Piše: Emir Imamović Pirke

Dok je Irma Baralija umjesto flaše valjala gluposti o vezi izraelsko-palestinskog sukoba i suđenja Fadilu Novaliću, Fikretu malini i ostalima, politička organizacija kojoj pripada je nastavila uspješno sudjelovanje u vježbi gađanja vlastitih koljena bojevom municijom. Naša stranka će zajedno sa Strankom demokratske akcije, Narodom i pravdom, Savezom za bolju budućnost, Demokratskom frontom, Nezavisnim blokom, Platformom za progres, Hrvatskom strankom, Partijom demokratske akcije, Strankom za BiH i Narodnim evropskim savezom, činiti takozvani probosanski blok u Republici Srpskoj.

Da, to je ista ona Naša stranka čije su mostarske vijećnice - Irma Baralija i Boška Ćavar -  odlučile ostati dosljedne i neutralne prilikom glasanja za gradonačelnika Mostara, pa je upravo zbog toga Ljubu Bešlića iz HDZ-a zamijenio Mario Kordić iz, naravno, HDZ-a. Nisu tada, dok su čekale da vide ko je za Kordića a ko za Guzina, Baralija i Ćavar izdale nikoga, bez obzira na tvrdnje njihovih kritičara, već su, držeći se vlastite politike, pustile vječite partnere da podijele plijen do kojeg su ih doveli glasači u najvećem gradu Hercegovine. Psihijatrijski termin shizofrenija u bukvalnom prevodu znači cijepanje mozga i teško da postoji bolja sintagma za kompletnu  ovdašnju politiku čija pravila Naša stranka očito ne odbija.

Jednostavno, ako NS u Mostaru nije htjela pomagati Bakiru Izetbegoviću i njegovim kandidatima, a nije, onda nema racionalnog objašnjenja koaliranja i sa Bakirom Izetbegovićem i Strankom demokratske akcije u Republici Srpskoj. Slovenski filozof Slavoj Žižek je poodavno kazao kako ljevica koristi svaku priliku da tu priliku propusti. U Bosni i Hercegovini to, očito, važi i za liberale koje je neko uvjerio da se može biti malo principijelan i malo trudan.

Naša stranka, naravno, ima puno pravo da vodi politiku nevezivanja sa monoetničkim strankama iz političkog mainstreama, ma kakve one bile, ali je vjerodostojnom čini čvrsto držanje tog, dobrovoljno odabranog principa djelovanja. Jednako tako, Naša stranka može koliko sada, odlukom vlastitih organa, odlučiti da će svugdje sarađivati sa bilo kim, bez obzira na prefiks ili sufiks eventualnih partnera. Trećeg nema za ozbiljne a NS se, izgleda, takvima više ne želi predstavljati. Osnovana da bude prva ustavna partija u Bosni i Hercegovini, pa transformirana u klasičnu liberalnu stranku,

Naša stranka sve češće pokazuje kako vjeruje da može sve, samo ne i svugdje. Tako su u Sarajevu i pratećem kantonu u čvrstoj koaliciji sa Narodom i pravdom Dine Konakovića, konzervativnom političkom organizacijom koju nije krivo nazvati updetiranom verzijom Stranke demokratske akcije.

NiP, za razliku od SDA, za sada ne opterećuju velike korupcijske afere i to je, manje-više, sve što ih razlikuje. Ideološke sličnosti su, međutim, itekakve, bez obzira da li se radi o donosu prema nasljeđu Alije Izetbegovića, odnosu vlasti i Islamske zajednice ili puzajućem revizionizmu najbolje vidljivom po nazivima ulica u glavnom gradu. Partnerstvo sa jednom nacionalnom strankom po automatizmu odbija birače druge nacionalnosti i to su, eto, predstavnice NS-a u Mostaru shvatile.

Drugačije rečeno: da su Baralija i Ćavar podržale dr. Guzina prilikom izbora za mostarskog gradonačelnika, hrvatski birači bi ih percipirali kao nešto slobodoumniju frakciju SDA, a da su digle ruke za Kordića, na istočnoj strani grada bi prvom zgodom dobile oko jedan glas. Ulaskom u savez i sa SDA, kako bi se, kao, oslabio Milorad Dodik - iako njemu glasove mogu uzeti samo SDS, PDP i ostale opozicione, srpske stranke - NS se u tom entitetu avansno odrekla gotovo sve i jednog srpskog glasa. Sve navedeno, zajedno i odvojeno, vodi ka prilično predvidljivom raspletu u kojem bi se lako moglo dogoditi da svrha postojanja Naše stranke postane uhljebljivanje njenog nevelikog vodstva, pa dok traje - traje. A neće dugo.

Pristanak na saradnju sa SDA u Republici Srpskoj, nakon odbijanja saradnje sa SDA u Hercegovini, devalvira stariju odluku, ma koliko u trenutku donošenja bila principijelna. Čvrsta veza za Narodom i pravdom - strankom čiji je trend rasta respektabilan, a lider misionarski raspoložen - u kojoj Konaković puno više treba Kojoviću nego Kojović Konakoviću, NS osuđuje na sudbinu kakvu je Hrvatska narodna stranka imala u susjedstvu, gdje je HNS živio onoliko koliko je SDP bio jak, da bi zatim prebjegli u zagrljaj HDZ-a, raspali se i tiho preminuli.      

Koliko god savezništvo SDA sa NiP-om, SBB-om i DF-om bilo prirodno - prve dvije stranke su, uostalom, derivati Izetbegovićeve, dok je treća napravljena da se oslabe socijaldemokrati i osigura infrastruktura za Komšića – toliko nije ono između SDA i Naše stranke, no ako se učvrsti, Kojović, Sabina Čudić, Baralija i svi redom bi mogli na ekskurzijsko putovanje do Stranke za BiH. Čisto da se informiraju kako završe oni koje u Ulici Mehmeda Spahe potroše. Dobre ideje nikada nisu krive za ono što ljudi od njih učine. Naša stranka je bila - i još uvijek dijelom jeste - dobra ideja. No, lutajući između neprincipijelnih političkih brakova ona sebi predano skraćuje rok i temeljito se oslobađa smisla. A od toga se, ako već treba reći, niko nije izliječio. Ni konvencionalnim metodama, ni valjanjem flaše.

(Bljesak.info)