nulom".

Možda je i razumljivo to što Radončić radije govori i piše o SDA i drugima nego o sebi i svojoj stranci. Jer, pogled u ogledalo, u kojem se vidi strmoglavo propadanje, mora da je bolan.

Član Predsjedništva u pokušaju triput je gubio izbore, svaki put osvajajući sve manji postotak glasova. Posebno upečatljiv je bio poraz 2018, kada je završio na trećem mjestu sa svega 75.000 glasova, triput manje od pobjednika izbora Šefika Džaferovića. Pad sa 200.000 glasova 2014. na 75.000 glasova 2018. vjerovatno je najveći "strmoglav" u historiji bh. izbora.

Pad je nastavljen i na lokalnim izborima 2020, na kojima je SBB - osvojio ništa i pobijedio nigdje. Dok "brine" o drugima, očito je da se njegova politička karijera gasi.

Jedini realan politički utjecaj Radončić trenutno ima zahvaljujući nekolicini "zarobljenih" federalnih ministara, preko kojih zajedno s Čovićem uvijek može nadglasati SDA i upravljati Vladom FBiH. Tu je i po nekoliko ruku u kantonalnim skupštinama, s tim da mu, uprkos silnom i na momente tragikomičnom dodvoravanju Konakoviću, nikako ne polazi za rukom da sačuva utjecaj u Kantonu Sarajevo. U Tuzlanskom kantonu je srušio Vladu, ali mu formiranje nove ne ide željenim tokom.

Kada u skoroj budućnosti SBB-ove malobrojne ruke više nikome ne budu bile potrebne, Radončićev politički utjecaj će ostati sveden na oronule i "davno pročitane" medije. Bez Milana Tegeltije i pobočnika sumnjivih biografija, neće imati ni utjecaj u pravosuđu, pa i ne čudi što ovih dana njegovi mediji tuguju zbog ostavke prvog čovjeka VSTV-a.

Kao i ranije, na stranicama tih medija bit će ponuđeni hvalospjevi raznim vučićima, čovićima i dodicima, promoviran srbijanski turbofolk, uz istovremene napade na svakoga ko iole vrijedi u bošnjačkoj politici, a ko ne odgovara Radončićevim intreresima.

Mada, Radončić bi mogao doći u situaciju da i u kontroli medija zavisi od volje trenutno svoje bivše (?) supruge Azre, kojoj je svojevremeno nakon čudnovate fiktivne (?) brakorazvodne parnice pripalo vlasništvo nad "Avazom" i imovina koju Elena Čaušesku i Mira Marković zajedno nisu mogle ni sanjati.

(Faktor)