Svjedočimo velikim promjenama u susjedstvu. Lijevo orijentirana platforma Možemo! ostvarila je nadmoćnu pobjedu u Zagrebu, a uskoro bi mogli dobiti i gradonačelnika u liku Tomislava Tomaševića. U isto vrijeme, HDZ, ali i SDP doživjeli su veliki poraz. Može li nova ljevica u susjedstvu projicirati promjene i u BiH i ostatku regiona?

- Uspjeh zagrebačke stranke Možemo samo potkrepljuje ono što godinama ponavljam, s tim da se moje tvrdnje tiču BiH – da narod ovih prostora, Hrvatske kao i BiH, nije evropski atipičan, da su u njemu, kao i u drugim dijelovima Europe, relativno podjednako zastupljene preferencije i lijevih i desnih političkih filozofija, a da rezultati izbora, koji su naglašeno na strani desnih ideologija, govore samo o stanju ponude ideja i projekata na lijevom političkom spektru. Siromašna ponuda, još konkretnije, za posljedicu ima naglašenu izbornu apstinenciju lijevog biračkog tijela, a ona se manifestira u siromašnim postocima osvojenih glasova birača. Onog časa, međutim, kad se kroz platformu Možemo ponuda novih ideja ljevice pojavila na političkom nebu, povećani interes biračkog tijela je nešto što se podrazumijevalo.

SLAVO KUKIĆ (Foto: SLOBODNA BOSNA / Milutin Stojčević)

To je, dakako, signal i za sljedbenike lijevih političkih filozofija u BiH. Očito je, hoću reći, da je oduševljenje postojećim lijevim političkim partijama stvar prošlosti. Usto, podjele među njima i same doprinose opadanju entuzijazma kod običnog birača, kod njega potpuno eliminiraju interes za politički angažman ili ga okreću prema partijama drugih političkih svjetonazora – partijama političkog centra, pa i konzervativno-nacionalističkim filozofijama. Svježa krv i nova imena poput Tomaševića u Hrvatskoj čitavu priču o bosanskohercegovačkoj zarobljenosti virusom svrstavanja po logici krvnih zrnaca bi, prema tome, mogli ozbiljno ugroziti. Jer, u civilizacijskom i kulturološkom čipu između birača BiH i onih kod zapadnih nam susjeda razlike su na razini statističke pogreške. Ali, hrvatska novina je signal i bh. SDP-u da bi mu se, ostane li inertan, ne učini li na vrijeme potrebne promjene, moglo dogoditi isto ono što se događa hrvatskom SDP-u – da napravi još jedan korak prema partiji s utjecajem koji je na razini irelevantnog.

Kako ocjenjujete stanje u SDP-u BiH s obzirom na unutarstranačke turbulencije i otvorenu nesnošljivost između dvojice potpredsjednika Vojina Mijatovića i Denisa Bećirovića?

- Nisam član SDP-a i nemam informacija o eventualnim unutarnjim trvenjima. No, ako ona postoje, to je, također, signal i vodstvu i članstvu da mora izabrati. Jer, po onome što uspijevam upratiti, Mijatović i Bećirović jesu sinonimi međusobno nespojivih političkih orijentacija. Kao zagovorniku lijeve političke filozofije, ne one koju imamo danas nego filozofije koja baštini ideje socijaldemokratske tradicije, i samom mi smetaju ideološka iskakanja koja su u SDP-u sve očiglednija. A jedna od njihovih prepoznatljivijih personifikacija je gospodin Bećirović, za koga čovjek u barem 50 odsto slučajeva nije siguran dolazi li iz vrha socijaldemokratske ili, pak, jedne od nacionalnih političkih opcija.

Sukladno tome, ne vidim da bi on mogao biti zalog i svježe krvi i ideološkog resetiranja SDP-a o kojem sam govorio. Vojin Mijatović, međutim, takvu snagu u sebi posjeduje i šalje poruke koje jedine i mogu biti zalog bosanskohercegovačke budućnosti. On je istinska bosanskohercegovačka sinteza. Stoga sam više puta u prethodnih godinu dana ponovio da bih mu se, ako bi došao na čelo SDP-a, bio spreman staviti na raspolaganje. Naravno, meni nije potrebno baš ništa, ali ako bih mogao pomoći projektu u kojeg i sam vjerujem, a projekt SDP-a i BiH kojeg personificira Mijatović je projekt u kojeg vjerujem, učinio bih to sa zadovoljstvom – i bez bilo kakvih obveza prema meni. Dakle, isključivo volonterski, nikako kako bih se uhljebio kao što danas rade mnogi, pa i u SDP-u.

Turbulencije unutar SDA su gotovo na dnevnoj bazi, svako malo neki visokopozicionirani političar najavi odlazak iz te stranke, burno je i u redovima SNSD-a, u kojem jačaju frakcije koje oponiraju Dodiku. Čini se da jedino u hrvatskom biračkom korpusu nema nezadovoljnih. Je li Dragan Čović uspio „ubiti“ vlastitu opoziciju?

- SDA je, kako stvari stoje, na dobrom putu da ode u historiju. Jer, sve više je onih koji se ne mire s manirima bračnog para Izetbegović, koji neodoljivo asocira na neke autoritarne bračne parove u evropskoj i svjetskoj političkoj povijesti. A to će SDA, zaludu sva potpora Islamske zajednice, lokalnih hodža i imama posebice, već na sljedećim izborima svesti na razinu partije značajno reduciranog političkog utjecaja. Za istinu, primjerice, koju je gospodinu Izetbegoviću prethodnih dana u brk javno skresao Senad Hadžifeizović, jedan od doajena bh. novinarstva, zna velika većina, ali je desetljećima trebalo čekati da je netko i javno izgovori. I ne dvojim da bi ona mogla izazvati lančanu reakciju mnogih drugih, u javnosti prepoznatljivih ličnosti – kao što je prethodnih dana, primjerice, u vezi s akademskom karijerom gospođe Izetbegović reagirao akademik Kurjak – a to ne može ostati bez učinka zbog kojeg bi se gospodin Izetbegović i njegova supruga mogli značajno intenzivnije preznojavati.

SEBIJA I BAKIR IZETBEGOVIĆ (Foto: SLOBODNA BOSNA / Milutin Stojčević)

Nije, potom, upitno da je i gospodin Dodik dostigao svoj politički maksimum i da će mu sve problematičnije biti pitanje kako zadržati moć koju posjeduje. Lokalni izbori su, uostalom, upozorenje koje mu je moralo upaliti alarme. Na njegovu nesreću, iz njih nije izvukao nikakvu pouku, nastavlja po starom, prijeti, poziva na disoluciju BiH, obnavlja velikosrpski ideološki mit itd. – a to će mu vrlo brzo ispostavit račune.

U pravu ste, dojam je da je u ovom momentu iz društva bh. nacionalnog trijumvirata siguran jedino lider HDZ-a. Mnogi detalji su mu, istina, išli naruku, činjenica da su Hrvati najmalobrojniji od triju konstitutivnih naroda posebice. I to mu je saveznik u uspostavljanju apsolutne kontrole nad hrvatskim biračkim tijelom. Jer, sve što je izvan te kontrole je, pošteno govoreći, na razini koja je gotovo irelevantna. Zaludu i sve ono što radi, zaludu vrlo jasno žrtvovanje sunarodnika s prostora RS-a, zaludu sve prepoznatljiviji signali da je spreman na oltar vlastite moći prinijeti i sunarodnike Sarajeva, Tuzle, zeničkoga i bihaćkog kraja, čak i srednje Bosne. Zaludu sve to, jasnog otpora toj suludoj ideologiji još nema. I najiskrenije, nema znakova da bi se on u bližoj budućnosti i mogao pojaviti.

Kad smo kod Čovića, kako ocjenjujete potez predsjednika HDZ-a BiH u Stocu, kada je skupa s ministrom vanjskih poslova RH Gordanom Grlićem Radmanom odao počast vojnicima fašističke NDH, a s istog mjesta poslao riječi potpore izraelskom narodu, istom onom čiji su preci stradali od tih vojnika?

- Zastrašujuće. Iskreno, manje me čudi ono što je učinio Čović – jer, to je kontinuitet političkog djelovanja HDZ-a s ove strane državne granice – od diplomatskog skandala šefa hrvatske diplomacije. No, sve to ima i poprilično logično objašnjenje. Hrvatskom HDZ-u, naime, ne odgovara otvoren raskid s endehazijskom prošlošću. No, budući za cirkus u vlastitoj zemlji baš i nemaju razumijevanja kod svojih partnera iz EU – kao što su to razumijevanje za cirkus u Bleiburgu izgubili kod austrijskih crkvenih i državnih vlasti – lopticu prebacuju na trusni teren BiH i održavaju mit o prošlosti koji im je potreban zbog držanja uz sebe dijela hrvatskog biračkog tijela.

DRAGAN ČOVIĆ I GRDAN GRLIĆ RADMAN U STOCU (Izvor: Twitter)

Dragan Čović od dolaska na vlast nikada nije otišao na Partizansko groblje u Mostaru, a godinama je domaćin na obljetnicama u Bleiburgu ili na Bilima iznad Mostara. Jesu li to europske vrijednosti na koje se svako malo poziva lider HDZ-a BiH?

-Ni dragi Bog više nije posve siguran što mu dođu europske vrijednosti. Jer, priključivanje društvu europskih naroda zemalja tzv. postkomunističkog svijeta je u te vrijednosti, očito, unijelo totalnu zbrku. Zar je politika slovenskoga premijera na fonu evropskih vrijednosti, zar je na tom istom fonu politika poljske i mađarske vlasti? Hoću reći, ako su evropske vrijednosti ikada bile pod snažnim udarima, danas su, i to pod udarima koji dolaze iznutra. Utoliko su sve bljeđe reakcije i u institucijama EU na njihovo ugrožavanje u zemljama koje pokazuju aspiracije da postanu dijelom velike evropske obitelji. Neovisno o tome, međutim, prizivanje duhova prošlosti, koji nisu na ponos nikome normalnom, ni pojedincu ni naciji, daleko je od evropskih, bolje reći od humanizma i univerzalnih vrijednosti koje njeguje suvremeni svijet.

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić nedavno je izjavio da je Bosni i Hercegovini potreban jedan širi građanski blok koji bi se suprotstavio, kako je kazao, uvozu anticivilizacijskih ideologija u Bosnu i Hercegovinu, aludirajući na izjave ministra vanjskih poslova Hrvatske u Stocu. Kakav je Vaš stav?

- Širi građanski front je ovoj zemlji potreban, ne zbog uvoza anticivilizacijskih ideologija nego zbog formiranja fronta otpora bosanskohercegovačkom etnofašizmu. Nažalost, u vezi s tim se nisu specijalno preznojili ni Komšić ni svi ostali iz toga političkog spektra. Bojim se da su im svima osobne i partijske kalkulacije iznad potreba da se čini ono čime se jedino i može spasiti zemlju od definitivnog političkog i svakog drugog potopa. I bojim se da je i to jedan od razloga zašto im je potpora u biračkom tijelu puno manja nego bi, objektivno, trebala biti.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)