JOVAN DIVJAK, GENERAL U OSTAVCI OTETE VOJSKE: Samo časni ljudi sudjeluju u ratovima za koje unaprijed znaju da će ih izgubiti...

Bosnu u Hercegovinu je i u ratnom užasu, kada je, realno, nije bilo, na kakvom-takvom, makar i imaginarnom, emocionalnom okupu držala vjera u nju, borba za njen spas, pored ostalih i ljudi kakvi su bili fra Petar Anđelović i Jovan Divjak. Niti jedan nitidrugi tu vjeru do kraja svojih života nisu (iz)gubili, ali problem, nepopravljiv i fatalan je taj što oni koji su krojili "Bosansku Republiku", odnosno ovo što danas humoristi patriotskog žanra nazivaju državom, nisu vjerovali u njih niti su im bili potrebni.  

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 10. Apr. 2021  10. Apr. 2021

  • 13

Piše: SENAD AVDIĆ

U ljeto 1992. godine, uoči propale, diletantske, pogubne deblokade Sarajeva, zapalo me je da budem gost-urednik na Televiziji Bosne i Hercegovini. Poznat je TV format: nađu ljudi s televizije nekoga ko će umjesto njih, džaba, bezbeli, praviti emisiju, zvati goste, glumatati voditelja, i to sve u ratu, i to sve pod granatama i mecima, i gladan i žedan, da prostite.

Uglavnom, ovaj gost-urednik dovede u televizijski studio trojicu gostiju fra Petra Anđelovića, provincijala Bosne srebrene, Jovana Divjaka, (nominalno) drugog-trećeg čovjeka Armije RBiH, i Abdulaha Sidrana, pisca. Završilo se snimanje, nije ni hrđavo emisija ispala kad se ima u vidu kako je smišljana i u kakvom je košmaru pravljena, kako su gosti dovođeni, bolje rečeno "hvatani živi po gradu" i kakve su sve tehničke prepreke podmetale nogu gostu-uredniku. Nekako smo filmskim trikovima uspjeli uspostaviti videovezu s Igmanom, odakle se u emisiju uključio, kasnije će se pokazati prevarant i jebivjetar, pa samim tim i idealan savjetnik po mjeri Alije Izetbegovića Armin Pohara. Dok je pričao kao svjedok iz okupirane Posavine kako su četnici do temelja srušili samostan na Plehanu, fra Petar, koji je nekad služio u njemu Bogu, plakao je gorko i ridao koliko ga grlo nosi. 

TAJNA FRATARSKE RAKIJE I MOĆ "NITROGLICERINKE"

Zove nas poslije snimnja, sve đuture, tadašnji šef Informativnog programa Nedim Lončarević kod sebe u kabinet na piće. Kabinet jeste bio Nedimov, ali piće nije: ponio sa sobom fra Petar bocu rakije - šljive. Bio je Sidran mušterija da je "napadne(mo)" prije početka snimanja, odbijen mu je prijedlog glatko, u interesu javnosti. Otvara se flaša, sipa se u čaše, a pukovnik Jovo i pisac Avdo našli negdje šah pa razbacili "na male". Pihnu Sidran obilan gutljaj rakije, provrti je po ustima i veli: "Doobra, nije jaka, možda 36-37 stepeni, ali dobra, pitka." Ljutnu se fra Petar na degustatora i kaže da se fratarska rakija stotinama godinama pravi i da nikad nije bivala slabija od "40 gradi". (Ne kaže se džaba u narodu da je rakija fratarska košulja!). Jovo i ja se u te njihove priče iza kazana ne petljamo, mada nisam ni ja malo rakijskih kazana provrtio rukama i malo rakije ispekao i mahnuo na svom vjekovnom ognjištu u mlađim danima. Međutim, ima neko ko se razumije: Nedim Lončarević zove pjesnika i urednika na televiziji Ivana Kordića, koji je tu negdje, vrzma se po "Sivom domu", da dođe i svojim iskustvom i autoritetom prekine pomalo neugodnu prepirku fratra i pisca o kvaliteti, "snazi" i tajnama fratarske, da ne kažem samostanske rakije. Ivan se učas stvorio, čuo u čemu je problem pa odmah krenuo u ekspertizu. I on znalački vrti gutljaj rakije po ustima, uživa, koluta veselo očima i, nakon što "mučenica" kliznu niz grlo, donese sud: "42 stupnja, ni stupnja gore, ni  dolje!" Sidran povlači figure po tabli, priznajući kapitulaciju, komplimentira Kordićevom "ultimativnom drugostupanjskom sudu": "Ja jedino priznajem sud ove Partije." Pobjednički osmijeh raširi prelijepo, otmjeno lice provincijalovo.

"A, reci ti meni, pukovniče Jovo", obraća se fra Petar oficiru Divjaku, "je li istina ono što su mi ljudi iz naše vojske pričali, da postoje te neke puške koje su u stanju spržiti tenk, tu zvijer T-84, kojem, čujem, obično protivoklopno oružje ne može ništa."

"Jeste, tačno je, to su nitroglicerinske puške, nova tehnologija, nismo ih mi koristili u JNA. Zrno proizvodi ogromnu toplotnu energiju koja probija oklop tenka i do 30 centimetara debeo i doslovno mu sprži "utrobu" sa sve posadom. Mi ih u Armiji nemamo, navodno su skupe, desetine hiljada maraka košta jedna sa municijom", objašnjava svima nama Jovan Divjak i dalje vukući figure po šahovskoj ploči. 

"Ja mislim da ću barem dvije te puške nitroglicerinke uskoro moći unijeti u Sarajevo", govori provincijal Bosne srebrene, a svi ga s divljenjem i nevjericom gledamo i slušamo. Potom objašnjava detalje, dolazi neki humanitarni konvoj, ima suglasnost UNPROFOR-a "i agresorske strane" da uđe u grad, a on će svojim ljudima, prijateljima u jednoj zapadnoj zemlji reći da kupe nitroliglicerinske puške sa što više municije i pomiješaju ih s hranom, garderobom, lijekovima koji će uskoro krenuti za Sarajevo. "Ko će pretresati popove i tražiti im puške nitroglicerinke", nastavlja veliki provincijal.  

"Ako uspijemo dovući puške u grad, jednu ću dati Armiji BiH, a drugu Draganu Vikiću. Zaslužio je, njegovi specijalci su nam spasili i izvukli vrijedne umjetnine i povijesnu građu u Nedžarićima i na Grbavici", govori provincijal. Franjevački red kojem je pripadao, proslavio je početkom devedesetih 700 godina prisustva u Bosni. 

Katolički svećenik koji s generalom vojske - pravoslavcem razgovora o načinima i tehnikama odbrane BiH od agresije, dok ih zadivljeno sluša muslimanski pjesnik: ta slika, tri staleža, tri duha sveta i jedne duše je paradigmatični model koji je jedini imao ozbiljne i trajne izglede učiniti ovu zemlju normalnom i skladnom, uprkos agresiji, smrti, gladi, bolestima i drugim "zgibenijama"...

KAD SU NAŠI HAPSILI I UBIJALI NAŠE

Prošla je prva ratna godina i u ljeto 1993. godine srećem u Zenici Jovana Divjaka, sada već s generalskim činom na uniformi. Pijemo kafu, govori o strašnim prilikama u Sarajevu, "gore je nego ikada do sada", očajava. Provjeravam namjerava li obilaziti armijske jedinice u Trećem korpusu, to je ritual kojeg je svakodnevno upražnjavao u Sarajevu, pa da mu se "privalim". "Ne pada mi na pamet, da me ponovo hapse 'naši' kao prije pola godine u Konjicu", govori. Jovan Divjak uhapšen je u Konjicu krajem 1992. godine, zločinačka banda koja ga je optužila za izdaju i rad za agresora, predvođena probisvijetima i sumnjivim komandantima, tipa Zejnila Delalića, uglavnom je završila što na međunarodnim, što na domaćim sudovima za ratne zločine. Sedam-osam dana su ti desperadosi držali drugog čovjeka Armije RBiH u nekom betonskom skloništu, niko mu nije mogao, a bogme ni želio, pomoći i osloboditi ga iz hercegovačkog zindana. Nekako je Jovan Divjak uspio do radija doturiti pismo koje je pročitano jedne noći u decembru, hladne, čemerne i tužne. Jovo se pismom obraćao svojim sarajevskim prijateljima, pobrojio njihova imena od kojih se sjećam svojega i Zdravka Grebe i moli ih (nas) da ne vjerujemo u ono što o njemu tvrde oni koji su ga hajdučki, kriminalno uhapsili i zatvorili. Niko u te optužbe, ni od nas kojima se obraćao ni od onih kojima nije, sekunde jedne nije vjerovao. Ti drumski razbojnici, špijuni, iz Konjica i s Igmana imali su hrabrosti svoj "patriotizam" demonstrirati samo nad srpskim civilima i, eto, zarobljenim oficirima Srbima, ali iz "krive" vojske.

Priča tog ljetnog popodneva general Divjak da ne želi provocirati nesreću i praviti se hrabar po ratištima srednje Bosne, kao što je to nekoliko nedjelja ranije učinio general Stjepan Šiber, njegov kolega iz Generalštaba Armije RBiH i ranije Štaba Teritorijalne odbrane BiH. "Pričao mi je Šiber kad se vratio u Sarajevo da je tokom izlaska na slobodne teritorije krenuo iz Zenice prema Travniku pa se htio zaustaviti kod samostana Guča Gora, za kojeg je čuo glasine da je spaljen i uništen. Ali, zaustave na nekom punktu njegov automobil mudžahedini, njegov vozač im na engleskom objasni da vozi zamjenika komandanta Armije BiH, dakle i njihovog nadređenog, a ovi ga Arapi pitaju je li musliman ili hrišćanin. Vozač im odgovori da je on musliman, a njegov šef "Christian", a ovi narogušeni repetiraju puške i narede im da okrenu auto i vrate se što prije otkuda se došli." Sa stidom kažem Jovi da sam nedavno, prolazeći kroz isti punkt, stigao do veličanstvene građevine na Gučoj Gori, u kojoj se nekada obrazovao i pisao Ivo Andrić, koju su arapski osloboditelji spalili, a vanjske i unutarnje zidove ispisali golemim grafitima na arapskom jeziku. "Naši našima zapalili džamiju", bila je reakcija svevremenskog pjesnika Ilije Ladina u ljeto 1992. na vijest da je u Kiseljaku zapaljena džamija.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u novembru 1993. godine, u franjevačkom samostanu u Fojnici ubijena su dvojica fratara, fra Nikica Miličević i fra Leon Migić. Istu večer kada je vijest o tom zločinu objavljena, svjedočili su mi ljudi koji su se tu zatekli, fra Petar Anđelović je, bez duše, dotrčao u kabinet Alije Izetbegovića i tražio objašnjenje za taj mahniti, krvavi pir. Dobio je odgovor, lažan, neistinit i neiskren, da su fratri ubijeni u razmjeni vatre između pripadnika Armije RBiH i bojovnika Hrvatskog vijeća obrane koji su se bili utablirali u Fojničkom samostanu. Istina, to je bila službena verzija zločina koju je Izetbegović dobio od svojih oficira, za pretpostaviti od komandanta Rasima Delića.

Rezultati istrage koju je provela civilna policija, bili su potpuno drugačiji od službene vojne interpretacije zločina. Ubice, pripadnici neke samostalne "elitne" jedinice iz Visokog ("Frke") fratre su strijeljali hladokrvno, bez ikakvog povoda, nakon što su ovi pred njih iznijeli iće i piće (fratarsku rakiju!).

Istragom je rukovodio Munir Alibabić, načelnik Centra službi bezbjednosti Sarajevo. Osobno je preuzeo dvije puške kojima su ubice izvršile likvidaciju fratara kako bi bile vještačene u Sarajevu."Puške sam trebao pronijeti kroz tunel. Imao sam  informaciju da me na drugoj, dobrinjskoj strani tunela čekaju vojni policajci koji će mi oduzeti puške pa ih zamijeniti drugima kako bi se sakrili dokazi da je iz njih pucano u fratre. Kroz tunel je, srećom po mene, tada prolazio jedan političar koji je u kolicima vukao suho meso iz Visokog pa sam ga zamolio da provuče i moju vreću sa puškama, govoreći mu da i ja nosim familiji malo stelje. Vojna policija na dobrinjskoj strani tunela bila je iznenađena kad me vidjela da izlazim praznih ruku", sjećao se kasnije Alibabić kako je izbjegao zamku čiji je cilj bio da se spriječi kažnjavanje ubica fojničkih faratara. Na kraju su dvojica izvršitelja kažnjeni i osuđeni na visoke kazne zatvora, a odslužili su samo manji dio.

NEUGODAN SVJEDOK I INSAN VIŠKA 

Fra Petar Anđelović je, u ime Bosne srebrene, zahvalio na profesionalnoj istrazi i nepristasnom pravosuđu. Nikad nije saznao da je oružje kojim su fratri strijeljani, ušlo u Sarajevu na prevaru, skoro ilegalno: baš kao one njegove dvije nitroglicerinske puške koje je godinu dana ranije "provukao" u grad u humanitarnom konvoju sa ciljem sprječavanja agresorskih tenkova da prodru u grad i okupiraju ga...

Tih mjeseci, početkom 1994. godine, kako piše Hamdija Hadžihasanović, tadašnji ministar odbrane, u svojoj knjizi "Dobrovoljac i prevare", Jovan Divjak je tražio prijem kod njega. "Odmah sam ga primio. Saopštio mi je da mu je predsjednik, gospodin Alija Izetbegović predložio penzionisanje. Niko nikada u mom prisustvu nije govorio o njegovom penzionisanju. Rekao sam mu to i sugerisao da taj usmeni prijedlog ne prihvati", napisao je Hadžihasanović. "Neka napišu!", poručio je ministar odbrane Divjaku.

Nisu napisali. Generalpukovniku nije imao niti smio ko da piše odluku o penzionisanju. Niti da istraži one koji su hapsili Divjaka, drugog čovjeka Armije RBiH, zlostavljali ga psihički i ponižavali u hladnoj ćeliji.

Da mi je neki zlikovac, neka crna ptica zloslutnica onog ljetnog popodneva 1992., dok smo u uredu Nedima Lončarevića, ispijali fratarsku rakiju, kibicovali uz šahovski okršaj majstorskog kandidata Abdulaha Sidrana i pukovnika Jovana Divjaka, rekao da će vojska u kojoj sam bio angažiran, paliti samostane, ubijati fratre, hapsiti i progoniti Jovana Divjaka, moj rat bi se vrlo brzo,  naprasno završio, na ovaj ili onaj način. U svakom slučaju neprirodnim putem.

Bosnu u Hercegovinu je i u ratnom užasu, kada je, realno, nije bilo, na kakvom-takvom, makar i imaginarnom, emocionalnom okupu, držala vjera u nju, borba za njen spas, pored ostalih i ljudi kakvi su bili fra Petar Anđelović i Jovan Divjak. Nije jedan ni drugi tu vjeru do kraja svojih života nisu (iz)gubili, ali problem, nepopravljiv i fatalan je taj što oni koji su krojili "Bosansku Republiku", odnosno ovo što danas humoristi patriotskog žanra nazivaju državom, nisu vjerovali u njih niti su im bili potrebni.  

P. S. ČIKA JOVO IZ "NEW YORK TIMESA" 

U  ratnim mjesecima i godinama su se čuda dešavala, neobjašniva i nestvarna, pa se desilo i to da je moj kućni telefon na početku rata, kada je polovina Sarajeva ostala bez telefonskih linija, nekako iskopao čovjek po imenu Salko Kriještorac, rođen u Sandžaku,  godinama stanovnik New Yorka. Po struci je, kako sam ga shvatio, bio informatičar, bavio se telekomunikacijskim poslovima pa je to znanje i umijeće iskoristio početkom agresije na BiH, da ljude u Americi, ali i širom dunjaluka, informiše o užasima rata i stradanjima naroda. Svakodnevno me zvao, ja mu referisao usmeno ili šibao faksove s kojih je on dalje širio ono što smo mislili da je važno da ljudi vani znaju. Bila su to predinternetska vremena pa je ono s čime je Salko raspolagao od tehnike za mene bilo fascinantno, nestvarno i nerazumljivo: posjedovao je neku "multipraktik" automatsku telefonsku sekretaricu, aždahu s desetak linija, pa je čovjeka mogao spojiti s bilo kim na bilo kom kraju svijeta, pa uz to organizirati da nas 4-5 pričamo jedan s drugim. Pola je mog komšiluka preko Salkine "telefonske centrale" u New Yorku pričalo s rodbinom razbacanom u prvim ratnim mjesecima širom zemaljskog šara. Nekim sam voditeljima s Hrvatske televizije sređivao da preko New Yorka uključuju goste iz Sarajeva u njihove emisije i programe.

Zove me jedne julske večeri 1992. godine Salko Kriještorac i euforično referiše. "Znaši li, zemljače, da je Jovan Divjak proglašen za ličnost dana u "New York Timesu"? Jesi li ti svjestan šta to znači, koliko je ta stvar važna?! Hajde, spusti slušalicu, da ti profaksam taj tekst." Curi tekst s telefeksa, ja nervozan i uplašen da će rolna papira prekinuti, u vrhu najprije vidim nadnaslov: "Profile: Col. Jovan Divjak", pa vrlo sporo proviruje i glavni naslov: "A Serb, Fighting Serbs, Defends Sarajevo." Autor John Burns, novinar "NYT-a" koji je u Sarajevo na početku rata stigao s reputacijom najveće ratnoreporterske zvjerke na svijetu, mislim da je već tada "čvaknuo" "Pulitzera".

Ne časeći ni sekunde, nazovem u kabinet "Srbina koji, boreći se protiv Srba, brani Sarajevo" i uhvatim mu muštuluk. Kasno je navečer, on viče u slušalicu: "Slušaj ti, zajebantu, našao si starog i umornog čoveka zavitlavati u gluho doba. Sad ću da pošaljem Emira u to tvoje Švrakino pa, ako ne bude teksta o kome govoriš, lepo će da te uhapsi i sprovede u 'Viktor Bubanj'. Nije ti daleko od kuće." Nije bilo potrebe da njegov pratilac i moj znanac Emir dolazi: čak i u Sarajevu je bilo moguće primati telefakse iz Sarajeva, a ne samo iz New Yorka.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 13

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...