Smještena na 100 km od Moskve, zatvorska kolonija broj 2 Pokrova nastavlja potvrđivati svoju  zlokobnu reputaciju. Osuđen na dvije i pol godine zatvora, protivnik broj 1 Vladimira Putina, Alexei Navalny, koji je tamo zatočen od prije nekoliko tjedana, započeo je štrajk glađu kao protest zbog uvjeta u kojima se nalazi. Prijavio je torturu koja se sastoji u lišavanju sna i uskraćivanju liječničke pomoći; navodi da ima žestoke bolove u leđima i u jednoj nozi.

Njegove muke ni malo ne iznenađuju Dimitrija Demouchkina, Putinovog protivnika i nacionalističkog militanta, koji je proveo bezmalo dvije godine (od 2017. do 2019.)  u istom zatvoru, a od toga osam mjeseci u dijelu koje je pod najvišim sigurnosnim uvjetima i gdje je zatočen Navalny. Još uvijek jako obilježen ovim iskustvom, ispričao je svoju golgotu.

“Kolonija Pokrov je smišljena da slomi ljude. Prvotno nije bila sagrađena za političke zatvorenike, kao što sam ja, nego za velike kriminalce, mafijaške šefove, teroriste. Saznao sam da ću biti tamo tek kad sam stigao. Vlasti nikada ne obavijeste zatvorenike da ih šalju u Pokrov, jer taj zatvore ima užasnu reputaciju. Ima slučajeva zatvorenika koji su si prerezali grlo kad su saznali za tu novost.

“Odveli su me u zatvor u policijskom furgonu skupa s drugim zatvorenicima. Čuvari su nas izveli i cijela skupina, svi su bili pretučeni, osim mene. Strašno su pretučeni. Pustili su pse čuvare. Mene su stavili na stranu. Bio sam spreman da me pretuku, da bih to onda mogao pokazati mojim odvjetnicima. Ali niko me nije pipnuo. Poslali su me u sektor koji je bio pod najvišim sigurnosnim uvjetima, u blok A, tamo gdje je Navalny zatvoren. “Obični” zatvorenici su tamo ostajali dva tjedna, vrlo rijetko tri. Ja sam tamo ostao osam mjeseci”.

Bilo je hladno, ishrana je loša. Zatvorenici su predmet permanentnog fizičkog pritiska. Osam sati stojeći, osam sati sjedeći, sastavljenih nogu, skupljenih koljena. Uvijek pognute glave, ruku na leđima (kasnije mi je dozvoljeno da ih stavim na koljena). Nepokretan. Da bi se pokrenuo, pomaknuo glavu, počešao se po nosu, treba tražiti dozvolu. Osam sati u ležećem stavu, noću. Sve komande se moraju izvršavati punom brzinom. Na vas se urla sve vrijeme.

“To je tako za političke zatvorenike: nad njima se ne sprovodi fizičko nasilje. Nego tortura ima drugačije oblike. Ja nisam imao pravo govoriti. Za osam mjeseci nisam izgovorio ni jednu riječ. Socijalizacija je ljudska potreba. Naročito na mjestima gdje nema slobode. Pokušajte ne govoriti ni sa kim nekoliko dana i već ćete osjetiti da se vaša osobnost mijenja. Morati ćutati osam mjeseci – ostavlja ogromne posljedice.

“Nisam imao nijedan privatni posjet sam s nekim. Uvijek iza stakla i u prisustvu čuvara. To je protuzakonito, i apsolutno proizvoljno. Zakon predviđa privatne susrete sa odvjetnicima. Jednog dana mi je jedna odvjetnica došla u posjet s kasacijskom tužbom, koju su za mene sročili pravnici udruženja za obranu ljudskih prava zatvorenika. Tražila je od čuvara da mi je dodaju s druge strane stakla da bih je mogao potpisati. Odbili su. Rekli su: “Možete je dati nama i mi ćemo mu je dati”. Nakon njenog odlaska pocijepali su je na komadićke.

“Noge su mi bile sve u ranama, sve me je boljelo. Sa 105 kg spao sam na skoro 50, izgledao sam kao preživjeli iz logora smrti. Ono što mi je pomoglo je bilo uvjerenje da nisam bio ni za šta kriv, bio sam zatvoren zbog mojih ideja, i to je bio dio moje borbe. Bilo je perioda očaja – i ponekad nekih malenih sreća. Ali trebalo je izdržati. Niko iz vana me nije podržavao kao Alexeïja Navalnyja: znao sam, ako krenem u rat protiv administracije, da bi se to moglo samo loše završiti. Učinio sam najbolje što sam mogao da preživim, poštivajući onoliko koliko sam mogao njihova apsurdna pravila. Jeste, bude vas svaki sat noću, kao što se Alexei žalio, ali to nije ono najgore. Brzo se naviknete na to. Ubrzo će se navići spavati u dijelovima, i to mu više neće smetati. Oni koji tamo stignu uvijek su na početku bolesni. Poslije se tijelo navikne.

Odabrala i sa francuskog prevela: Nada ZDRAVIČ

L’Express, 15. april 2021. [Razgovarao: Henri SAULNIER (Moskva)]

Dimitri Nikolaïevitch Demouchkine je rođen 7. maja 1979, ruski je nacionalista, poznat po svojoj opoziciji vladi Vladimira Putina. Organizator je ruskih marševa koji se odvijaju svake godine 4. novembra. Utemeljio je 1999. Slavensku uniju, koja je dugo bila najznačajnija koalicija ruskih nacionalista, sve dok nije zabranjena 2010. Godine 2012. je bio kandidat za gradonačelnika Kaliningrada (bivši Königsberg u istočnoj Pruskoj, teritorijalna eksklava, potpuno izolirana od ostatka ruskog teritorija, između Poljske i Litvanije). Kaliningrad ima približno 475 000 stanovnika. Godine 2013. je objavio da će biti predsjednički kandidat 2018. godine.