Piše: FARUK KAJTAZ

Preduslov svakog procesa pomirenja je prolazak kroz stanje katarze, odnosno vlastitog preispitivanja počinjenih grešaka i posljedica, koje su zbog toga nastale.

Da bi uopće bilo katarze, prvo treba biti VOLJE da se ZAISTA krene u proces pomirenja. Ako nema prave i istinske volje, onda ima samo ispraznih i na brzinu izgovorenih riječi – navodnih „žaljenja“, kojih smo se naslušali sve ove postratne godine. 

Šta znači par rečenica izgovrenih „u bradu“, od strane bilo koga, ako riječi ne slijede djela? Realni potezi, koji upućuju na zaključak ili možda samo naslućuju da je neko i negdje shvatio sve svoje zablude. Nije da nije bilo nekih nagovještaja katarze, ali to su već odavno davno prošla vremena.

Nešto malo opozicije na marganima i u krugovina građanske intelektulane elite se suočilo sa realnostima, dok su glavni tokovi vlasti ostali uz ratne narative po principu „žrtava je bilo, ali samo na našoj strani“.

Sve ostalo se minimizira (nije, genocid, nego „veliki zločin“!?)  ili otvoreno i planski negira. Ide se čak i par koraka dalje, pa se dokazani ratni zločinci proglašavaju novim nacionalnim herojima, „borcima za našu stvar“, gotovim modelima, koji bi tebali biti uzor novim generacijama.

Zločinačka prošlost se, ne samo relativizira, nego se i društveno promoviše i veliča, odavanjem javnih priznanja presuđenim ratnim zločincima, čiji projekti suštinski nastavljaju žvjeti, ali ovoga puta pod okriljem „procedura“, „zaštite nacionalnih interesa“ ili „izvornog Daytona“.

Društvo u BiH se nastoji podijeliti do kraja, baš insitiranjem na prijepornim pitanjima, jer je samo tako moguće održati dovoljno visok nivo javnih tenzija potrebnih za „razvlačenje pameti“ konstitutivnim narodima i građanima.

I kada se ukaže na tu nelogičnost, koja se kosi sa osnovama svake iole demokratske države, ti zaštitinici „naših stvari“, odmah krenu sa prkosnim izjavama. Nema toga ko će nas na to natjerati...

Već viđeno toliko puta u različitim situacijama. Ništa novo.

I baš to „ništa novo“ je naš novi, a zapravo stari problem. Ratovi na brdovitom Balkanu ustvari nikada nisu prestali u glavama zaboravljivih političara, bez trunke savjesti i morala. I zašto se onda čudimo što nema katarze? Nema je i neće je biti sve dok većine građana prešutno ili aktivno, da se ne lažemo - podržavaju takve politike i nastojanja.    

Duboka je to sociološka priča o istorijskom prokletstvu naroda i država na Balkanu. Sindrom „malih razlika“, koji je uvijek razlog za nove „velike ratove“.

Priča je to i o nama o našem primitivizmu i barbarizmu, koga nevješto glorificiramo, dok vjerujemo u lažne istorije i sumnjive mitove.

Kako ono reče Štulić u pjesmi „Balkan“?..."ljudi sudbinom prokleti"...  

(Prenosimo s autorovog bloga)

Napomena: Naslov i oprema redakcija „SB“.