Piše: FARUK KAJTAZ

Prvi krug glasanja za gradonačelnika Mostara se prema odluci Inzka poništava i to zato, jer se prema njegovom tumačenju Stauta, glasanje moralo obaviti tajno, a ne javno!?

Intervenisanje Visokih predstavnika u mostarsku političku stvarnost nikako nije novo, ali je u ovom najnovijem slučaju jedna važna činjenica vrlo zanimljiva i važna. Naime, OHR je do sada u pravilu reagovao samo kada se „lokalne vlasti i stranke“ nisu mogle dogovoriti, pa je arbitraža bila jednio rješenje izlaska iz pat pozicije. Tako je uostalom i nametnut, kasnije će se pokazati, nemetnuti Statut Grada Mostara, nikada usvojen u Gradskom vijeću!?

U zadnjoj odluci Inzka nije bilo takve situacije... Štaviše!

Ubjedljiva većina vijećnika iz više stranka i koalicija je zajedno djelovala i glasala jedinstveno u Gradskom vijeću i donijela odluku o javnom glasanju, što je OHR zapravo trebao pozdraviti, a ne sankcionisati.  I to iz više razloga.

Prije svega, jer je svako javno glasanje sigurno BOLJE I DEMOKRATSKIJE rješenje od bilo kakvih tajnih izglasavanja i jer je princip transparetnosti odlučivanja upravo ono na čemu je OHR uvijek itekako insistirao sve ovo vrijeme. I sada kada se konačno postigla ta očekivana sinergija i donijelo rješenje, koje je dokazano  demokratsko, Inzko odjednom zaključuje kako je „tajno bolje, nego javno“ i to bez obzira što je o tome postignuta gotovo plebiscitarna odluka vijećnika.

Imao je Inzko i puno prije itakakvog razloga za reagovanje, ali se prvi čovjek OHR-a tada odlučivao na šutnju ili pak nesuvisla objašanjavanja kako su za neustavna rješenja iz Statuta koga je donio OHR „najodgovorniji lokalni političari“. 

„Šutiš, svaki put, kad' zovem Te sa druge obale...“ pjeva Dino Šaran iz banda Letu štuke, kao savršeni soundtrack za ulogu „stranaca“ u Mostaru.

Mogao je Inzko davno prekinuti mostarsku političku dramu i višegodišnje mrcvaranje građana Mostara da je jednostavno svojom odlukom izmjenio spornu i neustavnu odluku OHR-a, ali je na kraju donio presjekao rješenjem, koje je suštinski samo dalje „zakopalo“ Mostar u „vječnu“ političku krizu.  Svaki student prava zna da spornu i neustavnu odluku može i mora izmjeniti  prije svih onaj organ, koji je i donio. I šta tada radi Inzko?

On  tada raspušta „nelagalan“ sastav Gradskog vijeća, ali ostavlja u fotelji vječnog gradonačelnika Ljubu Bešlića bez izbornog legitimiteta i koji je izabran iz sastava tog istog nelegalnog predstavničkog tijela!? I tako, osam godina šutnje i pozivanja na „principe“...

Inzko je značajno šutio i kada je lider HDZ BiH, Dragan Čović, svezao Mostar u svoj dobro poznati „paket“ praktički onemogućivši bilo kakvo lokalno rješenje, zbog „viših nivoa“.

Vraćanje stvari na početak u slučaju izbora gradončelnika Mostara, još jedna je odluka Inzka, koja ima kapaciteta da proizvede više problema, nego što može bilo kome pogodovati. Čak i onima koji su je podržali. 

Inzkova odluka je „medvjeđa usluga“, čak i za Irmu Baraliju iz Naše stranke, koja je pokazala neutažive ambicije u pokušajima se domogne fotelje gradonačelnice i to bez bilo kakve ozbiljne političke podrške. Hoće da bude, pazite sada, gradonačelnica, a da ostane u opoziciji!?

Naime, odluka OHR će samo uvjeriti sve oni koji smatraju kako postoji „neka tajna veza“ između Baralije i OHR-a. Možda to i nije tačno, ali to će ostati percepcija javnosti, bez obzira na eventualna kasnija tumačenja.

Za samu Baraliju bi najbolje bilo da nakon svega jednostavno povuče svoju kandidaturu, ako joj je, uopšte stalo do bilo kakvog političkog kredibiliteta. Ona je ta, koja je podržala javno glasanje u Gradskom vijeću, dobila svega pet glasova i na kraju stala iza odluke OHR-a o tajnom glasanju!?, ustvrdivši da „da neće odustati“.  Jel' neko možda u svemu ovome vidi neku (političku) logiku?

U političkom smislu, Irma Baralija, je mlada osoba pred kojom je tek politička karijera, naravno ukoliko bude znala broditi tim nemirnim vodama. Ima života i u opoziciji...

Insistiranje na principima, samo zbog tih istih principa, najmanje je dobro rješenje za nju samu kao mladu politačarku, ali i opoziciju u Gradskom vijeću. Politika je stvar ponajprije realnog i mogućeg, a ne „romantičarskih ambicija“. Čak i ako, te eventulano „stoji“ neko moćan...

Ali vratimo se za kraj na Inzka i njegovu akciju nakon godina šutnje, kada je progovorio i podržao - tajno glasanje.

Da nisu to, možda, ti principi koji nam se stalno guraju pod nos, kao „papir“, bez kojih nema euroatlantskih ambicija BiH? 

„Prenosimo s autorovog bloga)

Napomena: Oprema i naslov redakcija „SB“