Piše: SENAD AVDIĆ

"Viđaš li gdje u gradu Halida Bešlića? Ima tome davno da me je molio da mu napišem pjesmu koju će otpjevati i turiti na album", pita me tokom jedne davne posjete redakciji Avdo Sidran.

"Nisam ga dugo vidio. Zadnji put prije nekoliko mjeseci u 'Siranu', sjedio je sa Tunjom Filipovićem", odgovaram.

"Napisao sam dvije pjesme, morao bih mu ih dobaciti, pa nek vidi pašu li mu", govori Pisac dok iz tašne vadi nekoliko listova papira.

Uzima naočale, pa najavljuje i čita prvu pjesmu.

"Ova se zove 'Prepelica', a ovako ide:

"Ne pitaj me, moj jarane

Zašto pijem sam

Volio sam dvije žene

Sto i jedan dan

Majka ptica, kćerka prepelica"…

"Šta se mrštiš, jebo ga ti, zar ne valja?", prekida naglo Pisac recitaciju…

"Ama, Avdo, ne bi baš rekao da je ta pjesma za Halida, barem ne za Bešlića. Možda bi prošla kod Muslimovića, on je onako zavodnik, ženi se, razvodi, šara, vara…Ali, opet, od njega i da uzme pjesmu nisam siguran da bi prebijene  banke vidio. Halid Bešlić ti je ko oni veliki sladoledi u kutiji, 'porodično' pakovanje, sluša  ga mater, oduševljavaju se djeca, nije mrzak ni ćaći. Ne mogu ga zamisliti da pjeva kako se švalera sa materom dok u isto vrijeme očijuka  sa kćerkom"…

Nisam siguran da sam ga odvratio od „posla“ i ne znam šta je bilo kasnije. Navodno je dao Halidu pjesme, on njemu pare, ali ih nikada nije snimio. I neka nije.

Gornje redove sam pribilježio nakon smrti Abdulaha Sidrana u proljeće 2023. godine. Nisam znam kada ću i da li ću ih ikada objaviti. Što kažu stare žene: „napisao/la/ sebi da imam“.

Našli smo se Avdo, Halid i ja desetak godina kasnije, u proljeće 2010. godine, na obilježavanju godišnjice smrti Dace Džamonje, u „Šetalištu“ a „Prepelicu“ niko nije pominjao. Nasekirao je Avdu te večeri Nedžad Ibrišimović, postavio u kafani hastal, na hastalu svoje knjige, metnuo i prodaje. "Nedžade, mene bi bilo stid", prigovara mu Sidran; "a ko ti kaže da mene nije stid", odgovara mu kolega-akademik Ibrišimović.

Halid kupio knjigu, tek je tih nedjelja počeo izlaziti iz posljedica teške nesreće koja ga je snašla godinu dana ranije, pa mu sve na „ovom svijetu“ zanimljivo i novo. Zakazao je dva koncerta u zagrebačkoj "Areni" za nekoliko dana i pitam ga hoće li biti u stanju izdržati taj gusti raspored i golemi napor. Kasno je, iza ponoći, posljednji smo gosti u bašti „Šetališta“ Halid, Nermin Tulić i ovaj što piše, sa  suprugama  Majom i Dankom. Sa prozora i balkona obližnjih zgrada povremeno proviri neka bunovna glava. „Jes* Halid, nije Halid“ došaptavaju se znatiželjni ukućani.

"Znaš kako ti je na mojim koncertima, otpjevam prva dva-tri stiha a onda pustim da raja nastavi, tako da nemam nekog umora, Evo slušaj, provjeri" govori Halid i pusti glas u toplu, usnulu majsku sarajevsku noć:

„Sarajevoooooo…,!“

„Graaade moj!“, nastavilo je raspjevano građanstvo  sa nekoliko prozora, balkona, čak se i neki veseljak i ulice upetljao u pjesmu…“.

„Eto vidiš, sve se sa pravom rajom može, ja dajem njima, oni pomažu meni kad ustreba, tako to hoda…“, ponosno je završio ponoćni koncert Halid praćen grozdom back vokala.

Nakon te noći se više nismo vidjeli.