NEŠTO BI MI BILO DA OVO NISAM NAPISAO: Rođendan Safeta Sušića, ili priča o dva Sušića i dva Tirnanića, Bog vas vidio!

"Safet Sušić je, vjerovatno, genijalni igrač kojeg je gledalo najmanje ljudi na svijetu", rekao je svojevremeno Vaha Halilhodžić. Pariskog Sušića smo upoznali tek desetak godina nakon završetka njegove igračke karijere. Galaksiji interneta, YouTubea, društvenih mreža do neba smo zahvalni što smo napokon mogli gledati svih 69 golova i više od stotinu asistencija koje su ga ustoličile ispred Ibrahimovića, Ronaldinha, Neymara... za najboljeg igrača u povijest pariskog kluba i najboljeg stranog igrača u povijesti francuske lige.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 14. Apr. 2021  15. Apr. 2021

  • 2

Piše: SENAD AVDIĆ

Da mi je neko još jučer rekao da ću danas pisati tekst o Safetu Sušiću, poslao bih ga... da se prijavi za trenera Želje. Nema ništa što se o Papetu nije napisalo, izgovorilo, ispjevalo, snimilo, ne postoji niko ko drži do svog sportskog, a pogotovo novinarskog, ponosa i (sve)znanja ko do sada, tokom svih godina nije ispucao zalihe komplimenata i panegirika, počasnih salvi za Sušića. Moje znanje u tom pogledu je krhko, a lično iskustvo dobrim dijelom ambivalentno (Nisam navijao za Sarajevo, ali jesam za Safeta), osjećaji podijeljeni. Safeta sam vidio dva puta, jednom davno, davno, krajem sedamdesetih u kafiću "MP", jednom od prvih na Baščaršiji, koju su držala nesložna braća-nogometaši Fikret Pike Mujkić i Midhat Medo Mujkić, koji je sve do nedavne smrti bio moj najdraži takstista u gradu.

Drugi put sam Safeta vidio prije pet-šest godina, malo nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu. Prolazio je ulicom Ćemaluša s bankarom i diplomatom Kemom Kozarićem pored "Rafaela", ja sam uveliko pio s ugostiteljem Minjom Halapom i advokatom Fahrijom Karkinom. "Pape, deder svrati da te upoznam sa Senadom Avdićem", dobacuje mu Minjo. Zaustavi se Safet, ja kažem da nema potrebe da mene neko upoznaje s njim, jer ja njega znam odlično i bez tog ceremonijalnog formalizma, "svašta ti znaš", kaže Genije i taman kad je naumio krenuti prema "Vatri", opet se Minjo oglasi, veli: "A sad, Safete, da te upoznam i sa sobom; ja sam Mirsad Minjo Halapa, poznati ugostitelj sa Sedrenika." I na tome se završilo.

IBRA DIRKA I SAJO SARAJLIJA IZ ZAVIDOVIĆA

Jučer je Safetu Sušiću bilo 66 godina i nekako se namjestilo da cijeli dan, iz različitih medija i sa svih strana dopiru priče, jedna za drugom koje neposredno, ili izokola, imaju veze s njim i svjedoče o njegovoj neuporedivoj genijalnosti. Čestita rođendan svome najboljem igraču svih vremena Paris Saint-Germain, koji opet sinoć pobjeđuje ekipu Bayerna i kandidira se najozbiljnije do sada za šampiona Evrope. Komentator "Arena Sporta" u prijenosu predstavlja Angela di Mariu (taj je, uz Messija, najodgovorniji za poraz Sušićeve reprezentacije od Argentine na SP-u u Brazilu) i kaže da je riječ o najboljem asistentu u historiji PSG-a, "nakon Safeta Sušića".

I ništa mi od svega toga ne bi natjeralo da "zašiljim olovku" i dohvatim se pisanja teksta o Sušiću da mediji jučer kao planetarno nezaobilaznu vijest nisu isturili otkriće da je Zlatan Ibrahimović, uprkos strogim pandemijskim restrikcijama u Italiji, zaglavio u nekoj kafani u Milanu. Klub Milan i lokalne vlast najavljuju kaznu, Ibra ništa ne komentira, oglasio se samo gazda kafane (neki Minjo iz Milana) da objasni da je on kriv, jer je pozvao slavnog nogometaša, svog prijatelja, da mu učini čast i dođe u "objekt", a ovaj se ljubazno odazvao.

Jutro, je, jutro je, što bi rekao Zlatan Ibrahimović, bivši igrač Paris Saint-Germaina, citirajući (Se)Nadu Topčagić i u sjećanju mi se odčepi i provrti priča stara tridesetak godina, koja mi je pomogla da napokon dokučim kakvu je karijeru Safet Sušić napravio nakon odlaska iz Sarajeva u Paris Sent-Germanin i kakva je zvijezda mladić iz Zavidovića bio u Parizu i Francuskoj. Današnjim generacijama (uz koje se i ja nepozvan šlepam) koje u sekundi saznaju kako je neki fudbaler bosanskih korijena dao gol u drugoj ligi Norveške, ili koji imaju iz prve ruke informaciju da je Damir Džumhur izgubio meč i prije nego što je odigran prvi game, teško je objasniti kako smo Safeta Sušića u posljednjih desetak godina njegove karijere mogli gledati samo kada bi nastupao za reprezentaciju Jugoslavije. A to nije ni pedeseti dio njegovog nogometnog opusa. Međunarodne klupske utakmice tadašnje televizijsko gledateljstvo moglo je pratiti tek jednom nedjeljno, srijedom ("Sportska srijeda") u terminima Lige prvaka, ili Kupa UEFA (rjeđe). Nacionalne evropske lige ("lige petice") čije utakmice mahnito gutamo, po desetak njih vikendom i drugim "plodnim danima", bile su dostupne tek čitateljima novina. Malo pred rat, subotom je Televizija Sarajevo počela prenositi Bundesligu u aranžmanu sa prvom TV marketinškom kompanijom, koju je osnovao Sabahudin Resić

NEVIĐENI GENIJ

"Safet Sušić je vjerovatno genijalni igrač kojeg je gledalo najmanje ljudi na svijetu", rekao je svojevremeno Vaha Halilhodžić. Pariskog Sušića smo upoznali tek desetak godina nakon završetka njegove igračke karijere. Galaksiji interneta, YouTubea, društvenih mreža do neba smo zahvalni što smo napokon mogli gledati svih 69 golova i više od stotinu asistencija koje su ga ustoličile ispred Ibrahimovića, Ronaldinha, Neymara... za najboljeg igrača u povijest pariskog kluba i najboljeg stranog igrača u povijesti francuske lige.

I sad, dok se primičemo kraju ovog teksta, red je da, ipak, krenemo od početka, motiva za ovu priču. Beogradski novinar Bogdan Tirnanić (koji vuče porijeklo od onoga Tirnanića Tirketa, reporezentativca Jugoslavije iz filma "Montevideo, Bog te video", koji je u veliku filmsku priču lansirao glumca Miloša Bikovića) priča godinu-dvije prije rata svoja iskustva sa Safetom Sušićem i Parizom. Ako su mladi dječaci jureći za loptom maštali da postanu Safet Sušić, nešto stariji novinari stremili su da pišu kao Bogdan Tirnanić. Nimalo se Tirnanić nije proslavio tokom agresorskih ratova Srbije protiv bivših komšija, osim kod onih koji su radili i navijali za krvoproliće, bio je ista patriotsko-huškačka škola hulja sa Momom Kaporom, Dragošom Kalajićem… Svoje kolumnističke amoralnosti je okupio u knjizi "Bosanski bluz", koju sam kupio jednog popodneva prije 15-ak godina u Beogradu, a iste večeri bacio u kantu za smeće. Nadao sam se iz nekog iracionalnog razloga da će u nekoj od svojih kolumni, u kojim je, tobože fenomenološki, pisao o "kulturnom aspektu rata", barem spomenuti tragediju Karima Zaimovića, anđela kojeg je u sudijskoj nadoknadi rata, u ljeto 1995. godine, ubila granata u centru Sarajeva. O tome u knjizi "Bosanski bluz" nema ni slova. Karim je, naime, godinu prije rata doveo Tirnanića u Sarajevo na tribinu posvećenu modernim tendencijama u stripu, o čemu je tadašnji 20-godišnjak znao sve, a novinarski veteran, kritičar i fenomenolog stripa Tirnanić skoro ništa. Njegov je stripovski svijet umro negdje sa Princom Valiantom.

Bogdan Tirnanić (Foto: Arhiva)

Za šankom dvorane CDA nakon okončanja (loše posjećenog) razgovora, Bogdan Tirnanić priča kako se godinu-dvije ranije, vraćajući se s Filmskog festivala u Cannesu, zadržao nekoliko dana u Parizu. Bio je zanimljiv sugovornik i šarmantan pripovjedač.

"Po povratku iz Canesa, svratim kod svog beogradskog drugara Vlade Veličkovića, slikara koji je dugo živio u Francuskoj. I priča Vlada kako mu je gazda jednog od najluksuznijih pariških restorana, u kojem se okuplja cvet svetske buržoazije otkrio da je opčinjen fudbalerom Safetom Sušićem, da ne postoji to šta ne bi dao kada bi njegovog i idola navijača 'PSG-a' vidio kao gosta u svom cenjenom restoranu. I gazda rekao Vladi, za kojeg je znao da je Jugoslaven, da će, ako nagovori Safeta da svrati barem na piće kod njega, biti njegov dužnik i da će moći da jede i pije kad god hoće, koliko god hoće i sa kim god hoće. Ali, Vlada je umetnik, operisan za sport, ne poznaje on taj svet, za Sušića jedva da je čuo, a ne poznaje nikoga ko bi ga mogao zamoliti za tu uslugu", priča Tirnanić i otkriva da u tom trenutku prepoznaje prostor za svoju mangupsko-uličarsku imaginaciju.

"Kažem mu ja, vidi, Vlado, imam predlog, ovako ćemo. Ima Safet Sušić brata, Seada, koji je igrao u Zvezdi, kafanski tip, čak sam i sedeo s njim nekada. On je plav, malo duža kosa, nos mu razlijepljen kao moj koji je kao kod Jeana Gabona, ma, više ja ličim na njega nego Safet iako sam stariji desetak godina. Nego ti lepo zovi gazdu restorana, reci mu da si zvao Safeta, da ti je rekao da on ne hoda po kafanama, da je porodičan čovek, ali da mu je u goste došao rođeni brat, pa predlaže da njega dovedeš umjesto Safeta. I nazove Vlada gazdu kafane, prenese mu 'poruku' od Safeta, ovaj oduševljen, kaže, dolazite što god pre mognete!", nije krio ponos Tirnanić zbog prevare koju je smislio i koja je upalila.

"Ti ko Gidra, kažni Valter, odnosno Sejo...", prekidam mu izlaganje. 

BRAT JE MIO, POGOTOVO AKO JE SUŠIĆ

"Da. I, čoveče, ulazimo isto veče Vlada Veličković i ja u restoran, dočekuju nas hostese, livrejisani momci, uvode nas u salu, nikad ništa slično nisam video, takav je luksuz i raskoš. Gazda kafane sa mikrofonom u ruci nas najavljuje, Vlada mi prevodi dok ushićeno ponavlja da mu je neizmjerna čast da je večeras s njim i gostima rođeni brat velikog Safeta Sušića. Dok nas hostese provode do našeg stola svi su gosti na nogama, aplaudiraju, skandiraju 'Suzik, Suzik'... trajalo je to cijelu večnost. Prilazili su mi u redovima kao božanstvu, slikali se, čestitali, zahvaljivali, klanjali se 'Sušićevom bratu'. Ne sećam se ni kada smo to veče, ili jutro napustili kafanu, anonimni slikar Vladimir Veličković i ja, rođeni brat pariškog idola Safeta Sušića. Gazda je to doživeo kao stvar neverovatnog prestiža kakvim se malo koji gazda restorana u Parizu mogao pohvaliti", završio je svoju priču sa primjesama "sirano de beržerakovske" imagincije Bogdan Tirnanić. 

Predložio sam mu da iz CDA odemo zajedno do Kovačića na Grbavici, gdje je Sead Sušić tih godina držao restoran "Stari krovovi", pa da mu kao njegov alter ego ponovi dogodovštinu iz Pariza, a on prijedlog glatko odbio, jer se te večeri vraćao u Beograd. A možda se i plašio da se cijela priče neće dopasti Seji Sušiću.  

U "Starim krovovima" sam bio sam jednom pola godine prije četničke okupacije Grbavice i dosta mi je bilo za cijeli život, na to mjesto zločina se vraćao nisam: petnaest sati sam pio i pjevao s Harisom Džinovićem. Dobro, slažem se, s Harisom niko ne može pjevati, taj se rodio nije, ali piti sam tih godina mogao sa svakim. Što reče još jedan genij Šaban Bajramović, kada su ga novinari pitali je li bolji pjevač ili kompozitor: "Kao kompozitor možda nisam čemu, ali što se pevanja tiče, tu se ne bojim ni Charlesa Bronsona!" "Da ne mislite možda na Ray Chralesa?" "Mislim", odgovorio *ladno je bata Šale.

Haris Džinović je uz rat i nakon njega držao restoran u Parizu, ne vjerujem da je Safet Sušić, barem dok je aktivno šutirao loptu, svraćao kod njega. Tu, je valjda, razlika između njega i Zlatana Ibrahimovića, koji poslušno ode kada ga neko zamoli da svrne u kafanu: možda je to ona sitnica zbog koje je Safet, a ne Ibra, najbolji igrač u historiji Paris Saint-Germaina... 

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...