Piše: Ernad Metaj

Izbori za gradonačelnika Mostara su završeni. Od galame oko njih nije bilo koristi, neće biti ni od ove nakon njih koja najviše odgovara onima koji su politiku ovdje pretvorili u valjanje u blatu. Bosni i Hercegovini je potrebna snažna građanska alternativa vladajućim nacionalistima, ali i liberalnim kapitalistima, a nje nema, nestaje i guši se. Nije razlog što građani to ne žele, problem je u onome što im se nudi, a prema mom mišljenju najveću odgovornost za to snosi SDP BiH. Iz mostarskog šamara onima koji nisu i neće prestati živjeti san o građanskoj BiH može se izvući pouka.

Da budem precizan, u narodu se kaže da je nešto dobro došlo "k'o budali šamar", e nakon ovog još jednog, snažnijeg od ranijih, vrijeme je da u SDP- u protresu glavu i konačno dođu sebi. U Mostaru je SDP počeo trljati pospane oči, ali da bi ih širom otvorio biće potrebno puno više od simboličnog postavljanja Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Važno je i za ideju BiH korisno i potrebno da se kroz Bogićevića afirmiraju zamagljene vrijednosti socijaldemokratije, a još važnije da se poštenje, znanje i dosljednost vrate kao principi na kojima se može i treba voditi politika. Nažalost, Bogićević je kao ljudska i intelektualna gromada personifikacija svega što SDP-u danas nedostaje, baš kao i shvatanja da se BiH ne brani isključivo u Sarajevu.

SDP prvo ne smije dozvoliti da se pozicija gradonačelnika Sarajeva svede na protokolarnu, što ona formalno jeste, ali suštinski iako je bez velike izvršne vlasti ona može ojačati funkciju glavnog grada, ali i potcrtati državu koja se konstantno dovodi u pitanje. Nakon Mostara SDP podhitno mora preispitati i redefinirati svoju poziciju unutar Četvorke gdje su svjesno, ili ne, pristali da ih se svede na ikebanu koju partneri koriste kao ukras. Ne može i ne smije predsjednik SDP-a na zajedničkim presicama stajati sa strane, ili iza leđa svojih partnera. I puštati onima koji svoju snagu uglavnom crpe iz Sarajeva da vode glavnu riječ. 

Upravu je potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović kada kaže da Sarajevo nije BiH i da koalicioni partneri ne bi trebali zloupotrebljavati posrtaj SDP-a u ovom gradu pokušavajući prenijeti sliku o omjeru snaga i na ostatak BiH. Važno je biti politički korektan, ali niko ne smije sebi dopustiti da tu njegovu vrlinu bilo ko koristi protiv njega. Možda griješim, ali baš u Sarajevu mi se čini kako koalicioni partneri koče ministra Adnana Štetu jer je za kratko vrijeme pokazao da se može uraditi puno dobrih stvari.  Zato za spas SDP-a neće biti dovoljno samo imenovanje Bogića Bogićevića, iza njega će morati stati hrabri, beskompromisni i pametni ljudi koji povratak političkog barda moraju znati kapitalizirati. 

Svidjela mi se fotografija Mijatovića i Bogićevića s porukom „jesmo Srbi, ali ne po profesiji“. Istu rečenicu, podsjećamo, Bogićević je kazao na sjednici Predsjedništva SFRJ 1991. godine, kada se htjela uvesti odluka o vanrednom stanju u Jugoslaviji i podizanju borbene spremnosti JNA. Tadašnji promiloševićevski članovi Predsjedništva SFRJ računali su na njegov glas kao Srbina, ali na njihovo iznenađenje Bogićević je bio i ostao vjeran interesima BiH. Tu snagu danas objektivno nema niko u redovima SDP-ovih koalicionih partnera. Pokazala su to njihova djela, koja ne prate dobro osmišljene promotivne kampanje koje i ne služe ničem drugom nego da zavaraju posmatrača.

Vrijeme je da neko u SDP-u, bez obzira kako to možda i primitivno izgledalo, konačno lupi šakom o sto i okupi potentne ljude kojih ima u i oko SDP-a. Možda griješim, ali samo jak tim ima šanse za pobjedu, sve ostalo je političko pilićarenje u mikrosredinama od kojeg samo uski krug ljudi ima koristi. SDP po ideji jeste i opet mora postati državna stranka, spremna da se bori protiv rastuće nejednakosti u društvu. Salonska socijaldemokratija ne može opstati, SDP se mora okrenuti radnicima, seljacima, zdravstvenim radnicima, policajcima, svima kojima je ugrožen materijalni i simbolički položaj u društvu. U suprotnom, svaki socijaldemokrata u duši ima prava da se odrekne takve stranke i takvih ljudi. Dosta je bilo ideološkog lutanja, SDP ne smije biti ničiji privjesak, SDA-ov, HDZ-ov, pa ni onih koji bi Četvorku rado sveli na dvojku, a možda i u potpunosti privatizirali. SDP treba svoju politiku, pravednu, jasno artikulisanu, hrabru, politiku kompromisa koja nikada više neće gušiti njen vlastiti identitet. Takav SDP opet može zapaliti plamen koji još uvijek tinja u srcima mnogih Bosanaca i Hercegovaca. Do politike je.

(NAP)