PROFESOR HRVOJE KLASIĆ, OTVORENO: „To što u Srbiji, barem zasad, nema kampanje protiv filma “Quo Vadis, Aida?” nikako ne znači da je srpsko društvo sazrelo…“

Začuđujuće malo komentara i, što je još čudnije, vrlo malo negativnih komentara izazvala su dva filma koji će na sljedećoj dodjeli Oscara predstavljati Srbiju i Bosnu i Hercegovinu.

  • Društvo

  • 16. Dec. 2020  16. Dec. 2020

  • 0

Piše: HRVOJE KLASIĆ

Iznenađenje je tim veće što teme koje obrađuju spomenuti filmovi – Jasenovac i Srebrenica – inače u javnosti izazivaju mnoštvo reakcija. Zašto je tomu tako teško je sa sigurnošću reći. Možda odgovor leži u činjenici da su redatelji filmova napravili prije svega kvalitetna umjetnička ostvarenja i samim time pronašli način kako se pri obradi ovakvih “kontroverznih” tema uspješno oduprijeti dnevno-političkim i povijesno-revizionističkim pritiscima. Dio odgovora svakako leži i u činjenici da je filmove do sada pogledalo jako malo gledatelja.

I dok se o nekim razlozima izostanka reakcija može tek nagađati, jedan razlog bi se sa sigurnošću mogao odbaciti. Riječ je o spremnosti društava na ovim prostorima da priznaju i suoče se s mračnim stranama vlastite prošlosti.

To što u Srbiji, barem zasad, nema kampanje protiv filma “Quo Vadis, Aida?” nikako ne znači da je srpsko društvo sazrelo kada je u pitanju odnos prema događajima iz 1990-ih i konkretno prema onome što se 1995. dogodilo u Srebrenici. Dijelom se to odnosi na negiranje pojma genocid, ali puno više na općenito neprihvaćanje odgovornosti za zločine koje su pripadnici srpskog naroda po naređenju srpskih vojnih zapovjednika i uz suglasnost srpskih političkih vođa činili tih godina prema pripadnicima drugih naroda.

Da sam u krivu po srpskim se stadionima sigurno ne bi nekažnjeno skandiralo “Nož, žica, Srebrenica”, generala Ratka Mladića, osuđenog zbog odgovornosti za ratne zločine i genocid u Srebrenici na doživotnu kaznu zatvora, sigurno se u Srbiji ne bi doživljavalo žrtvom međunarodne zavjere i nacionalnim herojem, a osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj sigurno se ne bi u srpskim medijima svakodnevno pojavljivao u ulozi političkog i društvenog komentatora. Uostalom, da sam u krivu najmoćniji političar u Srbiji danas ne bi bio čovjek koji se 1990-ih isticao nacionalističkom, šovinističkom i ratno-huškačkom retorikom (za koju se nikada nije ispričao), i koji se godinama nakon rata zalagao za imenovanja ulica po ratnim zločincima.

Demoni iz prošlosti

Kada bismo odnosu prema događajima iz prošlog rata pribrojili odnos prema odgovornosti Nedićeve Srbije u provođenju holokausta ili četničkim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata, slika o načinu na koji se srpsko društvo suočava s prošlošću bila bi još jasnija, i poraznija.

Na sličan način bi se u vezu mogao dovesti izostanak reakcija na film “Dara iz Jasenovca” s načinom na koji se s prošlošću suočava hrvatsko društvo. Zvuči nevjerojatno, ali stvari kada je u pitanju odnos prema hrvatskom fašističkom nasljeđu, tj. ustaškom režimu, genocidu nad Srbima, Židovima i Romima, kolaboraciji ustaša s Hitlerom i Mussolinijem, prevelikom broju Hrvata unatoč znanstveno utemeljenim činjenicama očito i dalje nisu jasne.

A svođenje odnosa prema tom najmračnijem razdoblju hrvatske povijesti na zlonamjerno manipuliranje brojem žrtava logora Jasenovac ili negiranje i relativiziranje masovnih zločina koji su u ljeto 1945. počinjeni prema zarobljenim pripadnicima poražene vojske NDH ustvari je samo izgovor svima onima koji nemaju hrabrosti javno izraziti svoje simpatije prema “nezavisnoj” državi stvorenoj 10. travnja 1941., i koji uvijek pronalaze opravdanja za postupke, pa čak i zločine, hrvatskih nacionalista.

Da je sve jasno hrvatski gradovi nikad ne bi imali ulice koje nose imena po ustaškim ministrima i ideolozima, službeni pozdrav genocidnog režima bio bi uvijek i svuda zakonski zabranjen, a dan kada je kapitulirala vojska NDH (15. svibnja), bez obzira na zločine koji su prema zarobljenicima uslijedili, nikada ne bi bio službeno proglašen “Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost”.

Kada bismo odnosu prema događajima iz Drugog svjetskog rata pribrojili odnos prema odgovornosti hrvatske države za ubojstva, progone i šikaniranja pripadnika srpskog naroda u prošlom ratu slika o načinu na koji se hrvatsko društvo suočava s vlastitom prošlošću bila bi još jasnija, i poraznija.

Spomenuti filmovi možda će vrlo brzo izazvati veliku pažnju gledatelja, a jedan od njih možda osvoji i Oscara.

S druge strane, pred spomenutim društvima još uvijek je dug put da prošlost prihvate onakvom kakva je uistinu bila. “Dara iz Jasenovca” i “Quo Vadis, Aida?” možda mogu pomoći na tom putu. Možda čak i tako što ćemo o njima, i temama koje obrađuju, civilizirano i s iskrenim pijetetom zajedno šutjeti.

(Prenosimo s portala Net.hr)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...