Na 108. godišnjicu rođenja jednog od najvažnijih pjesnika i novinara s naših prostora, prisjećamo se lika i djela velikog Ivana Gorana Kovačića.

Ivan Goran Kovačić je rođen u Lukovdolu u porodici progresivnih intelektualaca, Školovao se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje, studirajući slavističku grupu predmeta, širi svoje hrvatske i jugoslavenske vidike upoznajući se s kulturom pravoslavnog i ruskog istoka.

Kovačić postaje aktivan i agilan novinar, pronalazeći u tom zanimanju formu koja je bila u stanju zadovoljiti njegove životne, intelektualne, umjetničke i političke zahtjeve. Pažnju javnosti na svoj rad skreće objavljivanjem knjige priča Dani gnjeva 1936. Koristeći se tehnikom lirskog realizma, ispisuje hroniku seoskog života izbjegavajući idealizirati život hrvatskog seljaka. U toj knjizi progovorio je glasom socijalno senzibilnog prozaiste, ispisujući prozu o nepravedno proganjanim i iskorištavanim malim ljudima. Odmah po objavljivanju knjige Kovačića prepoznaju kao književnika kojeg neće biti lako „slomiti“.

Zbog radikalnih stavova na Kovačića se iz krugova visoke buržoazije i krupnog kapitala gleda s podozrenjem, što je, uostalom, bila sudbina gotovo svih umjetnika njegove generacije.

Ipak, ono što ga je izdvajalo od gotovo svih književnika epohe, osim možda Miroslava Krleže, bila je njegova sklonost pesimizmu i slikama strave, krvi i jeze, najjasnije prikazana u pjesmi “Moj grob”. Početak Drugog svjetskog rata i dolazak nacizma te uspon kolaboratorskog fašizma bude u njemu onu silovitu, neustrašivu i pragmatičnu ličnost koja je cijelu deceniju bez ikakvog straha srljala u političke borbe zahtijevajući socijalnu pravdu i jednakost među ljudima.

Već početkom rata zajedno sa sunarodnjakom i pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, a iste godine s grupom hrvatskih boraca i intelektualaca prelazi u Bosnu. Iako je kao intelektualac imao priliku biti dio jedinica NOV-a koje su bile manje izlagane naporima ratovanja, odbija sve poštede i od dolaska u partizane, pa sve do smrti učestvovao je u dugim i napornim marševima. U tom vremenu kaljenja duha intenzivno piše, a najpoznatije djelo mu je poema Jama, koju je napisao iz protesta protiv ustaških pokolja nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Jama je posljednje i najzrelije Kovačićevo djelo, koje progovara o nepravdi, zločinu i krivnji. To je i pjesma koja se svojim proročanskim sadržajem ostvarila, jer je Goran se krajem juna 1943, nakon ofanzive u kojoj su se partizanske snage na Sutjesci sukobile s nadmoćnim fašističkim neprijateljem, zatekao u fočanskom selu Vrbici, ranjen, bolestan i iznemogao.

Krio se s grupom preživjelih partizana kad ih je pronašla grupa istočnobosanskih četnika koji su po zadatku temeljito „čistili“ gudure istočne Bosne tražeći i koljući partizane ranjene na Sutjesci. Kovačiću i profesoru na Medicinskom fakultetu u Beogradu, dr. Simi Miloševiću, tada je presudila četnička kama.

Kovačićev grob godinama je ostao nepoznat, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 1957., kada su premješteni u rodni Lukovdol.

(SB)