“Bošnjaci ako žele očuvati Bosnu i Hercegovinu kako ne bi doživjela sudbinu bivših zajednica, onda je vrijeme za dogovore, a Hrvati su partneri sa kojima se može razgovarati u BiH”, kazao je Čović.

Navedena izjava čelnika HDZ-a otvara nekoliko pitanja. Najprije, zašto bi samo Bošnjaci, po Čovićevoj logici, trebali biti zainteresirani za očuvanje Bosne i Hercegovine? Zar nisu upravo Čović i HDZ BiH također „domoljubi“? Ako jesu, zar ne bi i oni trebali biti garant očuvanja Bosne i Hercegovine. Ili je pak, po njima, Bosna i Hercegovina moguća samo ako HDZ BiH u njoj bude imao zagarantovanu vlast. Ako je tako, onda nije riječ o domoljublju, već o ucjenjiivanju.

Drugo pitanje je – čime to zapravo Dragan Čović prijeti. Dovoljno se sjetiti vremena tzv. Hrvatske samouprave 2001. godine, kada je HDZ BiH, tek šest godina poslije rata, imao na raspolaganju značajno veće resurse nego sada i prošao je neslavno prilikom pokušaja narušavanja ustavnopravnog poretka.

Treće pitanje jeste – šta to tačno podrazumijeva „ravnopravnost po receptu HDZ-a“; je li to pravo da 154.000 Čovićevih glasača imaju veće pravo nego 225.000 Komšićevih glasača? Zašto bi cca 150.000 ljudi imalo više prava od 225.000 drugih ljudi? Zar ljudska prava nisu jednako zagarantovana svim ljudima, ili po HDZ-ovom konceptu neki ljudi trebaju biti „jednakiji“ od drugih, samo svoje etničke i vjerske pripadnosti?

Četvrto pitanje – zašto bi ne samo Bošnjaci, već svi građani BiH, pristali da umjesto jednog u Predsjedništvu BiH imaju dvojicu članova (Dodika i Čovića) koji smatraju da je legitimno sredstvo političke borbe prijetnja raspadom države na svakodnevnom nivovu. 

Jasno, postoje i vjerovanja da bi Čović postao bolji, ukoliko bi „dobio to što traži“. Historijsko iskustvo govori da popuštanje pred agresivnim zahtjevima dovodi do njihovog povećavanja. Drugim riječima, ako Čović uz pomoć ovakvih prijetnji dobije to što traži, zašto bi pomislio da su prijetnje nekorisne? Šta bi spriječilo da, i sa pozicije člana Predsjedništva BiH, ne nastavi prijetiti raspadom BiH ukoliko mu se ne zadovolji (npr. poseban TV kanal za HDZ, više novca za zapadnohercegovačke općine, privilegiran status za kladionice u poreskoj politici, itd.)? Jednom kada se popusti pred silom, njeni apetiti postaju beskonačni.

Na koncu, Čović u svojoj posljednjoj izjavi kaže i da „traži otklanjanje svih oblika diskriminacije“, a odmah zatim kaže „ako je za većinu

Jevrej, Rom ili Srbin u FBiH ima pravo biti u Predsjedništvu, samo ako ga Hrvati izaberu. Drugim riječima, od toga da samo Hrvati i Bošnjaci mogu biti izabrani išlo bi se ka tome da samo Bošnjaci i Hrvati imaju pravo birati. To je po Čoviću „otklanjanje diskriminacije“. Riječ je, naravno, o licemjerju i potcjenjivanju inteligencije.

Jedino pravedno rješenje za izborni zakon bilo bi ono koje bi Željku Komšiću, Draganu Čoviću, Jakobu Finciju i Dervi Sejdiću davalo podjednako pravo i šanse da budu izabrani u Predsjedništvo. Svaki pokušaj da se bilo kome od njih da privilegiran status (kao što Čović traži) ne smije biti prihvaćen.

Ne postoji niko ko može, pred zakonima prava i logike, odbraniti princip da 154.000 Čovićevih glasača treba imati veća prava od 225.000 Komšićevih, ili da 200.000 glasača koji su glasali za opcije s hrvatskim predznakom trebaju imati četiri puta veća prava od 800.000 glasača koji su glasali za probosanske političke opcije na izborima 2018. Ukoliko bi se pristalo na takav odnos, to bi mogao biti konačni udarac Bosni i Hercegovini, jer bi mogao dovesti u pitanje vjeru ovih 800.000 glasača u Bosnu i Hercegovinu. Zašto živjeti u zemlji u kojoj nečiji glas vrijedi četiri puta više od vašeg samo zato što se drugačije zove i etnički izjašnjava?, pišu Vijesti.ba.