Piše: SENAD AVDIĆ

Deset nominacija za ovogodišnjeg "Oscara" u gotovo svim važnim kategorijama imao je film "Mank" reditelja Davida Finchera, što ga je legitimiralo kao najvećeg favorita za izbor Američke filmske akademije. Na kraju je osvojio samo dva kipića u tehničkim "disciplinama", za najbolju (crno-bijelu) fotografiju i najuglađeniji dizajn. Po treći put Fincher je ostao bez "Oscara" za najbolji film i najbolju režiju. "Neobičan slučaj Benjamina Buttona" i "Društvene mreže" su "dobacili" tek do nominacija, a njegovi kultni filmovi, sa desetinama i stotinama miliona dolara zarađenih na kinoblagajnama "Se7en" ili "Klub Boraca" zapeli su već u predkvalifikacijama. 

Teško da će ga nakon još jednog debakla, kojeg nije spriječila ni poducentska franšiza moćnog "Netflixa", utješiti još tužniji slučaj Stevena Spielberga koji je "Oscara" za najbolji film dobio iz 13. puta. Isticanje slučajeva Charlesa Chaplina i Alfreda Hitchkooka koji su strpljivo morali sačekati da umru da bi ih se američki filmski akademici "sjetili" i nagradili za životno djelo, već je postalo opće mjesto u dokazivanju irelevantnosti i tvrdoglave nesolidnosti Akademijinog "glasačkog tijela".

KOGA JE PROMAŠIO "OSCAR"

U ozbiljnim filmskih kritičarskim krugovima, ali i pragmatičnim bookmakersko-kladioničarskim licitiranjima, "Manku" se kao ozbiljan hendikep uzimalo to što široj publici, ali ni onoj "užoj", stručnoj, dakle onih 100-ak hiljada birača "Oscara", nije baš najčitkiji, kao i što nije baš razumljiva radnja, likovi, historijski kontekst, socijalni okvir... u kojem se odvija radnja Fincherovog filma, rađenog po scenariju njegovog oca Jacka Finchera. Film se, da podsjetimo, bavi biografijom scenariste Hermana J. Mankiwicha, onim njenim dijelom koji se tiče pisanja scenarija za film "Građanin Kane" Orsona Wellesa. Kroz film defiliraju neka od najvažnijih holivudskih producentskih, rediteljskih, glumačkih, scenarističkih imena... toga doba (kraja tridesetih godina prošlog vijeka). Saznanje da unutar američkih filmofila, od obične kinopublike do profesionalnih filmskih radnika, ne postoji dovoljno (pred)znanja o vremenu, akterima, odnosima, okolnostima unutar kojeg je stvaran najveći film u povijesti kinematografije, prilično me porazilo i obeshrabrilo u vezi s izgledima filma "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić. Ako je Amerika tridesetih i Hollywood kao najpoznatija i najprofitabilnija industrijska grana - tvornica snova tolika "terra incognita", nepoznanica i misterija za tamošnju filmsku čeljad, kako se može očekivati od iste te "glasačke mašinerije" da zna išta o Bosni i Hercvegovini iz sredine devedesetih godina prošlog vijeka? Ako, dakle, postoji u oskarovskom elektoratu deficit znanja i manjak interesa za zlatno doba vlastite filmske povijesti, odakle ikom pravo da zahtijeva od istog tog masovnog glasačkog korpusa da ima empatije i razumijevanja za film o jednoj maloj zaštićenoj zoni UN-a na brdovitom Balkanu i velikom zločinu, genocidu, nad njenim narodom?!

Jasmila Žbanić je, nakon Danisa Tanovića, da parafraziramo naslov danskog (anti?)alkoholičarskog laureata, "zavrtila još jednu turu" bosanskohercegovačkih filmova nominiranih za najbolji strani film, što je uspjeh, njen osobni i uskog porodično-saradničkog kruga, kakav je gotovo i praktično i teorijski nezamisliv unutar postojećeg rasporeda u filmskoj industriji, pa stoga i nestvarno ogroman i beskrajno zaslužen. 

Možda je od svih silnih nagrada za koje je film "Quo vadis, Aida?" bio kandidiran, odnosno nagrađen, od lanjskog Venecijanskog festivala na kojem je premijerno prikazan pa do danas, najprimjerenije i najtačnije priznanje stiglo prošle nedjelje iz Amerike, Kalifornije: Indenpendet Spirit Award za najbolji strani neovisni film. "Another Round" režisera Thomasa Vinterberga, koji je odličan, gledljiva, lijepo snimljena i fenomenalno odglumljena proširena dosjetka, dolazi sa drugog pola filmske industrije, on je mainstrem projekata jedne moćne zemlje, razvijene filmske i svake druge industrije i kulture, koja nije žalila resursa u pohodu svog filma na najveće evropske i svjetske nagrade. "Aida" je u produkcijsko-marketinškom smislu "kućna radinost", njen konkurent iz Danske je pravljen s idejom da bude "rođeni pobjednik" gdje god se pojavi. Vinterbergov zemljak Lars von Trier, s kojim je dijelio članstvo u važnom konceptualnom projektu "Dogma 45", koji se u međuvremenu raspao, nikada nije bio blizu "Oscara", on je drski partibrejker čija je subverzivnost odveć nepredvidivo opasna za paradu bogatstva i kiča u Los Angelesu.

NEMA SUMNJE, SMIJEŠIO NAM SE "OSCAR"

Milan Vlajčić, veliki srbijanski kritičar i kulturolog, a prije svega zaljubljenik u umjetnost starinskog, renesansnog profila, koji je prije nekoliko nedjelja napisao možda najkompletniju i najkompetentniju kritiku filma Jasmile Žbanić, odmah nakon završetka ceromonije u Los Angelesu komentirao je na jednoj televiziji ishod glasanja za najbolji strani film. Zadržao je Vlajčić raniji svoj sud da je "Aida..." filmski uspješniji i važniji umjetnički proizvod od pobjednika iz Danske, ali je dodao nešto što on kao neko ko ima 60 godina staža kao hroničar kulture i umjetnički kritičar jako dobro zna, a ogroman broj ljudi u Bosni i Hercegovini ne zna, ili ne želi znati. "Uspjeh ‘...Aide’ je fantastičan (nije samo pri tom mislio na "Oscara" nego na sva priznanja koje je Žbanićkin film polučio, op. S. A.) i značajan ne samo za Bosnu i Hercegovinu i ne samo za region kojeg smo nekad zvali Jugoslavija, ovo je ogromna stvar za kinematografiju cijelog Balkana, koji još od trijumfa Danisa Tanovića nikada nije bio bliži "Oscaru". 

"Quo vadis, Aida?" je četvrti film u povijesti bosanskohercegovačke kinematografije koji je uvršten u najužu konkurenciju za "Oscara". Prva dva filma, "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića i "Otac na službenom putu" Emira Kusturice nisu uspjela osvojiti "kipić", Danis Tanović ga je "Ničijom zemljom" zgrabio punom snagom, Jasmila Žbanić nije, ali je bila vrlo blizu. Ovaj blistavi niz velikih filmskih ostvarenja u toku pola stoljeća neupućene bi mogao zavesti i navesti na zaključak o plodotvornom kontinuitetu kinematografije u jednoj maloj zemlji. Ništa pogrešnije od toga: zemlja iz koje već dulje vrijeme ništa vrijedno, pametno i otmjeno osim filmova ne izlazi izvan njenih granica, uopće nema svoju kinematografiju niti filmsku industriju.

I, za kraj, da se javno pojadam na vlastitu demenciju, i(li) rastresenu površnost. Sve do nekoliko dana prije održavanja ceremonije dodjele "Oscara" mislio sam da je rumunski film koji je uvršten među pet kandidata, onaj film koji je proljetos nadmoćno pobijedio na Berlinaleu, a kojeg su regionalni moralni čistunci preveli kao "Baksuzno bubanje, ili bezumni pornić", sjajnog reditelja Radua Judea. Nisam mogao vjerovati da je bilo koja zemlja mogla imati i kandidirati bolji film od Judeovog. Jasmila Žbanić je bila u žiriju koji je ovom fenomenalnom ostvarenju dodijelilo "Srebrenog medvjeda". No, u posljednji čas sam ukapirao da u konkurenciji nije taj rumunski film nego da je nominirano drugo filmsko-novinarsko remek-djelo, "Collective", dokumentarac o užasnoj tragediji u kojoj je prije šest godina u jednom noćnom klubu stradalo 65 ljudi. Od deset najboljih filmova snimljenih u Evropi u posljednjoj deceniji i pol, barem je polovina rumunskih i nijedan, pa ni onaj valjda najveći "4 mjeseca, 3 nedjelje i 2 dana" Cristiana Mungiua nije dobio "Oscara".  Pa, opet, uprkos svemu, Rumuni trpe, šute i snimaju sve bolje i raskošnije filmove...