Zanimljivo je pročitati taj mali broj reakcija na non-paper koji je uputio Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na više desetina adresa u Evropi i svijetu, a koje ne sadrže ono što je ključno – zašto je takav non-paper uopće odaslan?

Naravno, tome treba pridodati i tu činjenicu da oni koji se u svojim analitičkim tekstovima referiraju na taj non-paper, ne poznaju šta je i čemu služi non-paper uopće, odnosno da se radi o neslužbenom dokumentu, koji se ne piše uobičajenim diplomatskim frazama, već se iznose stavovi koji trebaju biti razmotreni od onoga ili onih kojima je namijenjen. Očiti povod za Komšićevu diplomatsku akciju jeste non-paper koji je lansirala Hrvatska, kojim opet nastoji da kroz evropske institucije progura njihovu težnju da kroz nametanje novog izbornog zakonodavstva stvore politički prostor za kontinuiranu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, koja ne mora biti samo politička, već i ekonomska i svaka druga. To je, dakle, bio osnovni povod za Komšićev non-paper. 

OTVORENA PRIJETNJA RUSIJE

Kada se razmotre sva tri poglavlja ili cjeline iz Komšićevog non-papera, onda se može vidjeti nekoliko veoma važnih elemenata, koji se suštinski tiču interesa Bosne i Hercegovine. Prvi od njih je taj, sada već nesporna činjenica, da ovdje definitivno postoje interesi susjednih zemalja Hrvatske i Srbije, koje to realiziraju putem svojih političkih aktera, ali i onaj nimalo benigni izraz Rusije, koja čak otvoreno prijeti ako Bosna i Hercegovina nastavi svoj put prema NATO-u. U sva tri slučaja vidna je namjera ostvarivanja njihovog utjecaja u Bosni i Hercegovini. 

Kako drugačije razumjeti toliku sličnost u stavovima zvaničnog Zagreba i, recimo, stavova HDZ-a BiH i njegovog lidera Dragana Čovića o tome da se Izborni zakon Bosne i Hercegovine treba mijenjati na način da se on etnički ustroji, u čemu bi svaka od etničkih zajednica trebala birati svoje predstavnike – čitaj predstavnike samo HDZ-a, i to vječito. Oko toga, u Komšićevom non-paperu stoji vrišteća konstatacija da je to nastavak one politike koju je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) proglasio "udruženim zločinačkim poduhvatom", čiji je cilj bio uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom. Ta se činjenica zaobilazi u različitim analizama, niti je iko spominje.

S druge strane, evidentan je utjecaj Srbije kroz SNSD, jer niti jednu odluku BiH ne može donijeti a da Milorad Dodik ne zakoči već u prvom koraku, vođen većinom interesima susjedne Srbije i pomalo Hrvatske (naprimjer Pelješki most, PISA ili PIRSL kao vitalni entitetski interes). Zar treba jasnija argumentacija ovih elemenata iz Komšićevog non-papera? 

ZAŠTO SE SATTLER OSJEĆA POGOĐENIM

Što se tiče međunarodne zajednice, prvenstveno Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, gdje se spominje njihovo povlađivanje interesima Čovića ili HDZ-a, pa zar rječitiji primjer može biti od „Mostarskog sporazuma“, gdje je u njegovom drugom dijelu rečeno da će se Izborni zakon Bosne i Hercegovine mijenjati na način da se obezbijedi „legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda“, čemu je kumovao šef Delegacije Johann Sattler i dio te Kvinte, kroz njihovo saučesništvo (čitaj medijaciju) u stvaranju tog dokumenta, koji nije na liniji 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije. Zapravo je Sattler taj koji je najviše pogođen Komšićevim non-paperom, jer nam ovdje nudi nešto što nisu evropske vrijednosti niti norme, veoma često zaboravlja ljudska i građanska prava, a sve na liniji ispunjavanja želja Dragana Čovića. Treba li jasniji pokazatelj od toga? K tome, evropski autoriteti iz ustavnog prava, kao što je Josepf Marko, nekadašnji sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jasno kažu da je presuda „Ljubić“ provedena i da nema potrebe u tom dijelu intervenirati na Izborni zakon, što Sattlera, očito, ne zaustavlja da nastavi sa svojom upitnom agendom. 

Svoje samozapetljavanje u vlastitu paukovu mrežu Sattler je učinio i time što plasira navodne evropske zakone u Bosni i Hercegovini, kao što je reforma pravosudnog sistema ili reforma VSTV-a, na jedan minimalan i neodgovarajući način, pa mu onda Venecijanska komisija kaže da to nije uredu niti prihvatljivo. Zar i to nije jasan pokazatelj da Sattler svih 14 ključnih prioriteta posmatra statistički i nesadržajno, ne nudeći prijeko potrebne reforme koje zahtijevaju evropske integracije, već one minimalne kojima se ne ispunjava tih famoznih 14 ključnih prioriteta, ali bi se to u Bruxellesu moglo voditi kao da je posao obavljen. Kako, to očito Sattleru nije važno. 

Kad sve ovo zbirno pogledamo, Komšićeva evidencija problema je jasna i mnogo tačnija od onoga što nam u svom diplomatskom stilu – kaži sve i ne reci ništa – nudi međunarodna zajednica. Zato je ovaj bosanskohercegovački non-paper važan, jer će se 19. aprila u Evropskom vijeću naći tačka o Zapadnom Balkanu, kada će ovo evropsko tijelo donositi stavove koji će se, između ostalog, provoditi i u Bosni i Hercegovini, a da je Hrvatska svojim non-paperom nastojala i nastoji skrenuti u njima željenom, a za Bosnu i Hercegovinu nepovoljnom pravcu. Zbog toga je ovakav način djelovanja, koji je dijelom prakse u vanjskoj politici, jako važan, jer se time nastoje zaštititi interesi Bosne i Hercegovine, a ne interesi pojedinih političkih grupacija ili interesi birokrata na privremenom radu u našoj zemlji, koji žele ići naprijed u svojoj diplomatskoj karijeri. 

Posmatrajući ovako Komšićev non-paper, onda je njegova logika i namjera jasna, naravno onome ko to želi razumjeti. Onome ko neće, jasno je da su interesi susjednih zemalja na prvom mjestu.

(Sl. B.)