Piše: Hajrudin Somun

Mnogo se pričalo i pisalo proteklog aprila o nezvaničnom Janšinom planu preustroja današnjih granica Balkana da je svijetu dosta i pomena njegovog naziva. Pa neću ni ja. Kao da nema više ništa da se kaže. Ali ima, i treba da se govori danima i mjesecima o onome što se smjera u tom dokumentu. Da se vrišti. Da se ne dogodi kao ono uoči ratova 1990-ih kada se sa sekularnim podsmijehom pratilo nosanje mošti sv. Lazara od mjesta do mjesta po Srbiji. Kad se po tim istim mjestima kao sveto slovo čitalo šta piše na stranici Reagovanja beogradske Politike. I kad se ovdje u Sarajevu šprdalo s prijetnjom Radovana Karadžića u parlamentu da može nestati jedan cijeli bosanski narod. A po selima istočne Hercegovine kombijima, i to noću jer je bio zabranjen, besplatno dijelio Draškovićev roman “Nož”.

"NAIVNO PITANJE"

Oni koji tvrde “mnogo buke niokošta” i kako je to samo komad ćageta neka ne govore ni toliko. Ili stoje iza njegovih namjera ili ga ne uzimaju ozbiljno. A kad ove druge šef jedne od država koji dobro zna gdje se sve govori o takvim namjerama pita je li moguć mirni razlaz Bosne i Hercegovine, oni se samo zgledaju i ljubezno smješkaju. A ne da se čeka mjesec kao što su čekali Željko Komšić i Bakir Izetbegović. Ili da se ni poslije pola godine ne uzbude politički lideri zemalja na koje mora da je mislio slovenački predsjednik Borut Pahor kad je 25. septembra 2020. u Sobranju Republike Sjeverne Makedonije takođe govorio o mogućnosti da se, ukoliko se EU ne proširi na Zapadni Balkan, u tom regionu “umjesto postojećih, uvaže etničke granice”. Ili da tek prije pet dana Bakir Izetbegović obznani kao je predsjednik Borut Pahor bio i prije pet-šest godina u posjeti članovima Predsjedništva BiH i postavio im “naivno pitanje” da li ponekad razmisle da im je “bolje da se raziđu”, pa da se “svi smire”. Još je potvrdio: “Tada smo bili Ivanić, Čović i ja”.

U takvim trenucima nema više uglađene diplomatije, nego se u brk skreše neka se prestane takvo nešto pitati. A odgovori protivnapadom kao što je nedavno učinio novi šef američke diplomatije Antony Blinken prilikom razgovora s kineskom delegacijom na Aljasci. Zatim se digne na noge i razleti po Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi i Parizu. To je tek diplomatija.

Mapa Bernarda Lewisa

Nego da se ni ja ne upuštam u posao koji nije moj. Bolje je da iz svog ugla posmatranja svijeta šireg od Balkana podsjetim još jednom na moguće poređenje jedne pretpostavljene mape Srednjeg istoka iz 1990-ih, s drugom koja prati navodni projekat novog razgraničenja bivše Jugoslavije i trećom kako to razgraničenje vidi i očekuje jedan od protagonista takvih zamisli. Prije desetak godina sam u jeku arapskog proljeća u sarajevskim Danima, pod naslovom “Remake mape Srednjeg istoka”, analizirao jednu mapu načinjenu po ideji Bernarda Lewisa, jednog od najznamenitijih orijentalista prošlog vijeka. Arapsko proljeće se izvrglo u svoju suprotnost, ali onako kako je bilo krenulo, mogla se oblikovati nova politička, socijalna, ideološka, pa i geografska mapa Srednjeg istoka.

Janšina Jugoslavija

Postojeća je iscrtana u kolonijalnim ofisima u Londonu i Parizu poslije Prvog svjetskog rata, a poslije Drugog na njoj je nastala jedina nova država, Izrael. Da se veliki istraživač islamske i arapske istorije, civilizacije i kulture držao svojih brojnih knjiga, moglo bi mu se vjerovati da ne stoji iza takve podjele Srednjeg istoka, ali je nekim istupima u kasnom dobu, kao i pristankom da predsjednika Busha savjetuje pri invaziji Iraka, doveo u pitanje prave namjere koje su pratile njegovo ukupno životno djelo. Pa i uvjerenje da je po njegovom nacrtu načinjena nova mapa regiona. Lako se vidi kako bi Turska izgubila dobar dio svog istoka nastanjenog Kurdima koji bi ušao u sastav Kurdistana. Iraku bi otpao sjeverni kurdski dio, pa bi još bio podijeljen na sunitsku centralnu i južnu šiitsku “krnju” državu. Iran bi bio sveden na središnji dio Iranistan, dok bi arapskoj manjini pripao Arabistan. Afganistan je takođe podijeljen na tri dijela, uz formiranje država Paštunistan i Balučistan. Ako bi Iran izgubio najviše, Izrael bi prema toj mapi dobio najviše. Pripali bi mu cijeli Sinaj i dobar dio Libana, pa nije bilo teško pretpostaviti na čiji mlin je išla takva hipoteza.
Druga mapa koja uz samo naoko fantomski dokument slovenačkog premijera kruži svijetom kao probni baloni svojih naručilaca ima dosta zajedničkog s namjerama zamišljenih promjena granica Balkana. Velika je razlika u razmjerama, ali više geografskim nego geopolitičkim. Uostalom, po tome šta se sve na njima događalo u proteklih stotinu i kusur godina, Balkan i Srednji istok dođu kao bliski rođaci. Do promjena zemljopisa nekog regiona dolazi samo u izuzetnim, prelomnim zbivanjima. Na Srednjem istoku je tako izgledalo prije tačno deset godina, ali se arapsko proljeće izjalovilo i preraslo u mračnu krvavu sirijsku deceniju. Balkan 2021. ne liči na to da bi mogao biti poprište novih etničkih sukoba koji bi doveli do izmjene njegovih granica, ali je godina počela novom hladnoratovskom atmosferom u odnosima među vodećim silama svijeta, Amerikom, Rusijom i Kinom. Moglo bi da pukne u Južnom kineskom moru, kao što je Vijetnamski rat buknuo u Tonkinškom zalivu istog tog mora. A ovamo na Balkanu, mene bar i moje istomišljenike posebno je zabrinulo upozorenje iz ruske ambasade u Sarajevu da će u slučaju “praktičnog približavanja” BiH i NATO-a Rusija “reagovati na taj neprijateljski korak”. Upozorenje je izdato koji dan poslije onog Pahorovog pitanja Bosancima.

SVE U STILU TUĐMANA I MILOŠEVIĆA

A što se tiče poređenja između prve dvije mape, na prvoj nigdje Palestine, samo neka Zapadna obala. A na drugoj je Bosna i Hercegovina svedena na avliju, i još zelenu.

Dodikovo crtanje

A po trećoj mapi sadašnje, dejtonske BiH koja mu je predočena za vrijeme intervjua Deutsche Welle, 2017, član predsjedništva Milorad Dodik je povlačio linije po kojima bi se njen entitet pružao prema Srbiji. Uzgred joj je otkidao i komad Kosova. Sve u stilu Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića i atmosfere pred ratove protiv Bosne i Hercegovine.

Oslobođenje